Brojni naši sugrađani potpišu ugovor o dosmrtnom uzdržavanju pa ostanu bez svega
“Državni odvjetnik četiri mjeseca uzdržavao starca pa naslijedio
njegov stan”, “Iza pokojne Hvaranke ostali milijuni eura i niz
nekretnina. Trojica prevaranata optužena da su dizala novac s
njezinih računa, a za nasljedstvo se bore pekar s otoka i kućna
pomoćnica”. Ovo su dva nedavno objavljena naslova iz hrvatskih
medija koji se svaki na svoj način bave problemom moguće
prijevare starijih osoba, piše Deutsche Welle.
Iako različiti, i u jednom i drugom slučaju spominju se ugovori o
doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju. Sindikat umirovljenika
Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske već deset godina od
Vlade i Ministarstva pravosuđa traže izmjene i dopune Zakona o
obveznim odnosima, i to u dijelu koji regulira spomenute ugovore,
pri čemu se ugovor o dosmrtnom uzdržavanju ističe kao
najproblematičniji.
Opasan ugovor
Hrvatska stranka umirovljenika (HSU) sa svojim jedinim saborskim
zastupnikom formalno nije dio vladajuće koalicije predvođene
HDZ-om, ali od lipnja prošle godine pruža, kako to sama ističe
“programsku podršku” Vladi Andreja Plenkovića. I zauzvrat
traži niz mjera koje imaju za cilj poboljšanje standarda
hrvatskih umirovljenika. Tako je stranka, između ostalog,
pokrenula saborsku proceduru izmjene Zakona o obveznim odnosima,
točnije ukidanje instituta ugovora o dosmrtnom uzdržavanju.
Vjeruju da će se to dogoditi do konca ove godine.
Mada ugovor o dosmrtnom i ugovor o doživotnom uzdržavanju na prvi
pogled djeluju skoro istovjetno, u praksi to nije tako. “U
ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju davatelj usluge odmah postaje
vlasnikom nekretnine koja se zalaže. Dakle, odmah po potpisu
ugovora, dok u ugovoru o doživotnom uzdržavanju davatelj usluge
postaje vlasnikom nekretnine tek nakon smrti primatelja usluge, a
i tada postoji mogućnost osporavanja tog ugovora od strane
potencijalnih nasljednika”, pojašnjava nam Silvano Hrelja,
zastupnik HSU-a.
Po njegovim riječima, prvi ugovor je jako opasan jer ne jamči da
će činidba i protučinidba biti u ravnopravnim odnosima i može se
vrlo lako pretvoriti u lihvarski ugovor. Naime, u Zakonu o
obveznim odnosima instituti o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju
postoje već 30 godina. Hrelja tumači da razlike među njima nisu
bile vidljive dugo vremena, zapravo sve dok u Hrvatskoj nije
procvjetao nekretninski biznis pa su tada svoju šansu za lov u
mutnom i da se domognu imovine starijih osoba iskoristili čak i
neki socijalni radnici i odvjetnici.
Ministarstvo nema podatke
Zastupnik se poziva na primjere dviju Hrvatskoj susjednih
zemalja, Mađarske i Slovenije, koje ne poznaju institut dosmrtnog
uzdržavanja. Kod njih postoji samo ugovor o doživotnom
uzdržavanju, gdje se vlasništvo nad imovinom stječe nakon smrti
uzdržavane osobe. U slučaju doživotne rente, pružatelj usluge
plaća smještaj u domu ili na neki drugi način podmiruje troškove
u dogovorenom iznosu sve do smrti uzdržavane osobe.
Pokušali smo od Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji
i socijalne politike doznati koliko je bilo slučajeva zloupotrebe
prilikom sklapanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. No oni kažu
da takve podatke nemaju budući da se zaštita prava ugovornih
strana ostvaruje isključivo sudskim putem, pa su nas uputili na
Ministarstvo pravosuđa. Hrelja, pak, napominje da je slučajeva
koji isplivaju u javnost, poput ova dva s početka teksta kada se
radi ili o nekom dužnosniku ili o ogromnoj imovini koja onda
postaje predmetom spora, jako malo.
“Ljudi koji to potpišu ili umru ili njihove obitelji ne žele s
time izlaziti u javnost. Relativno rijetko se pojavljuju takve
priče u medijima. Nekako to ostaje zatvoreno i pokriveno velom
obiteljske sramote. Brojke bi bolje bilo potražiti među
odvjetnicima i vidjeti koliko se podebljala njihova imovina. Tu
bi se lakše našlo podataka o zloupotrebama nego da tražimo da nam
svatko koji je bio prevaren to prijavi”, izjavio je Hrelja.
Odgovarajući na naš upit o svojim aktivnostima na sprječavanju
iskorištavanja starijih osoba, iz Ministarstva rada, mirovinskoga
sustava, obitelji i socijalne politike odgovaraju da je u
provedbi dvogodišnji program usmjeren unapređenju kvalitete
života i zaštiti prava starijih osoba. Na godišnjoj razini iznos
koji se isplaćuje udrugama u tu svrhu iznosi više od 7,5 milijuna
kuna.
Unaprjeđenje kvalitete života starijih
Jedno od područja su programi usmjereni unapređenju kvalitete
života i zaštiti starijih osoba u lokalnoj zajednici –
organiziranje dnevnih aktivnosti uz obvezno informiranje starijih
osoba o mogućoj štetnosti ugovora o doživotnom i dosmrtnom
uzdržavanju i osvješćivanje javnosti o nužnosti borbe protiv
nasilja nad starijim osobama. U tu svrhu se za 38 udruga u
godišnjem iznosu financiranja izdvaja više od 3,6 milijuna kuna,
navode u Ministarstvu.
Hrelja smatra da treba sačiniti evidenciju svih ugovora o
doživotnom uzdržavanju da se vidi koliko je ljudi ostvarilo dobit
zbog bavljenja nekretninskim biznisom.
“Ako je to tako, onda neka plaćaju porez ovom društvu na tu
imovinu, na nekretnine koje su stekli na taj način. Predlagali
smo u tim zakonskim izmjenama i nešto od čega ćemo morati
odustati – da Centri za socijalnu skrb procjenjuju nečiju
sposobnost za potpisivanje ugovora. No to je povezano s ukidanjem
radne sposobnosti i to doista ne možete napraviti starijim
ljudima, jer ako oni mogu biti glasači na izborima onda im morate
priznati pravo da sami odlučuju, iako u starijih ljudi postoje
poteškoće u shvaćanju. Mnogi su emocionalno opterećeni, imaju
osjećaj napuštenosti i spremni su u stanju bolesti, usamljenosti
i starosti posegnuti za svakakvim ugovorom, samo da bi dobili
malo pažnje i ljubavi”, zaključuje Silvano Hrelja.