Rusku naftu već su zabranili SAD, Kanada, Australija, V. Britanija... EU je još nije niti zabranila, a već se zameću tragovi tankera iz Rusije. Ovo je priča i o RH
Prije desetak dana predsjednik Ukrajine Volodimir
Zelenski javno je pribio na stup srama Njemačku i Mađarsku:
“Ne razumijemo kako možete zarađivati novac na krvi.”
Bila je riječ o optužbi da i Orbanova Budimpešta i
Scholzov Berlin blokiraju potpuni embargo Europske
unije na uvoz fosilnih energenata – ugljena, nafte i plina – iz
Rusije.
Koliko ruske nafte još uvijek pristiže u lučke gradove po Europi?
Koliko te nafte stiže u Hrvatsku?
Logika Kijeva je jasna; ratni stroj Vladimira
Putina razara Ukrajinu, samo u Mariupolju pobio je,
procjenjuje se, 20.000 civila, a ta ista Rusija 36 posto svog
budžeta za 2021. zahvaljuje prodaji nafte i plina, i to u velikoj
mjeri EU-u.
S prvim napadom Rusije na Ukrajinu u veljači i nakon što je minuo
prvi šok pola milijarde građana EU-a, pogledi su se okrenuli
prema naftnim kompanijama sa Zapada, očekujući kad će prestati
kupovati naftu, plin i ugljen od Rusije. Nije to išlo preko noći,
ali kroz nekoliko dana, tjedana redom su na sva zvona povlačenje
iz Rusije objavljivali Shell, Total, Vitol…
Reuters je krajem ožujka pobrojao koje su naftne kompanije unatoč
svemu nastavile kupovati rusku naftu, Zelenski bi, logično,
zaključio da su time nastavile financirati glavni Putinov biznis
kojim on financira svoj rat u Ukrajini. Već je tad
primjećeno da se tu, osim Lukoila, Exxona i sličnih,
posredno našla i Hrvatska zbog mađarskog MOL-a.
No, unatoč svemu, percepcija javnosti u članicama EU-a bila je da
je na Zapadu, čak i u EU-u, na djelu naftno samodiscipliniranje
naftnog sektora, u najmanju ruku kako se dotične tvrtke ne bi
moglo optužiti za financiranje ruske vojske. Istina je, međutim,
ta da se diljem EU-a u travnju uvozi puno više nafte iz Rusije
nego u ožujku.
Pritom taj dio priče još niti ne obuhvaća direktno onaj “njemački
problem”, odnosno prognoze Bundesbanka po kojoj bi
Njemačka bila u stanju preživjeti trenutno zatvaranje plinskih i
naftnih slavina energenata iz Rusije, ali bi to platila
trogodišnjim rastom inflacije i istodobnim padom BDP-a.
Njemačka bi u tom razdoblju morala još i intenzivno razvijati
infrastrukturu obnovljivih izvora energije. Pa je kao dio te
priče, usred priprema ruske vojske za novu ofenzivu, sad na jugu
Ukrajine, Zelenski nedavno sasuo drvlje i kamenje po Njemačkoj
zato što oklijeva direktno i hitno slati teško naoružanje
Ukrajini, barem to…
U dijelu priče s ruskom naftom, koji se bavi pomorskim
putešestvijama Putinovog crnog zlata usprkos tome što se svi
zaklinju da čine sve što mogu, Wall Street
Journal objavio je podatke s
platforme TankerTrackers.com i odjednom je sve bilo
jasno; u ožujku je u europske luke dnevno stizalo bitno manje
nafte iz Rusije nego ranije, 1,3 milijuna barela.
A onda, u travnju, tankerski prijevoz nafte iz Rusije u Europu
opet je porastao na 1,6 milijuna barela dnevno.
Hrvatska je navedena kao jedna od onih članica EU-a u kojoj
se tankerski prijevoz ruske nafte smanjio, sa 71.262 barela
dnevno u ožujku na 57.972 u travnju. Manje ruske nafte nego
ranije kroz svoje luke uvozi i Poljska; ranije 95.460, a
sada 87.963. Italija je do sada napravila najveći
posao; s čak 241,979 barela dnevno u ožujku prijevoz ruske nafte
u talijanske luke u travnju je spao na 118.552.
Ali, Grčka je tankerski uvoz te nafte povećala s oko 48
tisuća dnevno u ožujku na 120 tisuća u
travnju. Bugarska je povećala uvoz iz Rusije u travnju
za oko tri puta u odnosu na ožujak, jedna Estonija koja
je najugroženija procjenama o nacionalističkoj tlapnji Putina o
povijesnoj “velikoj Rusiji”, povećala je tankerski uvoz ruske
nafte u travnju za čak tri i pol puta u odnosu na ožujak.
Finska, pak, čija je javnost najdublje zgrožena prizorima
razaranja i zločina po gradovima Ukrajine, koja je sad
definitivno na putu iz neutralnosti u punopravno članstvo u
NATO-u, sa 23.163 barela nafte dnevno u ožujku, mjesec poslije
povećala je uvoz na 43.547 barela iz Rusije dnevno.
Rumunjska je u travnju uvoz
učetverostručila. Nizozemska je s čak 520.000 barela
dnevno u ožujku došla na 655.000 u
travnju. Španjolska je od niti jedne jedine kapi ruske
nafte iz tankera u ožujku, mjesec poslije došla već na 85.000
barela nafte dnevno.
Sve te zemlje redom s druge se strane doista trude pomoći u
Ukrajini. Samo, kad se dođe do pitanja energije…
Ali, niti to nije najgora vijest po Ukrajinu iz ove analize.
Podaci TankerTrackersa donose zasebnu kategoriju
“izvoza nafte iz Rusije” u kojoj se kao odredište navodi
“nepoznato”. U ožujku je tako u “nepoznatom smjeru” dnevno
odlazilo 24.337 barela ruskog naftnog izvoza tankerima.
U travnju, pak, 655.479. Podijeljeno jedno s drugim, znači, u
“nepoznato” u travnju iz Rusije odlazi 30 puta više nafte. Oznaka
nepoznatog odredišta je, doduše, čisto formalna. Opća je stvar da
je riječ o klasičnom načinu zaobilaženja sankcija pri tankerskom
prijevozu nafte. To su ranije koristili,
primjerice, Iran i Venezuela.
Potonja je danas u sasvim drugačijem položaju, čak i SAD radi na
tome da ublaži sankcije Venezueli u dobu u kojem
Putina Washington optužuje za zlodjela i ratne planove
koji se opisuju sve do “genocida”, “Blitzkriega”, povijesnih
usporedbi s Drugim svjetskim ratom…
Što se događa s tankerskim prijevozom nafte iz Rusije prema
“nepoznatom odredištu” objasnio je njemački Manager
magazin prošlotjednom zgodom ispred obale Gibraltara kada je
jedan tanker na otvorenom moru u svoja spremišta primio naftu iz
triju brodova koji su tamo dovezli naftu iz Ust Luge i iz
Primorska u Lenjingradskoj oblasti.
Dotični veliki tanker na tu plovidbu je krenuo iz Južne Koreje, a
odredište mu je bio Rotterdam. Ishod je jasan. Kad se jedna nafta
pomiješa s drugom ili čak i trećom, dalje je lako proglasiti da
je nejasno koja je nafta koja. Koristi su višestruke.
Shell se početkom ožujka, valjda po stoti put u svojoj povijesti,
morao ispričati, taj put nakon što je kompanija po “nikakvoj”
cijeni od 28,50 dolara po barelu kupila 725.000 barela ruske
nafte od kompanije Trafigura. Ukrajinski ministar vanjskih
poslova tim je povodom javno pitao ne miriše li Shellu ruska
nafta po krvi. Shell se stoga posipao pepelom.
Međutim, dok su SAD, Kanada, Australija i Velika Britanija
zabranile svaki uvoz ruske nafte, dok se članice EU-a pokušavaju
posložiti i oko europskog embarga na naftu, biznis se nastavlja
drugim sredstvima. Nije tu riječ samo o višegodišnjem Putinovom
prijatelju Viktoru Orbanu, koji ustraje na tome da mu ne
pada na pamet uskratiti Mađarskoj niti kap ruske nafte ili plina.
Nije riječ niti samo o koprcanju Njemačke, čija vlada pokušava
naći način “nultog uvoza ruske nafte” do kraja godine, a usput
objasniti u prvom redu Ukrajini, ali i mnogim drugima kako se
pomaganje Ukrajincima da se obrane uklapa u takvu politiku.
Ovdje je riječ o zametanju službenih tragova ruskog porijekla
nafte u transportu u luke Europske unije, pri čemu budžet Ruske
Federacije, makar i nešto manje, ali i dalje ima naftnu opskrbu
novcem za rat u Ukrajini, te pri čemu na maržama kao rijetko kad
zarađuju tvrtke koje u tome posreduju.
Podaci Centra za istraživanje energije i čistoće
zraka (CREA) kažu da je Europska unija od 24. veljače ove
godine do danas za naftu platila 13,6 milijardi eura, za plin
skoro 30 milijardi, a za ugljen oko 850 milijuna. Sve skupa to je
skoro 42 milijarde eura za energente Rusiji naspram pomoći
Ukrajini od…
Riječ je o relativno staroj temi. Još početkom travnja Josep
Borell, ministar vanjskih poslova EU-a, konstatirao je da je EU
poslala Ukrajini “samo jednu milijardu eura pomoći”. Nije tu
riječ samo o etičkoj katastrofi. Posljedice katastrofalne
ovisnosti Europe o fosilnim gorivima iz Rusije čak se ne
zaustavljaju niti na vojno strateškoj i političkoj
prijetnji.
“Ako Rusija počinja ratne zločine, čak i genocid, svatko tko
snabdijeva Rusiju takvim krvavim novcem, sudjeluje u tom istom
ratnom zločinu”, kazao je nedavno u
intervjuu Observeru glavni ekonomski savjetnik
ukrajinskog predsjednika Oleg Ustenko.
Njegova poruka u tom dijelu bila je jasna svakom čovjeku na čiju
se savjest može apelirati. Ali nije bilo samo to. Za sve druge
Ustenko je dodao:
“Znamo za svaki brod ime, zastavu, ime kapetana, količinu nafte,
znamo koliko je novca za tu naftu plaćeno, odredišnu luku, koje
su im tvrtke prodale osiguranje. Sa svim ćemo tim informacijama
mi raditi. Sada imamo druge stvari koje su nam puno hitnije, ali
promatramo sve one to čine.”
“Možda za jednu, možda za deset godina, ali mi ćemo naći te
ljude”, obećao je konačno kazneni progon trgovcima ruskom naftom
za vrijeme rata u njegovoj zemlji.
EU je prošle godine uvozom iz Rusije pokrio 34 posto svoje
potrošnje nafte i 45 posto potrošnje plina. Odnosno, Rusija u EU
prodavala je više od polovice svoje nafte i čak 80 posto svoje
proizvodnje plina. U toj priči Hrvatska je tamo gdje je bila i
2008., u godini ratne kampanje Vladimira Putina u Gruziji.
Bivši direktor INA-e Davorin Štern tada je objavio da
je “Hrvatska momentalno o Rusiji ovisna samo što se tiče plina”,
a da naftu “može kupovati na međunarodnom tržištu i snabdijevati
rafinerije u Rijeci i u Sisku”.
Ta 2008. u hrvatskoj energetici bila je zanimljiva godina.
Upravni odbor Fonda hrvatskih branitelja prodao je te godine
MOL-u svih svojih sedam posto dionica INA-e, MOL je kupio ukupno
22,15 posto dionica i, s ranijim udjelom u INA-i, naglo je postao
vlasnik 47,15 posto INA-e, najveći dioničar kompanije.
Danas, nije isključeno, da se i u Hrvatskoj nađe netko iz
“struktura” tko žali, kao jako mnogi iz državnih vrhova velikih
članica EU-a, posebno Njemačke, što u međuvremenu nisu puno više
razvili obnovljive izvore energije i svu prateću infrastrukturu.
Razliku u položaju Hrvatske čini LNG terminal na Krku, barem
što se tiče plina je mirna.
Ali, u Hrvatskoj se jako mijenja situacija i s naftom. 30.
ožujka JANAF je objavio da od 15. svibnja svojim
naftovodom više neće transportirati naftu za NIS Srbije,
naftnu kompaniju u većinskom vlasništvu ruske državne
tvrtke Gazprom Neft kojoj je EU još sredinom ožujka
odredila sankcije.
Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić takvu
perspektivu Srbije tada je nazvao “užasnom pozicijom”. Nade da bi
do sredine svibnja “u Ukrajini mogle prestati teći rijeke krvi”
kako bi nafta nastavila teći neometano, jasno je da su u
međuvremenu presahnule. Samo, Vučić je već tada najavio da će taj
problem “rješavati s Hrvatskom i EU-om”.
Prije nekoliko dana JANAF je objavio da je, temeljem odluke
Vijeća EU-a od 8. travnja produžio biznis s NIS-om i nakon 15.
svibnja. A Orban, pardon, Mađarska? MOL je još debelo u
ožujku krenuo raspitivati o zakupu kapaciteta JANAF-a
od čak šest do sedam milijuna tona nafte iz smjera Omišlja.