Tisuću godina, možda i više, prošlo je od tog pradavnog ljeta u
kojem stari bijeli Jugo 45 dolazi na ono mjesto na kojem po prvi
puta sa Švarče pukne pogled na grad. Konture su još nejasne,
premali si da bi imao uspomene vezane uz svaku od njih.
Prošli su ratovi, došle su pandemije, vrijeme teče nekako
drugačije, izgleda kao da je to bio neki drugi život. A opet…
od svega što su me ikada učili tata i mama, sjećam se najbolje
tog ljetnog ranog poslijepodneva i starog kako kaže “lijep je
ovaj naš grad, jel da?”.
Brat i ja smo premali da išta o tome znamo. Grad je nejasan
pojam, mjesto u kojem su prijatelji, u kojem je obitelj, u kojem
je tvoja soba. Ali do danas, kada se nađem na Švarči i pogledam
dolje prema gradu, uvijek pomislim na isto.
Tisuću godina kasnije, sjedimo u malom stanu preko puta
Hrvatskog, pričamo preko google translatea, natucamo malo
hrvatski, malo engleski, malo turski… pitam ih kako im je u
Karlovcu, a Roya prstima oblikuje srce i kaže “Volim ga. Jako.”.
Vremena nisu najbolja, vremena su grčevita, nervozna i apatična,
ali kada treba uvijek se nekako vidi da ispod svega toga leži
onaj stari, dobri grad. U kojem su Roya, Ahmad i Rozyn napokon
sretni i mirno žive svoje djetinjstvo.
Još kasnije, tu je i David i neki drugi dječaci i djevojčice iz
Ukrajine. I gledam ljude koje volim kako se trude da im bude
lakše, da im bude ljepše. Mali Sirijac, mali Ukrajinac i mali
rođeni Karlovčanin, na travi Grabrika trče za loptom, a i oni
najciničniji ne mogu ne vidjeti ljepotu u tom prizoru.
Nekad davno, nekad pradavno, moji su preci iz Gorskog kotara prvo
došli do Vukmanića, a onda malo kasnije sagradili kuću u
Karlovcu. Ne znam kako su ih primili, ali sudeći po gotovo
patološkoj ljubavi koju su mi usadili za ovaj grad, izgleda da su
i oni tada napokon bili sretni i mirni.
U predvečerje rođendana, Ahmad i David na promenadi igraju šah. U
sjećanje na ljude koji su ovom gradu dali toliko puno, koje su
naši tadašnji sugrađani pokušali hrabro i spasiti iz zla. Roya mi
mahne, završila je šesti razred, “Nije pet, 4.25” kaže i smije
se. “Pa dobro je to”, odgovaram, a ona sliježe ramenima i opet se
osmjehne. Kasnije, svi posebno toplo plješću dječacima koji su
došli u naš grad iz nekih dalekih zemalja.
Možda smo ponekad malograđani, možda smo ponekad previše apatični
i pasivni, možda ponekad i previše njorgamo, ali na kraju svega –
znamo učiniti da djeca koja dođu u ovaj grad budu sretna i
nasmijana.
Bilo je predvečerje i jednom davno, 3. listopada 1991., nismo
imali kemiju i otišao sam na Koranu, sjeo na ploču i gledao lišće
kako plovi rijekom. Bio sam lijepo. Bio sam mirno. Bio sam
sretan. Možda bi sve ono strašno što je slijedilo bilo i puno
gore da nije bilo tog predvečerja na Korani. I beskrajnog
mira.
I lako je zamisliti kako ću jednom u neko predvečerje vidjeti
kako na istoj ploči sjedi Roya, gleda u rijeku i misli neke svoje
petnaestogodišnje misli.
Često me ljutiš, često sam nezadovoljan, jer uvijek znam koliko
bolje možeš. Ali i dalje u tebi znam biti miran i sretan.
I volim te.
Jako.
(foto: Dinko Neskusil / kafotka.net)