'Svaki dan smo suprug i ja bili u bolnici, ljubili ju, mazili, pjevali, pričali s njom', ispričala je Tea
Tea Bekavac, diplomirana ekonomistica iz Zagreba, izgubila je
svoju djevojčicu Ritu nakon samo 2,5 mjeseca života. Tijekom
trudnoće saznala je da je beba teško bolesna i da nema šanse
preživjeti, ali je Tea bila sigurna da malenu Ritu želi upoznati,
makar i na kratko. Ovo je njezina priča.
Bila sam u sedmom mjesecu trudnoće s našim trećim djetetom kad
sam saznala da moja beba ima dijagnozu nespojivu sa životom.
Iznijela sam trudnoću do kraja i naša kćer Rita živjela je još
2,5 mjeseca. Imala sam ju priliku upoznati, voljeti i oprostiti
se od nje. Učinila sam za moju bolesnu kćer sve što sam mogla,
kao što to radim i za svoju drugu djecu.
Na pregledu na kojem sam saznala za dio dijagnoze bila sam sama,
jer nisam očekivala takav ishod. Oko mene su bili doktori i
sestre i govorili mi da će mi biti teško, a meni je u glavi samo
jedna misao koju sam više puta u toj prostoriji izgovorila na
glas: Doktore, ja ću roditi svoje dijete! Nakon što sam saznala
za dijagnozu svijet mi se srušio, ali krenula je i moja borba za
život moga djeteta. Nakon što sam malo došla k sebi počela sam
više pričati sa svojom bebom preko trbuha i maziti ju jer sam
znala da svaki trenutak može biti i posljednji s obzirom na to da
veliki postotak teško bolesne djece umire u majčinom trbuhu.
Rijetko koje dijete “izdrži” do poroda.
‘Cijeli život stane’
Odmah sam odlučila da ću zadržati dijete. Bilo je jako teško, i
vrijeme dok je bila u trbuhu i nakon što se rodila. Stalno smo
bili u iščekivanju. Nikad ne znaš koji trenutak je posljednji.
Imaš sto pitanja, a nemaš odgovora. Majka odnosno cijela obitelj
nekako ostane sama i mora donositi odluke koje nikada prije nije
morala. Cijeli život stane. Smatram da u našem društvu nedostaje
podrška majkama i obiteljima, odnosno definiran proces u kojem
obitelj od početka dijagnoze ima psihičku i moralnu podršku
stručnog osoblja i podrška obitelji koje su se našle u istim
situacijama.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Niti u jednom trenutku nisam razmišljala o pobačaju. Znala sam da
će biti teško. I bilo je teško svaki dan živjeti s činjenicom da
će moje dijete ili umrijeti u mom trbuhu ili će kratko živjeti
nakon poroda. To je strašna misao za jednu mamu. U jednom
trenutku sam čak pomislila pa ako već neće živjeti, bolje bi bilo
da umre u mom trbuhu jer će mi biti teško ako se rodi i ako ju
upoznam, ali zapravo je bilo upravo suprotno.
‘Većina mi je nametala strah’
Nikada nisam bila pod pritiskom da pobacim ili ne pobacim. Jedan
doktor mi je predložio da odem u Sloveniju usmrtiti bebu, ali ja
sam odbila. Suprug i moja okolina su me podržavali. Nitko me nije
nagovarao, ali atmosfera je bila takva da mi je većina nametala
strah jer ne znam što me čeka, da nisam svjesna kako će mi se
život promijeniti, da imam drugu djecu i da moram misliti i na
njih.
Ja sam u životu već doživjela smrt svoje majke i iskusila što je
to tuga, ali također znam da niti mi sada ne znamo koliko ćemo
živjeti. Shvatila sam da okolnosti ne možemo mijenjati, ali
možemo mijenjati pogled na njih. Ja sam odmah odlučila da ću je
roditi, čim sam saznala dijagnozu. A suprug mi je pružio svu
podršku da ostanemo uz naše dijete.
Najviše me potaknula činjenica da moj maleni anđeo treba moju
veliku zaštitu i podršku zbog društva u koje će doći, a koje baš
ne prihvaća takvu, bolesnu djecu. Baš zato što je bolesna i ne
znam koliko će živjeti, htjela sam joj pružiti što više ljubavi,
svaki dan, dok je bila u trbuhu i dok je bila u bolnici u
inkubatoru. Svaki dan smo, suprug i ja, bili u bolnici, ljubili
ju, mazili, pjevali, pričali s njom. Sto sam puta izgovorila:
Rita, volim te, baš takvu kakva jesi! Za mene si savršena! I tu
našu ljubav je Rita osjetila i živjela je duže od svih prognoza.
Budila se u isto vrijeme svaki dan upravo kada smo mi dolazili u
posjetu. Ne mogu vam opisati tu ljubav i nježnost koju sam
osjećala i potrebu da ju zaštitim od svih koji misle da je njezin
život manje vrijedan od života zdravog djeteta.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
‘Preminula je u mojim rukama’
Rita je u 2 i pol mjeseca svoga života dodirnula živote mnogih
ljudi, kako naše obitelji tako i prijatelja, doktora i sestara.
Netko to neće uspjeti u cijelom svom životu tako da smatram da je
ona ispunila smisao svog života. Bilo je jako puno i teških i
sretnih trenutaka. Jako dobro razumijem kako se osjećaju mame
koje se nađu u sličnoj situaciji. Iz mog iskustva, najvažnije je
da kasnije možeš mirno živjeti s tim što si odlučila. Moja Rita
je preminula na mojim rukama.
Uz nju smo bili oboje, njezina mama i njezin tata. To je
najstrašniji trenutak koji roditelji mogu doživjeti. Istovremeno
smo bili presretni što smo u tom najtežem trenutku bili uz svoju
djevojčicu i što se uz zagrljaje i poljupce svojih roditelja
preselila u vječnost. Danas ja imam mir u srcu i živim normalno.
Prisjećam se svoje Rite i s veseljem pričam o njoj i pokazujem
slike.
Upravo zato što osjećam mir i živim normalnim životom znam da sam
donijela ispravnu odluku. Kada daš sve od sebe i učiniš sve što
je u tvojoj moći za svoje dijete – imaš mir. I na kraju te to
teško iskustvo istovremeno i obogati.
Svim ženama koje se nađu u sličnoj situaciji kao prvo poručujem –
suosjećam, razumijem kako vam je. Kao drugo, preporučujem da
razgovarate sa ženama koje su doživjele slične situacije.
Provjerite kako se osjećaju danas. I treće i najvažnije, ako
postoji mogućnost, pružite priliku svome djetešcu bez obzira kako
teško bilo. Ljubav će vam se vratiti višestruko.
Ljudi koji mole i pružaju pomoć trudnicama pred bolnicama nisu me
potaknuli da zadržim dijete. Odluka je bila moja i suprugova. S
obzirom na to da živimo u demokratskom društvu smatram da imaju
pravo nuditi potporu i izražavati podršku ženama koje se možda
nalaze u teškim životnim situacijama. Svojim djelovanjem nikoga
ne ugrožavaju, a nekome možda pomognu. Smatram da je svaki život
vrijedan i da svi zaslužuju priliku da se rode.