Mjere koje država predlaže nisu usmjerene na sustavno rješavanje problema niti nema novih pristupa koji bi odgovorili na rastuće izazove socijalne isključivosti
Kuća ljudskih prava Zagreb je u sklopu izvještaja o stanju
ljudskih prava za 2021. održala i raspravu o socio-ekonomskim
pravima gdje je istaknuto kako je u Hrvatskoj više od petine
stanovnika u riziku od siromaštva, a trećina kućanstava vrlo
teško ili teško spaja kraj s krajem, donosi
Poslovni dnevnik.
Dodatno je poražavajuće što se u riziku od siromaštva nalazi
svaka druga osoba starija od 65 godina koja živi sama, a više od
polovice mirovina niže je od hrvatske linije siromaštva. Niti u
2021. nisu napravljeni značajniji pomaci po pitanju stambene
politike, navodi se u izvješću.
Problemi u području pravne sigurnosti stanovanja, priuštivosti,
nastanjivosti, dostupnosti i pristupa stanovanju dodatno su
povećani zbog posljedica potresa u Zagrebu i Sisačko-moslavačkoj
županiji te epidemije covid-19. Posebno se ističe i kako je stopa
rizika od siromaštva veća za stanare nego za vlasnike stana te je
gotovo četvrtina podstanara u riziku od siromaštva, a trend
opterećenosti stanovništva troškovima stanovanja nastavljen je i
lani.
Građani i dalje imaju problema s dostupnošću i priuštivošću
adekvatnog grijanja, kao i prenapučenošću stanova jer čak 36
posto stanovnika živi u premalim stanovima. Ovi podaci dodatno
zabrinjavaju zbog spore obnove potresom pogođenih područja, ali i
rasta inflacije i rasta cijena energenata.
– U tim okolnostima, u prošloj godini je donesen i Nacionalni
plan borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti za
razdoblje 2021. – 2027., ključna politika koja bi trebala
odgovoriti na izazove. Međutim, taj je plan prilično neambiciozan
i ne donosi mjere koje bi mogle preokrenuti situaciju sa
siromaštvom na bolje, istaknula je Tina Đaković, koordinatorica
Kuće ljudskih prava Zagreb.
Mjere koje država predlaže nisu usmjerene na sustavno rješavanje
problema, a uopće nema novih pristupa koji bi odgovorili na
rastuće izazove poput energetskog siromaštva ili siromaštva
starijih ili socijalne isključenosti osoba koje žive u izoliranim
područjima, izbjeglica, mladih u NEET položaju (mladi koji nisu
uključeni u obrazovanje, prekvalifikaciju ni na tržište rada) i
niza ranjivih skupina i pojedinaca.
Ostvarivanje socio-ekonomskih prava u Hrvatskoj otežano je i zbog
utjecaja epidemije i potresa, naglasila je zamjenica pučke
pravobraniteljice Tatjana Vlašić, koja je tijekom rasprave
istaknula i da je najviše pritužbi građana u Ured pučke
pravobraniteljice pristiglo upravo iz potresom pogođenog
područja.
Naglasila je i da čak 92 posto romskih kućanstava živi ispod
razine rizika od siromaštva u Hrvatskoj, a gotovo polovica ih
živi u izoliranim naseljima koja nemaju pristup struji i vodi.
Upozorila je i na situaciju na području Sisačko-moslavačke
županije gdje nedostupnost javnog prijevoza uvjetuje pristup
zdravstvenim i socijalnim uslugama, što pogotovo pogađa osobe
starije životne dobi.
Đordana Barbarić iz udruge MoSt istaknula je da su siromaštvo i
beskućništvo, kao ekstreman oblik siromaštva, i dalje tabu teme o
kojima se rijetko govori, te da su ranjive skupine i pojedinci
često nevidljivi. Naglasila je važnost međuresorne suradnje i
multidisciplinarnog pristupa problemu, jer se osobe u siromaštvu
ili beskućnici često nalaze u složenim okolnostima i potrebna im
je pomoć i iz područja socijalne zaštite i zdravstvene zaštite i
ostvarivanja prava na rad, pa i zaštite od diskriminacije.
Olja Družić Ljubotina sa Studijskog centra socijalnog rada
Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu posebno je upozorila na
problem siromaštva djece te je istaknula da su djeca posebno
ranjiva jer su ovisna o drugima, a često su i nevidljiva skupina
u društvu. U Hrvatskoj je i dalje problem dostupnost predškolskom
odgoju i obrazovanju, koje je ključno za prevenciju siromaštva i
socijalne isključenosti djece.
Prema istraživanju Rehabilitacijskog centra za stres i traume
Zagreb o dostupnosti socijalnih usluga, potvrđene su razlike
između ruralnih i urbanih jedinica lokalne samouprave u pružanju
gotovo svih socijalnih usluga, a razlike postoje i na razini
regija. Te razlike su najuočljivije kod dostupnosti socijalnih
usluga za mlade, osoba s invaliditetom, osoba s teškoćama
mentalnog zdravlja, pripadnika nacionalnih manjina i izbjeglica.
Socijalne usluge su manje dostupne u potpomognutim
područjima Hrvatske, a dostupnost usluga se razlikuje i obzirom
na broj stanovnika pa su socijalne usluge dostupnije u gradovima
s više od 20 000 stanovnika, istaknuto je tijekom rasprave.
O dostupnosti usluga za osobe s autizmom govorio je Nikola Tadić
ispred Saveza udruga za autizam Hrvatske, koji je istaknuo
probleme nedostupnosti rane intervencije za djecu izvan velikih
urbanih središta, naglasivši da se u Hrvatskoj i dalje borimo s
takvim problemima koji su u Europi davno riješeni, te da se radi
o temeljnim uslugama koje moraju biti dostupne.
Dodatan je problem i što se udruge koje rade s osobama s
autizmom, financiraju sporadično kroz projekte čime se događa
diskontinuitet u pružanju socijalnih usluga.
– Država treba i mora naći načina kako osigurati kontinuitet
pružanja osnovnih zdravstvenih i socijalnih usluga pogotovo za
najranjivije te osigurati dostupnost, održivost i kvalitetu, kako
bi se poboljšalo ostvarivanje socio-ekonomskih prava, zaključuju
stručnjaci.