Enes je postao instant hit u cijeloj regiji. Dečko ima 15 godina, i sam samcat radi što općina ili država ne rade: krpa rupe na cesti blizu jednog graničnog prijelaza u BIH. Otišli smo do Velike Kladuše i doznali da priča nije baš tako vesela: Enes, naime, ne ide u školu
Johovica. Selo kod Velike Kladuše u BiH. Pusto mjesto, bez
asfalta, poneka vikendica, ovce i vrlo malo domaćih ljudi. Prije
30 godina ovdje je živjelo 700 stanovnika, sada nam obitelj
Džananović kaže – ima ih jedva 100.
“Ima nas 11 u razredu. Ne, nemamo se tu gdje igrati, ima gore
samo iznad. Zna mi biti jako dosadno”, govori Jasmin
Džananović.
Jasmin ide u osnovnu školu koja mu je blizu kuće. Ali njegov
stariji brat Enes, u srednju više ne ide. Roditelji kažu da ne
mogu platiti autobus do Kladuše. U školu bi se, kaže, vratio da
ima financija.
“Ali nemam sada dovoljno. Za školu sada ne skupljam, za to mi
treba oko 2.5000 eura do 5 tisuća maraka. Trenutno skupljam da si
kupim traktor pa da mogu orati drugima njivu”, govori.
Ima 15 godina. Već sada radi za svoj džeparac, ali i da bi platio
račune obitelji. Kada bi mogao birati – bio bi poljoprivrednik.
“Odlučio sam tako. Čitav život se baviti poljoprivredom. Samo da
mi je nabaviti traktor, a to planiram kroz godinu dana”, govori.
“Kada je sezona nama je Hrvatska san. Tamo u šumu odemo – beremo
plodove šumske. Kesten, šipak, jagoda. To je ljeti. Svi beremo i
tako zajedno prodajom zarađujemo za hranu, račune, za kuću, za
školovanje”, objašnjava Jasminka Džananović pa pokazuje
“eno ondje ona šuma je Hrvatska.”
Toliko su blizu granice – da im nekada i ovce pobjegnu u
Hrvatsku. A 10 kilometara dalje od Johovice, putem kojeg Enes
ponekad prijeđe i pješke, je granični prijelaz Hadžin Potok.
Enesovo privremeno radno mjesto. On krpa cestu jer se na općinu
čeka već godinama. Alat su mu lopata i kanta, a nabavio je i
pijesak. I tako postao regionalni hit.
Na pitanje zašto je to odlučio krpati, odgovara:
“Na Facebooku na stanici granični prijelaz Maljevac pogledao sam
da su napisali da je ovdje bilo 70-80 rupa. Meni bilo žao naroda
koji su prolazili sa skupim i jeftinim autima. Pošto sam
automehaničar, onda znam kad im kotač upadne u rupu, ode ležaj
ili upadne kamen među hladnjak i čovjek ostane na cesti. Bilo mi
je žao i onda sam ja odlučio to popraviti.”
Kaže – ljudi mu se zahvalni, a ponekad mu ostave i novac, iako on
to ne traži.
“Mnogi me u gradu prepoznaju kad me vide. Zovu me da popijem kavu
s njima, popričam. Kada postanem punoljetan sigurno ću se
zaposliti za bolju plaću tako da mogu imati život”, govori Enes.
Dobar život u Johovici. Jer ako Enesa pitate – doma je najljepše,
iako su to ovdje mnogi učinili, on ne planira ići vani.