Kaže da maleni i dalje nije pri svijesti, ali da su zadovoljni operacijom. Za petarde jasno poručuje: 'To nisu nikakve igračke, kad eksplodiraju ostaju trauma, ali i psihičke posljedice - vraćaju se korak unazad u razvoju, piške u krevet...'
Dr. Anko Antabak, kirurg koji je sinoć primio i operirao
devetogodišnjeg dječaka iz Zagreba kojemu je petarda raznijela
četiri prsta, javio se uživo u RTL Direkt s dežurstva u KBC
Zagreb te dao detalje o tome u kakvom je stanju dječak.
“Ako možemo reći, dijete je dobro, iako je nezgodno reći da je
netko dobro poslije tako teške ozljede. U jedinici intenzivnog
liječenja je. Veseli nas da je dijete stabilno. Ipak svako
dijete, koje je u jedinici intenzivnog liječenja, ili nije pri
svijesti ili treba stroj koji ga ventilira kako bi mogao živjeti.
Za sad smo zadovoljni s prvim kirurškim rezultatima, ali to je
tek početak u nizu drugih zahvata koji će biti nužni kako bi se
osposobila funkcija ostatka njegove šake”, rekao je dr. Antabak.
Nastavio je da je dječak u, takozvanom, artificijelnom (umjetnom
op.a) stanju i da se tako djeci pomaže da lakše prebrode stanje.
Dječak nije pri svijesti.
Operacija je jučer trajala šest sati, na pitanje zašto toliko
dugo i koliko je bio kompliciran, dr. Antabak je odgovorio: “Radi
se o više ozljeda na tijelu dječaka, o ozljedama samog vrata koji
nije dozvoljavao normalnu funkciju ventilacije i saturacije
kisika pa je bila otežana anestezija. Praktički se operacija
otegnula kroz više sati dok smo postigli idealne uvjete. Tako se
to inače radi u takvim stanjima, nismo mi ništa ekstremno
postupali. Bilo je redovan redoslijed. Onda se nakon nekoliko
sati prekida nastavlja. Tako da smo danas u novom aktu još pet
sati radili na sanaciji ozljeda.”
Kao specijalist dječje kirurgije, kaže da se djeca se i inače
tijekom godine ozljeđuju na razne načine i da oni, koji rade s
djecom, imaju često neugodnih situacija i ishoda koji se nisu
trebali desiti. “Djeca se na banalne načine ozljeđuju i ostaju
invalidi. Ovakve petarde dolaze sezonski redom za redom svake
godine. Na sreću, uglavnom se radi o lakšim ozljedama,
opeklinama. Ali treba znati da se djeca ne ozljeđuju samo
tjelesno, nego i psihički pretrpljuju traumu.”
Nastavio je da se djeca nakon ovakvih stresnih situacija znaju
vratiti korak nazad pa opet traže da spavaju s mamom u krevetu,
ne kontroliraju mokrenje. “Radi se o kompleksnom problemu koji
nije jednostavno riješiti samo zabranom upotrebe raznih
eksplozivnih napravica”, rekao je ovaj kirurg.
Odgovorio je i na pitanje što napraviti da se ovakve stvari
spriječe.
“Teško je naći vlastiti model po kojemu bi se ovo preveniralo,
ali postoji ideja da se djeci pokazuje kako to izgleda kako to
izgleda kada nekome eksplodira naprava u ruci. Mi smo proveli
stručna istraživanja, pravobraniteljica za djecu provela je
anketu u školama. Začudili smo se da su u velikom dijelu djeca
rekla da bi htjela to vidjeti ali to i dalje ne radimo jer je to
komplicirani postupak, treba uključiti roditelje i druge dijelove
zajednice.”
Na kraju je poslao poruku roditeljima i djeci: “Svakako treba
druge igračke priuštiti djeci, a ne ovo o čemu govorimo. To nisu
igračke, nikako nije za djecu. Nikakve igračke koje eksplodiraju
to je trauma, ako ne izazove mehaničku ozljedu onda može izazvati
smetnje u psihičkom razdoblju.”