Članovi Hrvatske gorske službe spašavanja podijelili su svoja iskustva. O najbizarnijim spašavanjima do onih najemotivnijih. Što ih je znalo nasmijati u njihovoj potrazi ispričali su za Danas.hr
Prošle su godine imali 800 odrađenih akcija, 500 klasičnih
spašavanja, 250 potraga, 25 helikopterskih akcija i isto toliko
akcija na vodi.
Hrvatska gorska služba spašavanja prije nekoliko dana izvijestila
je o svojim aktivnostima, a za Danas.hr trojica
njihovih članova odlučila su progovoriti o najzanimljivijim
intervencijama, onim najčudnijim i najsmješnijim.
Razgovarali smo s Reneom Tonklijem, pročelnikom za spašavanje na
vodama i poplavama.
Kaže da se njegov osjećaj odlaska u intervenciju svaki put
mijenja.
“To dosta ovisi o trenutačnom stanju pojedinca, doslovce što sam
jeo danas i imam li dovoljno cigareta. Teško je opisati odlazak u
nepoznato gdje se i sam možeš pronaći u pogibeljnoj situaciji.
No, ovisno koliko detaljna je bila dojava, informacije, pripremaš
se i doslovce ‘ulaziš live’ u scenario događaja već dok se
oblačiš i odlaziš u stanicu”, objašnjava Tonkli.
S njim se slaže i Jadran Kapović, pročelnik komisija za
informiranje i analitiku HGSS-a. Kaže da intervencija može biti
dramatična, ali i opuštena.
“To nikako ne znači da smo neozbiljni, ali ne trebamo nepotrebno
riskirati. Primjerice nekada samo trebamo osobi koja nema
rasvjetu donijeti lampu i ispratiti je do točke odakle je
krenula”, govori nam.
‘Osjećaj pomoći čovjeku u nevolji – najveća
nagrada’
Riječi pročelnika medicinske komisije, Matije Kranjčevića,
najbolje opisuju kako se on osjeća kada ide na intervenciju.
“Energija nam definitivno dolazi iz empatije i altruizma, osjećaj
koji nas vodi je osjećaj potrebe pomoć čovjeku u nevolji i to je
ujedno i najveća nagrada pogotovo kada nekoga spasimo. Misli i
emocije su komplementarne u tom trenutku, a možemo reći da je
misao usmjerena na sam čin spašavanja”, kaže pa dodaje:
“To znači locirati, stabilizirati i evakuirati. Prvenstveno kroz
zadaću se proteže ideja o vlastitoj sigurnosti te sigurnost u ono
što radimo. U obzir uzimamo sve subjektivne i objektivne razloge
zbog kojih je do nesreće došlo kao i nužnosti samog poziva za
spašavanja. Sama otpornost na stres te kvalitetni adaptivni
mehanizmi čine čin spašavanja uspješnim i maksimalno izvedivim.”
Na svojim intervencijama susreću se s mnogim različitim
intervencijama pa tako Kapović kaže da je njemu jedna od
najčudnijih intervencija bila ona helikopterska. Mislio je da se
netko šali s njima, ali imali su akciju spašavanja biciklista iz
stijene, odnosno litice.
“Osoba je htjela skratiti put i našla se na litici s koje više
nije mogla ići ni dolje ni gore. Helikopterom je osoba izvučena
na sigurno, a bicikl je u naletu bijesa ili nemoći bacila niz
liticu netom prije dolaska spašavatelja”, kaže Kapović.
‘Tražio nestalu osobu, našao je u kafiću’
Sjeća se i situacije koja na prvu nasmije osobu, ali ipak i
razljuti.
“Kolega je dobio zadatak polijepiti letke o nestaloj osobi. Nakon
desetak minuta lijepio je letak na staklo kafića i primijetio je
nestalu osobu kako sjedi za šankom i opušteno uživa u dobroj
kapljici. Pozvao je policiju, sjeo kraj muškarca, počastio ga
pićem i javio da je akcija završena”, kaže HGSS-ovac, ali i ljuto
dodaje:
“Netko je očito mislio kako je fora dignuti pedeset ljudi u noći
i pustiti ih da traže nekog. Takve situacije nas izuzetno ljute
jer su vrlo neodgovorne i mogu u konačnici uskratiti pomoć nekome
kome zaista treba za razliku od razdraganog veseljaka za šankom”,
poručio je Kapović.
Što se pak tiče onih najsmješnijih ili bizarnih intervencija,
momci iz HGSS-a tvrde da je bilo svakakvih.
Tonkli kaže da intervencije nisu bile toliko smiješne tijekom
njene izvedbe, ali nakon sretnog ishoda zna doći do smijurija s
unesrećenim pa napominje:
“Nikad nisam doživio da je smijeh bio nešto ružno o toj osobi
nego uvijek reakcija na neke riječi unesrećenog vezano na
situaciju u kojoj se našao”, objašnjava, a na njega se nadovezuje
kolega Kapović koji baš govori o tim “riječima” koje unesrećeni
znaju reći.
‘Krave znaju plivati’
“Žena nam je dok smo je nosili u nosilima rekla: ‘Eto kad niste
htjeli učiti sad nosite’, ne znajući da su ju nosili svi odreda
visoko obrazovani spašavatelji.”
Dodaje da je od bizarnih slučajeva znalo biti da su “istu ženu
traže dva puta u razmaku od dva sata, spašavali su istu osobu dva
dana za redom iz istog penjačkog smjera, a onda kada su je
vidjeli, zamolili su je da odabere neki drugi smjer.”
“Ako trebamo spašavati da barem malo promijenimo ambijent”,
našalio se Kapović, ali tvrdi da su ih znali zvati da spase jakne
koje je jugo otpuhalo s balkona na stablo te da transportiraju
krave preko kanala. Objasnili su tada vlasniku da krave znaju
plivati.
Uvijek u takvim situacijama trebaju ostati profesionalni.
“Kao što kolega Kranjčević voli reći mi smo menadžeri emocija, i
svojih i onih koje spašavamo. Smiješnim situacijama se i sami
nasmijemo. Onima kada nas netko iz fore zove i lažno dojavljuje
nas pak ljute, ali uvijek reagiramo tako da ne dopustimo da nas
ta ljutnja izbaci iz takta”, kaže Kapović.
Životinja je zahvalna, kod ljudi to nije uvijek
tako
HGSS je osnovan prije više od 70 godina, a uspješno spašava i
počiva na povjerenju ljudi koji ih trebaju.
Susretali su se s različitim tipovima ljudi, ali svake godine
spase na desetke životinja.
“Često u šali kažemo da valjda jedino leptire nismo spašavali.
Bilo je tu ovaca, koza, krava, konja, pasa. Životinje su obično
smirene jer su izmorene i vjerojatno znaju da im pomažemo.
Nasuprot tome imali smo i akcija gdje su nas napadali psi koje je
netko bacio u jamu”, tvrdi Kapović.
“Neki puta je možda lakše spasiti životinju nego čovjeka, vidna
je zahvalnost te životinje. Kod ljudi ne mora biti tako, doživio
sam da su bili nezahvalni”, pojašnjava Tonkli.
HGSS-ovci spašavaju 365 dana u godini, nije bitno koje je
godišnje doba, ali primjerice izdvajaju vodu u kojoj uživamo u
toplim mjesecima, ali njima vrlo brzo može postati neprijatelj.
“Spašavatelji na vodi moraju biti vrhunski utrenirani, uvježbani
sa stalnim naglaskom napretka u obuci. Hladnoća i slaba
vidljivost kao i nepristupačan i nepoznati teren mogu dovesti
spašavatelje u opasnu situaciju”, objašnjava.
Spašavanje helikopterom je najkompleksnije
Njihov neradni dan, ustvari je radni.
“Profesionalnost i uvježbanost toliko dolazi do izražaja da
najprije pregledaš lokaciju na kojoj još nisi bio čak i kad u
svoje slobodno vrijeme odeš s prijateljima na neku rijeku”, kaže
Tonkli.
Slaže se s Kapovićem da su spašavanja helikopterom
“najkompleksnije i najzahtjevnije” intervencije.
“Takve akcije naravno ne bi mogli izvesti bez potpore izvrsnih
pilota HRZ-a i HRM-a koji su zaista nevjerojatno sposobni i štede
nam vrijeme i snagu.
Ljudi često precijene sami sebe i svoje mogućnosti pa tako dolazi
do nesreća, a nerijetko i strašnih tragedija. Objašnjavaju nam da
je ljudski faktor upravo glavni uzrok nesreća i tragedija.
Pročelnik medicinske komisije tako nam govori da se razlozi
nesreća mogu podijeliti na objektivne i subjektivne. Tako su
česti razlozi nesreće oni koji su pod utjecajem čovjeka poput
nedovoljno pažnje, krive procjene, neadekvatnu odjeću i obuću.
Kako se nositi s emocijama?
Emocije su ipak ono što je najteže držati u sebi.
“Nije ih lako obuzdati, naročito ako je unesrećena osoba netko
kojega jako dobro poznaješ. Smatram da naši članovi koji su u
svom životu prošli neke traume ili sudjelovali u događaju toga
tipa lakše podnose stres i puno bolje kontroliraju emocije”, kaže
Tonkli pa dodaje da o svakom pojedincu ovisi koliko dobro zna
kontrolirati svoje emocije.
“Neki od nas koji su se više puta našli u pogibeljnoj situaciji
puno lakše i brže reagiraju ali se češće mogu naći u situaciji
poznatoj kao PTSP. Obuka nam pomaže i u tom pogledu jer naši
mladi članovi uvijek imaju priliku biti u društvu iskusnijih
članova te postati vrlo bliski prijatelji bez obzira iz kojeg
grada dolaze ili iz kojih sfera društva”, poručuje pročelnik za
spašavanje na vodama i poplavama.
“Postoje određene stvari koje nam grade i održavaju otpornost na
stresne situacije. Prije svega svjesnost da se tragedija uvijek
može dogoditi, svjesnost da se svi uvijek ne mogu spasiti”, veli
Kranjčević pa dodaje da je obitelj uvijek neiscrpan izvor podrške
i razumijevanja.
Kapović kaže da je najteže kada uz sav trud ne uspiju spasiti
osobu.
“Preispitujemo svaki korak i nekoliko dana ili tjedana nakon
akcije. Pokušavamo se pomiriti s činjenicom da ne možemo spasiti
baš svakoga i da nam je najveći neprijatelj vrijeme.”
Pitajte uvijek za savjet
Ljudi ih zovu svakodnevno, ali najsretniji su kad ih netko od
prijatelja ili rodbine prije izleta pita za savjet.
“Tada znamo da su se dobro pripremili i na neki način ukazuju
nama povjerenje kao stručnjacima”, kaže Tonkli.
Sretni su kada im se potpuni stranac obrati na planini jer kako
kažu “tada potvrdiš sam sebi da si dobro obučen za ono što radiš
i da svojim likom i djelom pomažeš ljudima i sprječavaš nemile
događaje.”
Pročelnik komisije za informiranje i analitiku HGSS-a, Jadran
Kapović poručuje da ih se može pozvati na nekoliko načina, od 112
do osobnim pozivom, ali postoji i jedno nepisano pravilo:
“Poziv jednom članu, poziv je cijeloj službi!”