Pritom skreće pažnju na hrvatsku tvrtku HS Produkt čiji su proizvodi postali svjetski prodajni hitovi. Radi se, kaže, o uistinu traženim artiklima čija prodaja također utječe na priču o povećanom broju zahtjeva za nabavu oružja.
Prema podacima MUP-a, u vlasništvu građana je 314.783 komada
oružja, od čega 18.705 dugog i 85.963 kratkog vatrenog oružja te
34.550 komada oružja kategorije C koje služi za glasne pucnjeve i
6565 bitnih dijelova oružja.
Iznijeti podatak, ističu u MUP-u, obuhvaća i oružje koje pripada
policajcima, pripadnicima oružanih snaga i pravosudne policije,
zaštitarima, sportskim streljačkim i streličarskim organizacijama
te pripadnicima drugih državnih tijela koji su ovlašteni držati i
nositi oružje.
Za držanje je u Hrvatskoj registrirano 47.470 komada oružja, za
držanje i nošenje 232.415, dok je za 34.898 komada oružja izdana
potvrda o prijavi oružja kategorije C, precizira MUP.
U policiji napominju da Zakon o nabavi i posjedovanju oružja
omogućuje nabavu oružja i u svrhu sakupljanja, međutim takvo
oružje se ne može nositi niti se za njega može nabavljati
streljivo. Isti zakon, dodaju u MUP-u, ne propisuje ograničenja u
smislu broja komada oružja koje građani mogu nabaviti.
Osobna sigurnost, nakon lova, drugi razlog traženja
odobrenja za oružje
Podaci s kojima raspolaže MUP ukazuju da je protekle tri godine
narastao broj podnijetih zahtjeva za izdavanje odobrenja za
nabavu oružja. Tijekom 2020. podneseno je 18.392 takvih zahtjeva,
a iduću godinu njih 20.057. MUP je tijekom 2022. zaprimio 21.226
zahtjeva za nabavu oružja, dok je do 22. veljače ove godine
podnijeto 1893 zahtjeva.
MUP precizira da građani najčešće nabavljaju oružje radi lova,
dok je osobna sigurnost druga najzastupljenija kategorija. Treća
po redu je sportsko streljaštvo, dodaje policija.
Ovlašteni sudski vještak za balistiku, vatreno i hladno oružje te
predsjednik Hrvatskog saveza za praktično streljaštvo (IPSC
Hrvatska) Dubravko Gvozdanović u razgovoru za Hinu
ocjenjuje da povećanje broja podnijetih zahtjeva za nabavu oružja
nije u tolikoj mjeri značajno da bi mu se pridonosila veća
medijska pažnja. Također napominje da se radi o podnijetim
zahtjevima što ne znači da su svi ti zahtjevi i realizirani
kupovinom oružja.
Gvozdanović ističe da tek oko šest posto Hrvata posjeduje legalno
oružje, što nas, smatra, ne čini naoružanom nacijom u odnosu na
ostatak svijeta. Međutim, Hinin sugovornik ističe kako postoje
dva razloga da Hrvati posljednjih godina sve više legalno žele
nabaviti oružje.
“Razlozi leže u općoj nesigurnosti uzrokovanoj pandemijom
covida-19, ali značajno više zbog neizvjesnosti koja je
prethodila ruskoj invaziji na Ukrajinu, a koja se u konačnici
pretvorila u brutalni rat. Samim time, ljudi se osjećaju
nesigurnima i osobno znam mnogo ljudi koji su poželjeli imati
oružje radi samoobrane, a da ga prije nisu htjeli posjedovati”,
kaže Gvozdanović.
Stručnjak ukazuje kako u povećanom interesu za vatrenim oružjem
na lokalnoj razini ne treba zanemariti ni uspjehe hrvatskih
proizvođača oružja na stranom i domaćem tržištu.
Pritom skreće pažnju na hrvatsku tvrtku HS Produkt čiji su
proizvodi postali svjetski prodajni hitovi, a riječ je o pištolju
H11 kalibra 9×19 milimetara te dugoočekivane civilne
poluautomatske inačice vojne puške VHS2 koja je standardna puška
hrvatske vojske i policije. Radi se, kaže, o uistinu traženim
artiklima čija prodaja također utječe na priču o povećanom broju
zahtjeva za nabavu oružja.
Nejasna zakonska regulativa
Iza suhoparnih MUP-ovih statistika, kako kaže Gvozdanović, krije
se i jedna “caka” prema kojoj ispada da se u Hrvatskoj najviše
prodaje lovačko oružje. Tvrdi da je MUP nesklon izdavanju oružnog
lista za držanje i nošenje vatrenog oružja za samoobranu pa
građani preko lovačkih ispita i iskaznica nabavljaju pištolje ili
civilne poluautomatske inačice vojnih pušaka koje načelno ne
trebaju za lov, već ih jednostavno žele posjedovati što samo po
sebi, kaže, nije niti smije biti problem.
Govoreći o Zakonu o nabavi i posjedovanju oružja građana,
Gvozdanović naglašava da je regulativa nejasna u mnogim
segmentima pa čak i kontradiktorna.
“Aktualni zakon zahtijeva određene preinake, primjerice tim više
što predlagatelj, odnosno MUP prilikom pripreme novog zakona
2018. nije bio voljan prihvatiti prijedloge o legalizaciji
prigušivača koji danas postaju nužnost u Europi, posebice kod
lovaca. Tu se vidjelo da predlagatelj zakona ne poznaje materiju,
već isključivo djeluje putem zabrana i ograničenja”, kaže
stručnjak.
Također ističe da mnogi dvojbeno napisani članci zakona
ostavljaju dojam pravne nesigurnosti jer, kako tvrdi, policijske
uprave različito tumače članke zakona, što ne može biti cilj
zakona. Uz to, ocjenjuje da je zakonodavac načelno nevoljkog
stava da građanima dozvoljava legalnu nabavu oružja u svrhu
samoobrane, a da pritom takav svoj stav nikada nije argumentirano
pojasnio.
“U praksi to znači da vam MUP može, a i ne mora odobriti dozvolu
za nošenje u svrhu samoobrane i uvijek je u pravu, dok im s druge
strane nitko ne može osporiti takve odluke, bez obzira bile one
pozitivne ili negativne. U javnosti je stvoren dojam da se radi o
nekakvim posebnim provjerama koje MUP izvodi, a pojedinac ih mora
proći. No, stvarnost je puno prizemnija, odnosno takve odluke,
manje više, isključivo ovise u dobroj volji pojedinaca iz
sustava”, pojašnjava.
Premda je policija tijekom posljednjih 15 godina u sklopu
kampanje “Manje oružja, maje tragedija” prikupila 356.656 komada
vatrenog oružja, od čega 6273 automatskog te više od šest
milijuna streljiva i preko šest tona eksploziva, Gvozdanović
smatra da ta akcija traje predugo, a pritom nije jasno preciziran
njezin cilj.
‘Svrha rigoroznih mjera – smirivanje emocija uznemirene
javnosti’
“Akcija ne djeluje afirmativno u smislu usmjeravanja ka
sportskim, lovačkim i kolekcionarskim udrugama i pojedincima, već
osnovni aspekt stavlja na inkriminaciju oružja kao nečeg lošeg i
u potpunosti nepotrebnog i neprihvatljivog u društvu. Iz toga
proizlazi prethodno izrečen negativni stav ka samoobrani kao
takvoj”, nadodaje.
Posebno ističe da zakonska ograničenja, suprotno uvriježenom
nametnutom mišljenju, ne smanjuju stopu kriminala. “Suludo je
očekivati da će rigorozne mjere odagnati kriminalca od počinjenja
kaznenog djela. Kriminalac zasigurno neće doći u policiju i
tražiti dozvolu za oružje, već će ga potražiti na crnom tržištu”,
pojašnjava Gvozdanović dodajući da Zakon o oružju nema nikakve
veze s ilegalnim tržištem.
Pritom se osvrnuo na nedavni vinkovački slučaj ubojstva vatrenim
oružjem gdje počinitelj niti po kojim uvjetima nije mogao legalno
posjedovati vatreno oružje, već je do njega došao protupravno.
“Zakon o oružju regulira posjedovanje oružja poštenih, zakonski
odgovornih građana i on se ne može odnositi na kaznena djela
počinjena vatrenim oružjem koja su otprilike u 99 posto slučajeva
počinjena ilegalnim oružjem, dakle onog koje zakonski ne možeš
ili ne smiješ posjedovati”, naglašava.
Stručnjak za sigurnost i nekadašnji načelnik Uprave
kriminalističke policije Željko Cvrtila slaže se s
Gvozdanovićem u ocjeni da se najveći dio kaznenih djela počini
ilegalnim oružjem, ali smatra da se porast potražnje za oružjem
ne može povezati s covid krizom. Dodaje da bi se aktualna
situacija u Ukrajini u jednoj mjeri mogla potencirati veće
zanimanje Hrvata za oružjem.
Problematično dokazivanje razloga za
naoružavanje
Govoreći o aktualnom Zakonu o oružju, Cvrtila naglašava kako
najprije treba razdvojiti ilegalno od legalnog oružja.
“Zaprječavanje nabave legalnog oružja ne znači borbu protiv
ilegalnog oružja”, smatra sugovornik koji ističe da će onaj tko
namjerava počiniti kazneno djelo koje uključuje korištenje
vatrenog oružja to oružje nabaviti isključivo ilegalnim putem.
Pritom podsjeća na česte slučajeve iz prakse da je netko tko je
otprije imao legalno oružje, a namjera mu je bila počiniti
kazneno djelo, nabavio za tu priliku ilegalno oružje, znajući da
policija može ući u trag počinitelju vještačenjem legaliziranog
oružja.
Cvrtila smatra da je Zakon o oružju prerigorozan jer ima tri
stavke. Pojašnjava da je riječ o sigurnosnoj i zdravstvenoj
provjeri te u konačnici dokazivanju razloga potrebe za oružjem, a
koju smatra viškom. Također ukazuje i na određene zakonske
proturječnosti.
“Građanima je teško obrazložiti policiji razloge zbog kojih
namjeravaju nabaviti legalno oružje. Ukoliko građanin kao razlog
navede neku prijeteću opasnost, policija često odbije zahtjev za
nabavu oružja smatrajući da će se podnositelj braniti od
prijetnje pa će počiniti neko kazneno djelo. S druge strane,
Kaznenim zakonom je propisana mogućnost samoobrane svakom
građaninu u situaciji u kojoj mu prijeti opasnost”, kaže Cvrtila.
Stručnjak ocjenjuje da postoji i nekoliko problema u politici
povrata oružja. Precizira da dio branitelja želi zadržati oružje
jer ima negativna iskustva s početka Domovinskog rata kada su
prodavali vlastite automobile kako bi nabavili automatsku pušku i
branili državu. “Područje u našem okruženju je dosta trusno, a
dodatno je pojačano sukobom u Ukrajini pa naši ljudi nisu skloni
vraćanju oružja. Država je ponudila neku mizeriju za oružje za
koje su ljudi početkom davali puno veće iznose kojima se onda
mogao kupiti polovan automobil”, ističe.
Cvrtila zaključuje da bi puno pametnije bilo prikupljati oružje
po ugledu na nekadašnju Teritorijalnu obranu koja je oružje
držala gotovo u četvrtima u kojima su živjeli oni koji su to
oružje zaduživali. “Branitelji bi u tom slučaju znali da ih u
slučaju potrebe njihove puška čekaju na sigurnom mjestu”,
zaključuje.