Obljetnica smrti prelata i graditelja Nacionalnog svetišta svetog Josipa, obilježena je misnim slavljem u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu na Dubovcu u srijedu 17. kolovoza 2022. godine.
Mons. Marijan Radanović graditelj je Nacionalnog
svetišta svetog Josipa i dugogodišnji župnik župe Blažene Djevice
Marije Snježne u Karlovcu na Dubovcu. Preminuo je u subotu 16.
kolovoza 2014. u Općoj bolnici Karlovac u 93. godini života i 70.
godini svećeništva. U Karlovac je došao 1955. te ostaje dubovački
župnik gotovo 60 godina, do 1999. kada odlazi u mirovinu. Za
vrijeme dok je bio župnik na Dubovcu 1974. sagrađena je i crkva
sv. Josipa koju je 1987. biskupska konferencija proglasila
Nacionalnim svetištem sv. Josipa.
Okolne su župe imale tada svoje svećenike. U Novigradu je bio
Franjo Horvat, u Završju Petar
Folivarski, u Prilišću Serafin
Tvrtković, u Bosiljevu Mirko Roginić, u
Dugoj je Resi bio posebno cijenjeni Stjepan
Prgić i Vlado Margetić, a u Kamenskom
je tada bio župnik Janes Fink. Banija nije imala
svoga svećenika. Župe na Švarči još nije bilo. Svi su oni bili
tu, ostvarivali su poslanje svećenika, župnika, a s velečasnim
Marijanom Radanovićem je došlo nešto novo. Među ljudima je
prepoznat kao svetac.
Mons. Radanović je prije svega bio vjernik. Smireni čovjek koji
ni na koga nikada nije podigao glas. Kad bi se susreli s njim
imali bi uvjerenje da on vjeruje i zna da je istina ono u što
vjeruje. Bio je dosljedan, ljudi su ga slijedili i vjerovali mu.
Omiljeni svećenik koji je uz sva velika učinjena djela davao
svima nadu. Upravo zato je i izrasla ova Crkva svetog Josipa,
zaštitnika naše domovine. On je vidio, želio, gradio i učinio!
Misno je slavlje u Nacionalnom svetištu na Dubovcu predvodio
preč. Josip Jakovčić, umirovljeni Ozaljski
župnik i suvremenik mons. Radanovića u koncelebraciji s mons.
Antunom Senteom, rektorom Svetišta i preč.
Lojzekom Bujom, umirovljenim dubovačkim
župnikom.
Svojim pjevanjem ljepoti liturgijskog slavlja doprinijeli su
članovi Župnog zbora Sveti Josip vođeni mo. Krešimirom
Klarićem.
Uvodeći u misno slavlje mons. Sente ml. kazao kako je
osam ljeta prošlo od preminuća čovjeka koji je zadužio ovu Župu
BDM Snježne u Karlovcu, grad Karlovac i cijeli hrvatski
narod.
– Tadašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac htio je 1937.
godine na 250. obljetnicu izbora svetog Josipa za zaštitnika
Hrvatske izgraditi nacionalno svetište. Stepinčevu ideju
ostvarili su 50 godina kasnije biskupi hrvatskog govornog
područja uzdižući karlovačku crkvu svetog Josipa u Nacionalno
svetište, koje je svojim marnim zalaganjem i poniznim svećeničkim
služenjem izgradio upravo mons. Marijan Radanović. Mons.
Radanović osim zgrade crkve gradio je i zajednicu Crkve te širio
pobožnost prema svetom Josipu. Nije mu uvijek bilo lako i nije
uvijek bio shvaćen, ali je bio ustrajan i uporan u širenju Božje
stvari, stoga mi danas ubiremo plodove toga zauzetog svećeničkog
rada – kazao je između ostalog mons. Sente.
Prečasni Jakovčić govorio je i o svojim susretima sa
svećenikom:
– Sjećam se glasa koji je vrlo brzo došao za njim kada je došao u
Karlovac: “Došao je tamo jedan mladi svećenik koji je svetac”.
Svi su oni bili tu, ostvarivali su poslanje svećenika, župnika, a
s Marijanom je došlo nešto novo. Među ljudima je prepoznat kao
svetac. Sjećam se jednog banalnog događaja. Išao sam autobusom iz
Karlovca u Duga Resu. Autobus je bio velik i do kraja ispunjen.
Negdje u Luščiću, na autobusnoj stanici među više putnika jedan
je bio drugačiji. U ulazećem putniku svi su prepoznali svećenika
Marijana. Nastala je tišina, muk. Taj je muk prekinuo jedan
‘pijanček’ riječima: ‘Sad smo sigurni, čuvat će nas velečasni
Radanović’ na što je on vrlo glasno odgovorio ‘Budimo dobri i Bog
će nas čuvati’. Autobus je krenuo, razgovor je nastavljen, ali u
drugačijem tonu. Nakon ulaska svećenika Marijana ni u jednom
trenutku nisam čuo ni jednu psovku, vikanje i ruganje. Često sam
razmišljao o tome događaju i pitao bih se kako je uspio tako
veliki broj ljudi stišati i promijeniti njihovo ponašanje na
bolje.
– Drugi događaj koji mi je ostao u pamćenju zbio se prilikom
našeg susreta. Mons. Marijan se šetao Marmontovom alejom u
blizini igrališta dječjeg vrtića. Mirnim je korakom hodao i
uspostavio kontakt s tom djecom. Neka su mu djeca mahala, druga
govorila velečasni, a bilo je i onih koji su samo mirno stajali.
U jednom mi je trenutku kazao da će djeca sada ići u vrtić, a i
mi idemo svojim putem. Zaključih da je namjerno išao tuda kako bi
se susreo s djecom i s njima ostvario dijalog. Time je pokazao
misiju svećenika i propovjednika – prisjeća se preč.
Jakovčić dodavši – Naravno ne smijem zaboraviti svoju
mladu misu koja je bila sedamdesetih godina u mjesecu svibnju.
Nakon mlade mise slavio sam sekundiciju ovdje u župnoj crkvi
Majke Božje Snježne. Na putu do crkve prolazili smo pokraj
pivovare i uočili na stablima mnoštvo plakata s hedonističkim
porukama. Prije misnog slavlja savjetovao mi je da malo dulje
propovijedam i progovorim o prolaznosti zemaljskog života. Ne
znam koliko je moja propovijed trajala, ipak nakon mise mi se
zahvalio.
Nakon misnog slavlja svećenici i okupljeno mnoštvo na Katoličkom
groblju na Dubovcu, posljednjem počivalištu mons. Marijana
Radanovića, izmolili su molitve za pokoj njegove duše!