Nakon kratke bolesti u Zagrebu je noćas preminuo prof. Zvonimir Bešker, akademski slikar. Iako je Karlovac napustio još 1975. godine, nikad, u stvari, iz njega nije otišao. Vraćao se, kad god je mogao, u svoje "utočište", stan svoje majke Frančiške, u Marmontovoj aleji, i za njezina života, i kasnije. Nije mogao bez Dubovca, bez mira kraj Kupe i svojih karlovačkih prijatelja, bez njihova druženja pod starim gradom.
Zvonimir Bešker rodio se 24. lipnja 1941. u
Pisarovini. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Karlovcu, a
diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1966.
godine. Radio je nekoliko godina kao likovni pedagog u školi na
Dubovcu. Njegovi su đaci izrasli u prijatelje. Kao savjetnik za
likovnu umjetnost u Gradskom uredu za kulturu u Zagrebu od 1975.
do mirovine pridonio je iniciranju i organiziranju brojnih
likovnih projekata i događanja.
I tada je mislio na Karlovac. Iz toga vremena ostavio nam je na
Promenadi, zahvaljujući upornom zalaganju, i u Zagrebu, i u
Karlovcu, skulpturu Žabe, rad uglednoga hrvatskoga kipara
Stjepana Gračana. Gračan, koji nas je i sam napustio prije par
mjeseci, napravio je tu skulpturu na Zvonkovu molbu. Do tada je
već bila stajala jedna majstorova Žaba u Zagrebu, uz nasip na
lijevoj obali Save. Zvonko je smatrao da Žaba bolje pristaje
Karlovcu nego Zagrebu: žabe su nastavale vode i močvare
karlovačkih šančeva u davna vremena; Frankopan se, pišu, “nije
bojao karlovačkih žabara” a zauvijek ih je ovjekovječio kao pojam
provincijske malograđanštine veliki hrvatski realist Ante
Kovačić, prije nego što su ga, slobodoumnoga, izgnali iz grada
prije gotovo 150 godina. Grad Zagreb poklonio je Žabu Karlovcu i
ona nas, od 2008. godine, gleda s pločnika karlovačke špice,
između Paviljona Katzler i Velike kavane, sada Papas bara.
Postala je omiljenom karlovačkom atrakcijom.
Zvonimiru nije bilo stalo samo do estetskoga uljepšavanja grada.
Bio je strastveni zagovornik očuvanja kulturne, urbane i prirodne
baštine Karlovca, uključujući i uspomene na naše zaboravljene
sugrađane. Podsjećao je stalno da su u gradu mnoga “građevinska,
urbanistička rješenja kojima se ne možemo pohvaliti jer bismo se
osramotili”. Naglašavao je da time ne potvrđujemo svoj europski
identitet i da je “krajnji čas da budemo zreli i odgovorni – da
spasimo ili ispravimo barem ono što je još ostalo od kulturne
baštine starog Dubovca!” Na njegov je prijedlog postavljena
spomen ploča na kući, na Dubovcu, uglednom pravniku Leu Pfefferu
koji je, između ostaloga, bio sudac u istrazi o Sarajevskom
atentatu na nadvojvodu Franju Ferdinanda.
Posljednjih se godina bavio intenzivno fotografijom. Sada kad je
otišao, kako je sam govorio na “vječna lovišta”, ostavio nam je
na brojnim fotografijama svjedočanstvo ljubavi prema karlovačkim
motivima, krajolicima, spokojstvu u prirodi, uz Kupu. Ali, prije
svega, ostavio nam je, na najbrojnijim snimkama, svjedočanstva o
ljudima, o prijateljima i znancima i neznancima, o radostima
druženja i života u druženju i ljudskosti. Hvala mu na tome i
neka je laka zemlja tom plemenitom čovjeku i kulturnom
entuzijastu, Zvonimiru Beškeru, našem – zauvijek – sugrađaninu!