Ustvrdilo se da je hrvatsku državu infiltrirala srpska i jugoslavenska agentura i to argumentiralo tumačenjima povijesti i aktualnih zbivanja.
U Ilirskoj dvorani Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić” u
Karlovcu novinar Marko Jurič te povjesničar književnosti Slobodan
Prosperov Novak u petak su predstavili knjige iz edicije
“Velebit” – “Oživjela Hrvatska. Stoljetni temelji hrvatske
duhovnosti i države” iz 2021. godine, koju je napisao Prosperov
Novak, “Protokoli velikosrpske ideologije. Temeljni dokumenti
antihrvatskog pokreta od Načertanija do Memoranduma 2” iz iste
godine, koju je uredio Jurič, te “Rađanje nacije. Pet stotina
godina hrvatskog nacionalizma” koju je Prosperov Novak napisao s
Viktorijom Franić Tomić, a koja je izdana prošle godine.
Jurič je iznio teoriju po kojoj su strani obavještajni agenti
“infiltrirani” u hrvatsku “duboku državu”, te je to nastojao
obrazložiti povijesnim prikazom te infiltracije od atentata na
srpskog kralja Aleksandra Obrenovića, kojega je nazvao Milošem
ili zamijenio s Milošem Obrenovićem, iz 1903., nakon čega je
kraljem postao Petar I. Karađorđević, do danas.
“Bio je naklonjen suradnji s Austro-Ugarskom. Svrgnula ga je
skupina srpskih oficira oko Dragutina Dimitrijevića – Apisa, a na
čelo države je postavljen Karađorđević, eksponent britanskoga
obavještajnog i političkog sustava s ciljem da čini sve što se
kasnije događalo. Odmah nakon smjene vlasti se u Hrvatskoj
oblikuje Hrvatsko-srpska koalicija oko Svetozara Pribičevića,
odvjetnika Budisavljevića, Anđelinovića, brata od djeda naše
nekadašnje ministrice vanjskih poslova, koji je 5. prosinca 1918.
brzo i kratko posjekao pokušaj pobune protiv ujedinjenja. Otvara
se prostor za djelovanje srpskih tajnih službi na području
nekadašnje Austro-Ugarske. Nešto od toga su tadašnje vlasti
raskrinkale u Veleizdajničkom procesu 1908., no to je neslavno
završilo jer je tadašnja srpska obavještajna zajednica to vrlo
dobro odigrala u suradnji s britanskim obavještajnim službama
koje su okrenule međunarodnu javnost na srpsku stranu.
Paralelno s time se vodio Friedjungov proces čiji je cilj bio iz
igre izbaciti Franu Supila, čvrstog idealistu i bivšeg pravaša,
koji je usmjeravao Hrvatsko-srpsku koaliciju ka interesima
hrvatskog naroda. Nakon izbacivanja iz igre Supila priču preuzima
Pribičević i nastavlja se s infiltracijom kadrova na području
tadašnje Austro-Ugarske. Dakle, mreža koju imamo u Hrvatskoj
počela se uspostavljati početkom 20. stoljeća. I danas u
Hrvatskoj imamo Hrvatsko-srpsku koaliciju i premreženost hrvatske
države s tim bivšim obavještajnim sustavima koji su se
konvertirali i prilagodili novim okolnostima, a koji jasno i
ciljano usmjeravaju ka novom zajedničkom odnosu, državi, tržištu
ili nešto drugo… Kada pogledate medijsku scenu – značajan dio
medijskih platformi su u rukama onih koji su dio sustava srpskih
i jugoslavenskih političkih odnosa”, ustvrdio je Jurič.
Kazao je i to da prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman ne
bi mogao osnovati Hrvatsku demokratsku zajednicu “da nije imao
zeleno svjetlo od Mike Špiljka i drugih iz ondašnje službe”, to
jest da je “morao neke paktove sklapati”. “Plaćamo tu cijenu
danas. Da je poživio dulje, možda bi stvari bile drugačije, no o
tome je sada bespredmetno razgovarati”, rekao je Jurič.
Nastavio je da je Kontraobavještajna služba Jugoslavije bila
elitna i da je “vodila igru” do 1992.
“Kada se vidjelo da Srbija neće pobijediti u ratu, kada su
vidjeli nevjerojatni žar hrvatskih boraca i organiziranost
hrvatskog naroda koji je u okolnostima embarga uspio zaustaviti
nalet Jugoslavenske narodne armije, a onda i krenuti čak u
protunapad, KOS se odlučuje za to da pošalje svoje ljude u
Hrvatsku da zauzmu pozicije. Nisu pozvani da rade sabotaže, nego
da se prikažu kao lojalni građani koji će poslužiti kada za to
dođe potreba. To su bili direktori, oficiri… Značajan dio
Hrvata je tek 1992. prešao na hrvatsku stranu, a za to im je dao
suglasnost KOS. Tako se polagano uspostavljala ta mreža.
Slijedile su uspješne hrvatske vojne operacije, a Tuđman je
obolio. HDZ je bio premrežen tim kadrovima. Dolaskom komunista na
vlast 2000. aktivira se cijeli taj sustav bivših jugoslavenskih
agentura. Prvo djeluje na državnoj razini – preuzima duboku
državu – pravosuđe, medije, političke stranke, tvrtke… Dakle,
stvaraju se lobiji koji se umrežavaju i provode svoje ciljeve.
Međusobno su se čuvali. U njihove tvrtke neće doći inspekcija,
dobit će najpovoljnije bankarske kredite i najbolje police u
trgovačkim centrima za prodaju svojih proizvoda. Kroz takvu se
sofisticiranu strukturu favoriziraju one političke i ideološke
silnice u hrvatskom društvu kojima nacionalni interes nije na
prvom mjestu. Pravi glas naroda se vidi kada se dočekuju
nogometaši, a ne ono što se može vidjeti na takozvanim
demokratskim izborima jer predstavnička tijela ne predstavljaju
strukturu hrvatskog naroda. Postoji izborni inženjering s lukavom
podjelom na izborne jedinice, pa koalicije i d’Hondtova metoda,
kontrola nad medijima i tako hrvatskom državom upravlja politička
manjina koja na poštenim izborima ne bi mogla dobiti niti 20 ili
25 posto glasova”, naveo je Jurič.
Požalio se da njihovu izdavačku djelatnost financijski ne pomaže
Republika Hrvatska. “Ovo je država jedne manjine, političke i
poslovne elite koja harači i koja si je stvorila raj, ali i koja
ima nečistu savjest i koja se plaši koliko će sve to potrajati pa
čine torturu nad hrvatskim pukom”, napomenuo je Jurič.
Dodao je da su “sve te silnice” postojale i prije pet stotina
godina. “I onda je bilo podjela, izdaja, nedostatka financija i
snažnih neprijatelja, no ništa od toga nije uspjelo slomiti
hrvatski narod i to je fenomenalna spoznaja po kojoj možemo
anticipirati pobjedu u ratu u kojemu se trenutačno nalazimo –
živimo u svojevrsnoj okupaciji hrvatske države. Moramo podignuti
vjeru u tu pobjedu. Zato smo zahvatili i u dio 19. i 20.
stoljeća. Napravili smo rekonstrukciju Memoranduma 2 iz
postojećih izvora – najcjelovitije smo ga iznijeli. U tom
dokumentu se pozivaju republičke strukture srpske nacionalne
manjine u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori da
uspostavljaju suradnju sa srpskim agenturama radi ostvarivanja
tih njihovih ciljeva. Situacija je slična onoj iz 1912. i 1913.
jer je tada Veliki rat bio na vratima. Imamo i danas sveopću
dekadenciju zapadnog društva. Srećom, Hrvatska kasni za Zapadom,
pa i u tome kasnimo dvadesetak godina, ali ne gubimo ritam”,
rekao je Jurič.
Prosperov Novak je ustvrdio da nikada nije bio gost niti na
jednoj književnoj večeri ili tribini u Karlovcu, mada je prisutan
u našoj kulturi od 1975. kada mu je izdana prva knjiga. “Bio sam
jednom službeno u Karlovcu, u prosincu 1990. godine kao izaslanik
Vlade Republike Hrvatske na ustoličenju episkopa Srpske
pravoslavne crkve Nikanora. Nosio sam pancirnu košulju i vikali
su mi da sam ustaša. Hodao sam s predstavnikom Kaptola Đurom
Kokšom te Stjepanom Sulimancem, predstavnikom Hrvatskog sabora.
Imali smo napisane govore. No, za ručkom s domaćinima iz SPC-a u
Hotelu “Korana” – sjedio sam preko puta Radovana Karadžića i
Biljane Plavšić – zamolili su da taj govor ne pročitam. Imam ga
doma negdje spremljenog. Bio sam na tom ustoličenju kao zamjenik
ministra Vlatka Pavletića. On je bio na sprovodu prethodnog
episkopa i poželio mu u govoru laku hrvatsku zemlju. Nakon toga
su ovi tipovi rekli da on više neće njima govoriti, a zato smo
išli mi iz drugog plana”, rekao je Prosperov Novak.
Vozio je u Karlovac čitav dan iz makarskog primorja slušajući
Prvi program Hrvatskog radija i izrazio je nezadovoljstvo onime
što je čuo te na tom primjeru dao za pravo Juriču i njegovim
tvrdnjama o infiltraciji. “Što se tiče književnosti, otvorene su
za vožnje tri sramotne teme. Čak sam u jednom trenutku morao
slušati novinara Borisa Dežulovića, koji je opsovao Vukovar, kako
pjeva s Amirom Medunjanin. Nakon toga je bio razgovor s jednom
profesoricom Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, čije
ime nisam zapamtio, o slučaju spisateljice Dubravke Ugrešić,
kvalitetnoj književnici koja ipak nema ono mjesto koje joj se
daje posljednjih dana u okviru Hrvatske i Hrvata. Na prvom
programu Hrvatske televizije je prije toga nekadašnji ravnatelj
Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu rekao doslovno da je
značaj Dubravke Ugrešić ravan značaju Miroslava Krleže i da bi
trebalo proglasiti dan žalosti u Hrvatskoj povodom njezine smrti.
Rekao je i to da bi bilo dobro da D. Ugrešić ima sve što je imao
i Krleža kada je umro jer je isto tako važna. Čovjek je totalna
neznalica jer je Krleža pokopan tako da mu je pucala vojska na
sprovodu, ispraćen je kao general, a mislim da bi se i sam
naljutio. Govor mu je držao Vladimir Bakarić, najveći neprijatelj
cijeloga života koji je dao ubiti Krležinog zaštitnika Đuru
Vranešića. Poznato je da je gospođa Ugrešić 1992. godine
doživjela to da je nekoliko vrlo uglednih ljudi, između ostalih
profesor Viktor Žmegač, Antun Šoljan i nekoliko nas, reagiralo na
njezine tekstove – čudili smo se njezinim iskazima. Rečeno je u
intervjuu na radiju da je ona bila u pravu, da je njezina istina
pobijedila i da su tada hrvatski pisci tražili da se piše o ratu.
Zar smo ikada bili staljinisti? Živjeli smo u ratu, nismo pisali
o njemu. Gospođa ga nije živjela pa je došlo do tog sukoba.
Spominjao se slučaj vještica iz Rija, u koji sam umiješan jer sam
ja taj čovjek iz Rija – bio sam tamo i poslao izvještaj u Zagreb,
no nisam pisao članak u ‘Globusu’, štoviše, bio sam svjedok u
njezinu korist na suđenju. Sad ispada da smo svi 1990-ih
poludjeli. Bila je još jedna kratka emisija na radiju o problemu
promjena ulica. Spominjali su se Antun Bonifačić, Filip Lukas…
Nedavno je Matica hrvatska lijepo, ali neprikladno reagirala na
to. Nisu rekli da mijenjaju imena ulica onih kojima je doskora
objavila knjige. Lukas je bio 17 godina predsjednik Matice
hrvatske i netko se usuđuje reći da ne pripada korpusu hrvatskog
duha, da se po njemu ništa ne može zvati, koji je bio predsjednik
Matice hrvatske kad su članovi Upravnog odbora bili Krleža i
Antun Cesarec – on ih je doveo tamo”, iznio je Prosperov Novak i
dodao da u Lukasovom djelu iz 1944. “Hrvatski narod i hrvatska
državna misao” nema ništa sporno, da se u njoj poziva na
britanskog premijera Winstona Churchilla, a autor zbog toga nije
tada nastradao.
Ustvrdio je i da nije sporno niti što je Bonifačić bio na čelu
Hrvatskog oslobodilačkog pokreta.
“Je li moguće da danas netko to radi čovjeku koji je 1954. u
Čikagu objavio knjigu ‘Vječna Hrvatska’ u kojoj nema niti jednog
spomena Ante Pavelića, nego samo govori o budućnosti Hrvatske,
poziva na američke demokrate, i zagovara demokraciju i hrvatsku
samostalnost. Samo postojanje naših knjiga ih prokazuje. Te
knjige se bore za drugačiju Hrvatsku, no ona mora samu sebe
financirati jer niti na jednom natječaju ne mogu dobiti niti
kunu. Je li to normalno? Nijedna knjižnica u Hrvatskoj, ako nema
vlastita sredstva za otkup, ne može dobiti tu knjigu jer se ne
otkupljuju. Bio sam član tih komisija i napravili smo nekog reda
dok je ministar kulture bio Zlatko Hasanbegović. Stigla je tada
na red odluka o otkupu za knjigu Predraga Lucića ‘Step by Step –
Stepinac’, a na naslovnoj stranici je kardinal Alojzije Stepinac
letio zrakom na plinskoj boci. ‘To ne može’, rekao sam. Šefica te
komisije se usprotivila i rekla da mu uvijek otkupe knjige, da je
poznati pisac. Nikad nisam čuo da je on poznati pisac. Još mi je
jedan član komisije dao za pravo. Predsjednica komisije je
insistirala da napišem izjavu o svome stavu. Pristao sam. Uzeo
sam olovku i papir i napisao: ‘Strogo sam protiv ove knjige jer
je njezin autor idiot, i to već 20 godina svaki dan’”, naveo je
Prosperov Novak i dodao da ga je zbog toga Nina Obuljen Koržinek
smijenila čim je stupila na dužnost ministrice kulture.
Rekao je da se “moramo boriti knjigama u kojima su glavna lica
Marko Marulić i Pavao Ritter Vitezović te koje prokazuju
ideologiju koja hrvatskom narodu radi o glavi duže od
stoljeća”. “Sve što nam se danas događa, pa i što se meni događa
u automobilu danas, piše u Memorandumu 2”, istaknuo je Prosperov
Novak i izrazio negodovanje što ne postoji enciklopedija
Domovinskog rata.
Jurič je okupljenima nagovijestio da će, ako kupe i pročitaju
knjige, “ostati šokirani dinamikom i bogatstvom društvenog i
političkog života prije pet stotina godina”. “To je skrivena
povijest. Ono što znamo o našoj povijesti se svodi na nekoliko
datuma, a povijest su ljudi, njihova razmišljanja, emocije,
nadanja, borba i vjera u ono što rade, a radili su na ostvarenju
te nacionalne države, koja postoji, ali očito nije dorečena”,
rekao je Jurič i dodao: “Kroz obrazovne i javne ustanove su nas
kroz povijest silovali da smo nitko i ništa, a da smo nitko i
ništa ne bismo pobijedili u ratu. Pogledajte što rade naši
sportaši. Cijela ta mreža koju sam ranije rekonstruirao je toliko
moćna i snažna, a opet ne uspijeva. Ponavlja se stoljećima iz
naraštaja u naraštaj i – ne uspijeva. Svi ti pakleni planovi su
propadali pred kreativnom silom hrvatskog naroda, o čemu pričamo
u našim knjigama. Zato su one važne jer dižu vjeru u projekt naše
države”.