Zbog rata, krize, pandemije hrana je sve skuplja, siromaštvo prijeti četvrtini građana, mediji pišu o djeci gladnoj u školi, a hranu bacamo da i ne primijetimo
Ekološka organizacija “FeedBack EU” šokirala je europsku javnost
svojim najnovijim izvještajem prema kojem se u Europskoj uniji
godišnje baci 153,5 milijuna tona hrane, što znači da EU godišnje
više hrane baci nego što je uveze.
Izvještaj otkriva i to da, kad bi se obuzdalo uništavanje hrane u
procesu proizvodnje, već to bi bilo dovoljno za obuzdavanje
cijena hrane i inflacije u EU-u, i to u dobu u kojem Unija na
razne načine, tako i u prehrambenoj industriji, ozbiljno trpi
ekonomske posljedice rata u Ukrajini, zemlji koja slovi za jednog
od najvećih proizvođača žitarica u svijetu.
A Hrvatska? Koliko se godišnje hrane baci u našoj zemlji u kojoj
43 posto stanovništva od prvog do prvog u mjesecu krpa kraj s
krajem, u kojoj u riziku od pravog siromaštva živi 23,3 posto
građana i u kojoj 40.000 djece životno ovisi o raznim oblicima
socijalne pomoći?
Ministarstvo poljoprivrede RH izašlo je u ožujku prošle godine s
brojkom od oko 400.000 tona hrane koliko se godišnje uništi u
našoj zemlji. Tu brojku je u međuvremenu u nekoliko navrata javno
iznosila potpredsjednica Progresivnog saveza socijalista i
demokrata u Europskom parlamentu Biljana Borzan, inače u
Bruxellesu i Strasbourgu poznata po angažmanu po tom pitanju.
Pa kad smo je pitali da nam komentira stanje u Hrvatskoj u
svjetlu novog izvještaja, kazala nam je: “Od tih 400.000 tona
hrane koliko se godišnje baci u Hrvatskoj, čak 53 posto otpada na
kućanstva.”
S izvještajem “FeedBack EU-a” rekla je da je upoznata, da je
riječ o novoj metodologiji računanja i da se do kraja godine
očekuje i službeni izvještaj Europske komisije, iz kojega bi se
vidjelo i koliko se hrane točno uništi u svakoj pojedinoj članici
EU-a, pa tako i u Hrvatskoj.
Izvještaj iz “FeedBack EU”, naime, ne navodi članice posebno, ali
ukupna procjena hrane koja se uništi kroz poljoprivrednu
proizvodnju, zatim u prehrambenoj industriji, kroz prodaju, te
konačno kroz ugostiteljstvo i u kućanstvima otprilike je 70 posto
viša od ranijih procjena. Borzan se složila da bi se, shodno tome
i procjena za Hrvatsku mogla preliminarno procijeniti na taj
način.
To bi onda značilo da se u Hrvatskoj godišnje od polja preko
tvornica i trgovina do kućanstava i kanti za smeće uništi oko
680.000 tona.
Ako se u koraku dalje uzme podatak da godišnji uvoz hrane u EU od
138 milijuna tona vrijedi debelo preko 150 milijardi eura i ako
to primijenimo na Hrvatsku, dolazimo do okvirne vrijednosti od
625 milijuna eura, odnosno do 4,7 milijardi kuna koliko se u
Hrvatskoj godišnje uništi hrane na ovaj ili onaj način.
Ilustracije radi, s tim novcem Pelješki most dao bi se
financirati dvaput po cijenama po kojima je izgrađen. Ili, riječ
je o više od 1 posto nacionalnog BDP-a… U krajnjoj liniji, riječ
je o 1211 kuna po svakom stanovniku Hrvatske.
Međutim, hranu u društvu ne bacaju niti uništavaju svi podjednako
kao što se niti ne uništava podjednako u svakom dijelu putovanja
hrane od polja do tanjura i kante za smeće. Prema izvještaju
“FeedBack EU-a” od onih 153,5 milijuna tona koliko se godišnje
hrane uništi u EU-u, čak 59 posto svih gubitaka hrane uništi se
već u primarnoj proizvodnji; dakle na poljima i u tovu životinja
za prehranu.
Na prerađivačku industriju otpada 10 posto, na prodaju i lance
trgovina pak 3 posto, na ugostiteljstvo čak 7 posto, da bi na
kraju na kućanstva otpalo oko 21 posto sve bačene hrane u EU-u,
odnosno 32,5 milijuna tona. Riječ je o rezultatima najnovije
metodologije računanja količine bačene hrane i štete koja pritom
nastaje po ekonomiju.
U istraživanju stanja u Hrvatskoj zanimalo nas je i koliko se
prosječno hrane baci u kućanstvima u našoj zemlji. Iz
Ministarstva gospodarstva poslali su nam podatke prema kojima se
u Hrvatskoj u kućanstvima godišnje po stanovniku baci čak 54
kilograma hrane.
Podaci po regijama, međutim, otkrivaju da ne žive svi istim
stilom. U Sjevernoj Hrvatskoj i u Slavoniji tako se godišnje iz
kućanstava baci u prosjeku 51 kilogram hrane po stanovniku, u
Zagrebu s okolicom 52 kilograma, a u Lici s Banijom 53 kilograma.
Dalmatinci, pak, iz kućanstava po stanovniku godišnje bace 57
kilograma hrane, a stanovnici Istre, Primorja i Gorskog kotara
čak 61 kilogram. Iz Ministarstva gospodarstva poslali su nam i
svoj komentar ovakvih brojki: “Iz istraživanja proizlazi da su
navedena odstupanja primarno posljedica razlike u navikama
stanovništva.
Naime, stanovnici područja sa zabilježenim većim količinama
otpada od hrane rjeđe upotrebljavaju viškove hrane u pripremi
novog obroka i češće bacaju namirnice s istekom roka trajanja bez
da prethodno provjere njihovu ispravnost.”
Komentar je koliko očito toliko i logičan. Ali, iz razgovora s
Biljanom Borzan primijetili smo da je u Hrvatskoj sasvim obrnuta
situacija nego u Europskoj uniji, čak u Europi generalno, kad je
riječ o usporedbi bacanja hrane na osobnoj razini nego u
Hrvatskoj.
“Očekivali smo da će Hrvatska imati bolje podatke zato što je
siromašnija. Ali ne, pokazalo se da su zapadne zemlje bolje
organizirane, da se ekonomičnije odnose s takvom hranom”, kazala
nam je Borzan i uputila nas na ranije statistike koje, premda su
rezultat ranije korištenih metodologija, pokazuju da su daleko
najgore u Europi u bacanju hrane u kućanstvima Grčka i Malta, a
zatim Mađarska, dok su najuzornije, bogate Švicarska i Njemačka.
Negdje u sredini, otprilike u prosjeku, nalaze se zemlje poput
Hrvatske, Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine, Sj. Makedonije
i Albanije…
“U Hrvatskoj vi kao pojedinac ako otkrijete da u frižideru imate
hranu koja vam je pred istekom valjanosti i pomislite da biste to
donirali, vi s time nemate što napraviti osim osobno odnijeti u
pučku kuhinju, dok vani imate na raspolaganju aplikacije koje će
vas uputiti što i kako da napravite, kamo da to odnesete”,
objasnila nam je Borzan.
Ne samo to, dodala je, u Hrvatskoj je onaj tko donira hranu
zakonski odgovoran za njenu ispravnost: “Pa ako se dogodi da vas
slučajno otrujem tom hranom, onda me još možete i tužiti.”
Takva odgovornost bila bi logična kad bi u našoj zemlji postojali
mehanizmi učinkovitog prikupljanja, kontrole i distribucije
hrane, na čemu rade, primjerice Italija ili Njemačka, kako je
istaknula Borzan, pa bi onda takav sustav preuzimao i tu
odgovornost.
“Kad smo imali Milanovićevu vladu, govorili su da će maknuti PDV
na doniranu hranu”, objašnjavala nam je dalje problematiku
SDP-ova europarlamentarka, “Ali, s tim se uspjelo učiniti tek
nešto malo, i to samo tamo gdje je dobra prometna povezanost.”
Borzan je istaknula i to da se u Hrvatskoj (prema ranijim
statistikama) čak 10 posto hrane baci naprosto zato što ljudi ne
razumiju oznake trajnosti. Riječ je o katastrofalnom nizu
okolnosti koje SDP-ova europarlamentarka prati godinama. Još
2017. Europski parlament prihvatio je njen izvještaj o mjerama za
smanjenje bacanja hrane u EU-u za trećinu do 2025. i za pola do
2030.
Nekoliko godina ranije jedno istraživanje u Velikoj Britaniji
pokazalo je da čak između 45 i 49 posto građana uopće ne razumije
razliku između “najbolje upotrijebiti do” i “upotrijebiti do”, te
da samo na to otpada čak petina hrane koja se baci u smeće u
kućanstvima.
Uz apele da se smanji bacanje hrane, tada se navodilo da, prema
FAO-u, u svijetu gladuje 793 milijuna ljudi, da si, prema
Eurostatu, čak 55 milijuna ili 9,6 posto stanovnika EU-a ne može
svakog dana priuštiti kvalitetan obrok, nego moraju jesti kako se
već snađu. U međuvremenu se problem dublje istražio, došlo se do
otkrića katastrofalnog uništavanja hrane u proizvodnji ili kroz
trgovačke lance.
Jedno od tragičnijih otkrića bilo je i ono da se u Europi čak 30
posto voća i povrća baci samo zato što je “ružno”, što ne izgleda
lijepo, odnosno zato što ne izgleda dovoljno lijepo za
fotografirati ga recimo za kakvu reklamu, premda je zapravo
savršeno iste hranjive vrijednosti i svježine kao i oni “lijepi”
plodovi koji su našli svoje mjesto na policama. U međuvremenu je
na vidjelo izbio niz drugih problema koji se zbog tako
neekonomičnog ponašanja vraćaju EU-u kao bumerang, točnije
cijelom razvijenom svijetu.
Tako se 2015., tijekom prosvjeda poljoprivrednika u Bruxellesu,
doznalo da oko 600 farmera u EU-u godišnje počini samoubojstvo
zbog uvjeta u kojima rade i posluju dok se bore protiv
konkurencije iz uvoza u EU koji godišnje iznosi čak 150 milijardi
dolara. Doznalo se, dalje, i to da samo na bačenu hranu u EU-u
otpada 6 posto kompletnog europskog zagađenje Zemljine atmosfere
s CO2 i drugim stakleničkim plinovima.
U dobu pandemije i rata u Ukrajini, svemu tome valja dodati i
globalno poskupljenje hrane od 8 posto što, ako već ne onda kad
se shvatilo da “Putin koristi hranu kao oružje”, priči daje i
konačni globalni politički pečat. Tako se shvatilo da stvar
nacionalne sigurnosti nisu samo vješta diplomacija, demokracija,
oružani savezi i sigurni izvori energije, nego i čim veća
samodostatnost proizvodnje hrane.
Nakon otkrića najnovijeg istraživanja da EU više hrane uništi i
baci čak i nego što je uveze, zanimalo nas je kako u tom pogledu
stoji Hrvatska, zemlja koja praktično od svoje samostalnosti
konstantno više troši na uvoz nego što zaradi od izvoza, i to
posebno kad je riječ o hrani.
Prema podacima koje nam je dostavilo Ministarstvo poljoprivrede,
u Hrvatskoj je pokrivenost vrijednosti izvoza hrane vrijednošću
uvoza u protekle dvije godine bila tek nešto oko 73 posto.
Odnosno, nacionalna ekonomija je, što se hrane tiče, trećinu više
novca potrošila na uvoz nego što je zaradila na izvozu.
Zanimalo nas je i o kolikoj razlici u ukupnim količinama je
riječ. Iz priložene tablice izbacili smo iz računice duhan,
pripremljenu životinjsku hranu, te kategoriju “pića, alkoholi i
ocat” i na kraju smo dobili da je u prošloj godini u Hrvatsku
uvezeno nešto malo manje od oko 3 milijuna tona hrane, a izvezeno
je nešto malo više od 2,2 milijuna tona.
Ako se uzme da bi prema najnovijoj metodologiji količina bačene i
upropaštene hrane u Hrvatskoj godišnje trebala iznositi oko
680.000, ispada da se u našoj zemlji puno više hrane baci od
razlike između uvoza hrane u našu zemlju i izvoza.