Ako u društvu postoji 'razumijevanje' za zločine koji su počinjeni u Domovinskom ratu, a ne postoji za zločine koji su partizani počinili tijekom Drugog svjetskog rata, to nije dobro, navodi povjesničar Hrvoje Klasić
Dan oslobođenja Zagreba, koji se obilježava danas, i Dan pobjede
nad fašizmom, odnosno Dan Europe koji se obilježava sutra, u
Hrvatskoj javnosti posljednjih tridesetak godina prate žestoke
polemike i duboke podjele društva, čije se prevladavanje,
prema stručnjacima, kako piše
net.hr, još ne nazire.
Oslobođenje Zagreba povijesni je događaj, koji se obilježava u
sjećanje na dan kad su partizanske jedinice ušle u Zagreb, i
kojim se slavi slom Nezavisne Države Hrvatske (NDH).
Savez antifašističkih boraca i antifašista (SABA) obilježava ga
svečanom akademijom i polaganjem vijenaca u počast
osloboditeljima Domovine na Grobnici narodnih heroja i
Partizanskom groblju na Mirogoju te na Spomen-području Dotrščina.
Prethodno, jučer je Mreža antifašistkinja Zagreba organizirala na
savskom nasipu Trnjanske kresove čiji je program uključio brojne
radionice, izlagače, štandove, muzejsku izložbu, nastupe zborova
i paljenje kresova.
Nazočio im je i gradonačelnik Tomislav Tomašević koji je kazao
kako odaje počast za 30 tisuća građana Zagreba koji su dali svoju
žrtvu u partizanima i bili žrtve ustaškog i fašističkog terora.
Antifašizam i revizionizam
Povjesničari se slažu da se gledanje na oslobođenje Zagreba
poklapa s općim stavom o antifašističkoj borbi u Hrvatskoj.
Povjesničar Hrvoje Klasić ističe da se od 1990. situacija
“okrenula za 180 stupnjeva”, sve vrijednosti koje su od 1945.
prikazivane kao pozitivne, počinju se prikazivati kao negativne,
unatoč činjenici da Hrvatsku i vodeću hrvatsku stranku osnivaju
brojni bivši partizani, komunisti i antifašisti, koje je
predvodio Franjo Tuđman. Također, unatoč tome što je antifašizam
ušao u Ustav i što je Hrvatska dobila praznik Dan antifašističke
borbe.
Klasić kaže da se radi o raznim oblicima revizionizma koji imaju
za cilj umanjiti i relativizirati zločinački karakter ustaškog
režima.
Nema spora da je trebalo napraviti reviziju narativa koji je
postojao o Drugom svjetskom ratu. Ali aktualna revizija je
načinjena tako da je, zbog zločina koji su počinjeni, odnosno,
možda još važnije, zbog činjenica da su se partizani borili za
Jugoslaviju i da je antifašistički pokret predvodila Komunistička
partija, sve vezano uz partizane proglašeno negativnim.
Povjesničar s Hrvatskog instituta za povijest (HIP) Davor
Marijan, međutim, smatra, da hrvatski Ustav “nedvojbeno odbacuje
komunistički sustav, od kojeg se ratni antifašizam ne može
odvojiti”.
Izvorišne osnove Ustava pisao je osobno Franjo Tuđman i one su
očigledno bile temelj politike pomirbe na kojoj je Tuđman gradio
svoju politiku neovisnosti i demokratizacije Hrvatske, kaže
Marijan u jednom o svojih ranijih tekstova, budući nije odgovorio
na upit Hine.
Povjesničar Davor Pauković objašnjava da su se unutar nasljeđa
komunističke ili socijalističke Jugoslavije od početka
devedesetih u hrvatskom društvu formirali suprotstavljeni
narativi, pa i samo korištenje pojmova socijalizam ili komunizam
u javnom diskursu ima vrijednosnu odrednicu. Termin socijalizam
koristi se znatno češće u neutralnijem ili pozitivnijem diskursu
o raznim temama iz jugoslavenskog razdoblja, dok se termin
komunizam češće koristi kad se govori u negativnom kontekstu, a
gotovo isključivo vezano za zločine.
Uloga zločina
Povjesničar Vladimir Geiger u nizu svojih tekstova optužuje
partizanske jedinice za zločine koji su kulminirali nakon
završnih ratnih operacija i poziva se na izvore koji kažu da bi
ukupni ljudski gubici vezani uz pojam Bleiburg i “Križni put”
mogli iznositi najmanje 70.000, a gubici Hrvata oko 50.000 ljudi.
Masovne likvidacije zarobljenika ne bi se mogle događati u takvom
broju bez direktiva ili prešutnog odobravanja najvišeg
rukovodstva, kaže i naglašava da je velika razlika ubiti
protivnika u borbi od ubijanja nenaoružana i bespomoćna čovjeka
ili ratnog zarobljenika.
Klasić je rekao kako nema spora da su partizani i zapadni
saveznici počinili zločine nad civilnim stanovništvom pred kraj
Drugog svjetskog rata, ali napominje da unatoč tome danas ipak
slavimo pobjedu nad fašizmom.
Možemo to reći i ovako: bez obzira što su nakon Oluje počinjeni
brojni zločini nad civilnim srpskim stanovništvom, danas u
Hrvatskoj nitko ne dovodi u pitanje proslavu oslobođenja
Hrvatske, kaže za Hinu povjesničar s Filozofskog fakulteta u
Zagrebu .
Marijan, međutim, smatra da je danas u Hrvatskoj izraz
antifašizam naziv za ono što se do 1990. službeno zvalo
Narodnooslobodilački rat i revolucija, te da u poslijeratnoj
komunističkoj mitologiji antifašizam nije bio uopće bitan. Tvrdi
da antifašizam guraju udruge među kojima su i one koje još nisu
prežalile raspad Jugoslavije i stvaranje države Hrvatske.
Geiger upozorava da “zagovornici komunističkog svjetonazora u
Hrvatskoj, koji se danas nazivaju ‘antifašistima’”, ponašaju
dvolično. “Oni deklarativno osuđuju svaki zločin, a omalovažavaju
svako istraživanje koje ne podržava ‘antifašističku’ sliku
prošlosti.”
Pauković kaže da se takvim pristupima razvijaju antagonistički
narativi, primjerice zločini fašizma nasuprot zločinima komunizma
(ustaša vs partizana); rehabilitacija ustaškog režima nasuprot
odavanju počasti nevinim žrtvama, i osveta prema fašističkim
kolaboratorima nasuprot komunističkoj revoluciji ili obračunu s
narodnim neprijateljem.
Napominje da se rasprava odvija u okviru komemoracija koje su
pogodan teren za dramatičnu prezentaciju, za suprotstavljanje
narativa ili za manipuliranje porukama i simbolima.
Petokraka i kukasti križ
Jedna od agendi te polemike je izjednačavanje simbola dvaju
ideologija. Tako, dio članova Vijeća za suočavanje s posljedicama
vladavine nedemokratskih režima nije se složio s dijelom sadržaja
dokumenta iz 2018. godine.
U izdvojenom mišljenju oni smatraju da je petokraka trebala biti
zabranjena kao prima facie obilježja mržnje. Kad se tomu doda
mjesto petokrake u agresiji na Hrvatsku u Domovinskom ratu,
petokraka ovdje ima posve drukčije konotacije nego drugdje u
Europi, smatraju oni.
Klasić ocjenjuje da se izjednačavanje kukastog križa i petokrake
događa postfestum, poistovjećujući situaciju iz 1991., dakle ono
što je činila JNA s onim što su činili partizani u Drugom
svjetskom ratu. Partizanski pokret je bio međunarodno priznat,
čiji su pripadnici nosili zvijezde petokrake i ratovali zajedno s
Amerikancima, Britancima i Sovjetima u borbi protiv fašizma.
Tada su mogli i neki drugi, recimo Vlatko Maček i HSS, koji su
bili znatno brojniji, dobro naoružani i koji su se izjašnjavali
kao prozapadni antifašisti, pokrenuti otpor protiv fašizma, ali
nisu. Jedini pravi pokret otpora je bio partizanski, kaže Klasić.
Dovoditi ono što su radili Ivo Lola Ribar, Rade Končar i Nada
Dimić u vezu sa Šešeljem, Šljivančaninom i ostalima u JNA 1991. –
potpuno je besmisleno, ističe.
Propala šansa za završetak podjela
Pauković podsjeća na gestu premijera Ivice Račana iz 2002., kada
je na Bleiburgu odao počast žrtvama i ispričao se za zločine
komunističkog režima.
Njegov je potez u javnom i političkom diskursu ocijenjen vrlo
pozitivno, ali se nisu stvorile daljnje pretpostavke za završetak
podjela u hrvatskom društvu u odnosu na traume Drugog svjetskog
rata, nego komemoriranja žrtava iz rata i poraća i dalje
predstavljaju godišnji vrhunac rasprava o komunističkom nasljeđu
u Hrvatskoj, kaže Pauković, profesor na Sveučilištu u
Dubrovniku.
Marijan zaključuje da je antifašizam poslužio komunistima da
iskoriste nekomuniste da Hrvatskoj unutar Jugoslavije “nametnu
jaram proleterske revolucije”, a da isto tako danas antifašizam
njihovim ideološkim sljednicima služi da onemoguće suočavanje s
komunističkim zločinima i karakterom druge Jugoslavije.
Klasić odgovara da je u proslavu Dana slobode, koji slavi Europa,
utkana i borba hrvatskih i jugoslavenskih partizana, te da se
treba čuvati dvostrukih mjerila.
Ako u društvu postoji “razumijevanje” za zločine koji su
počinjeni u Domovinskom ratu, a ne postoji za zločine koji su
partizani počinili tijekom Drugog svjetskog rata, to nije dobro,
zaključuje Klasić.