Kaže da sad nije vrijeme za kupovinu perilice, novog vodokotlića ili bojlera: 'Popravljajte, od cipela do hladnjaka'
Vijest da sve poskupljuje više nije nova, opalit će nas po džepu
kako god. Ali kako si pomoći i može li si pomoći jedna prosječna
obitelj s prosječnom plaćom te doskočiti visokim cijenama?
Razgovarali smo s ekonomistom Ljubom Jurčićem koji kaže:
“Objektivno, male su mogućnosti za uštedu, ali one postoje, barem
po pitanju hrane. Sjetimo se naših starijih što su radili.” Kaže,
recepti starijih generacija, mogli bi uz malo truda pomoći
ljudima i danas.
“Mi, koji smo živjeli u težim vremenima visoke inflacije,
pomaknuli smo se sa službenog tržišta, krenuli smo u dio gdje su
bile manje marže. Snabdijevalo se preko sindikata koji je imao 10
ili 20 posto niže cijene jer su robu naručivali na veliko i bez
provizije. Drugi korak je bio taj da su se otvarale linije po
kojima su se ljudi opskrbljivali direktno od proizvođača hrane na
selu. To su tipično bile svinjske polovice, potom teletina koje
su bile čak 50 do duplo jeftinije nego u trgovinama. To se
odnosilo i na grašak, krumpir, zapravo na sve od čega čovjek
živi”, prisjeća se Jurčić. Kaže, zaobilazeći time trgovačke
troškove i maržu dobivala se jeftinija hrana.
“To nije bila opskrba za tjedan ili dva, nego za dva mjeseca i
dulje, a grašak i krumpir kupovali su se za četiri mjeseca. Prije
godinu dana govorio sam da ide inflacija, ljudi su se smijali,
ali sam rekao da onaj, koji ima 50 tisuća kuna, treba uložiti u
škrinju, duboki zamrzivač, pa kupiti hranu po niskim cijenama jer
će ona do kraja godine sigurno poskupjeti”, kaže nam. Nastavlja
da je isto savjetovao i za drva te komentirao što Vlada smanjuje
porez na ogrjev. “Ali time će se povećati potražnja pa će cijene
porasti više od onoga što će biti smanjeno PDV-om”, kaže ovaj
ekonomski stručnjak.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Vrijeme je za popravke
Dodaje i da sad nije vrijeme za kupovinu trajnih dobara,
perilica, bojlera, vodokotlića… Treba popravljati. “Mrežu
usluga treba izgraditi, sada nećemo kupovati zamrzivač od 2000
ili 3000 kuna, popravit ćemo onaj koji imamo. Cipele je jeftinije
popraviti za 50 kuna nego kupiti nove za 500 ili 1000 kuna. I ne
treba čekati zimu, treba ih sad pođoniti”, govori nam. Kao
planinar iznosi osobno iskustvo da ugažene gojzerice popravlja
čim siđe s planine, ne čeka da se ponovno uspne, pa je tako
mudrije odmah popraviti zimske cipele, a ne kad ‘svi navale’.
Slaže se da je umreživanje s majstorima i korak prema održivijem,
ne da se odmah kupuje novo, nego da se popravi staro i produlji
životni vijek robe.
U razgovoru smo došli i do “kiseliša”. “Treba pripremiti zimnicu,
uložiti. U moje vrijeme u urbanim sredinama čitave su zgrade
mirisale ili smrdjele (kako tko voli) po zimnici. Vino kupiti
direktno kod proizvođača, 100 ili 200 litara, u podrumu kuće
ukiseliti kupus. Neka jedan to napravi, bit će dovoljno za više
njih”, kaže. Recepti roditelja tu bi mogli puno pomoći, pa se
osvrće na ‘stare’ dane da je to bio održiviji razvoj. Osobno je
radi tradicije i sam zadržao neke navike starijih, uzgaja u
rodnom kraju četiri svinje, kaže da posuši meso, podijeli
tetkama, pozove prijatelje na velika druženja, nešto malo ostavi
za sebe, pa se to isplati.
Dodaje, tu ima smisla ona kad se kaže ‘nemam para, a imam punu
kuću hrane’. Prisjeća se i anegdote: “Iz sporta smo jedne godine
napunili 70 teglica krastavaca, bilo je toga dvije godine što za
jesti.”
Ako se i damo na recepte starih, pa spremimo svoju zimnicu,
uzmemo polovicu svinje i smrznemo je u “dubokom”, pitali smo koja
bi bila ušteda? “S obzirom na to da se ne plaćaju troškovi
logistike i nema trgovačke marže, odnosno zarade koju trgovac
mora imati, onda je za ‘kiseliš’ ušteda i do 50 posto, graška od
50 do 100 posto, upola jeftinije je i meso”, govori nam,
Ako se netko odluči povezati se s uzgajivačem na selu, možda u
Slavoniji, pa dogovoriti svinjsku polovicu, kaže da se to treba
napraviti sad, a ne oko Božića kad je navala.
Da se maknemo od zimnice i svinjskih polovica, pitali smo isplati
li se ulagati sad u zlato, spremati ga za ‘crne dane’.
“Zlato je špekulativno, a o čemu se radi najbolje govori iskustvo
opkoljenog Sarajeva, Tamo ni zlato ni slika van Gogha nije
vrijedilo jer to se nije moglo mijenjati za robu. Tamo su
prolazile čokolada koje je vrijedila dvije litre mlijeka, a slika
van Gogha da i vrijedi 5000 eura, ne znate hoćete li naći kupca u
kriznim vremenima. I zato je zlato špekulativno. Unca zlata sada
vrijedi oko 2000 dolara, sutra kad se sve smiri, možda će
vrijediti 1500 dolara. Zlato ima emocionalnu vrijednost, ne
uporabnu, a u krizi se hrana mijenja za hranu. Što će vam onda
zlato”, apostrofira Jurčić. Kaže kako je bio u Sarajevu nakon
rata na cijeni bila cigareta, tvrda čokolada, mlijeko u
tetrapaku, hrana, a ne sjajni metal. Kaže da smo možda na vrhuncu
krize, a tada se zlato, tvrdi Jurčić, ne kupuje.
Dodaje kako špekulanti i namjerno pumpaju vrijednost zlata, da je
to i pratio sve do ljeta. Energenti poskupljuju, jesu li solarni
paneli možda dio rješenja i ušteda, pitali smo. Kaže jesu, ali
samo kao dugoročno ulaganje, na kraće staze nisu.