Podnaslov "Razglednice iz ralja aligatora" je objasnio time da su nanizani nemili događaji od kojih su mnogi i zatajeni, pa je i utoliko knjiga doprinos povijesti Karlovca
– Ivicu Mikšića nisam poznavao. Ponudio je da napravimo knjigu od njegovog teksta i čitavog niza fotografija, što mi je bio izazov jer takve knjige nikada nisam radio. Bilo mi je zanimljivo raditi na tome i zbog njegove životne priče koja je velika ljudska poruka. Ako se ne zapadne u beznađe i malodušje i ako je čovjek stručan te ima viziju, iz ničega i teškog minusa se stvori tvrtka u nemogućim hrvatskim okolnostima, rekao je u povjesničar Josip Jurčević u Ilirskoj dvorani Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić” na predstavljanju knjige “Tvornica turbina (TTK). Razglednice iz ralja aligatora”, koju je napisao njezin vlasnik, a izdala ta tvrtka još 2021. godine.
Nastavio je da je “upravljačka struktura je uspješno upropastila Jugoslaviju, a sada još uspješnije upropaštava Hrvatsku”.
– Usprkos tome, uspije kvalitetan koji zna posao, struku i vjeruje u sebe i svoje znanje. Obiteljski luk gospodina Mikšića je tipičan hrvatski, stradalnički, ali nepobjediv, herojski. U knjizi se vrlo kvalitetnim fotografijama prezentiraju vrlo zanimljivi proizvodi. Držim da će i ova knjiga pridonijeti daljnjoj uspješnosti TTK. Ona je životno djelo gospodina Mikšića. Kao istraživaču suvremene povijesti, zanimljiva mi je bila posebno ova korupcijska pretvorbena priča Jugoturbine. Tu se vide okrutnosti našeg divljeg kapitalizma, ali i bešćutnog takozvanog civiliziranog čija je namjera kolonizirati Hrvatsku. Gospodin Mikšić pokazuje da se toj globalnoj može nemani pružiti otpor, rekao je Jurčević.
Mikšić je rekao da je djelo nastalo povodom 30. obljetnice tvrtke koja danas zapošljava 170 ljudi, a da je namijenjeno poslovnim partnerima, radnicima, praktikantima angažiranima u toj tvornici i drugima. U knjizi je iznio svoj životni put i povijest TTK, a podnaslov je objasnio time da su nanizani nemili događaji od kojih su mnogi i zatajeni, pa je i utoliko knjiga doprinos povijesti Karlovca.
– Imam 56 godina staža i 81 godinu života, te i dalje radim. Rođen sam na Švarči. Otac mi je bio Švarčak, a mati iz Lešća kod Generalskog Stola. Njezina obitelj se tamo doselila iz Slovenije. Djed po majci je bio iz Hrvatskoga zagorja, a baka Slovenka. Došli su nekim slučajem u Lešće, a ukupno je bilo 14 djece. Mikšića je bilo deset u obitelji. Otac mi je bio strojobravar. Radio je do jeseni 1943. godine u Mustadu u Karlovcu te u Pamučnoj industriji Duga Resa, da bi potom otišao u hrvatsku vojsku i završio na Bleiburgu. Partizani su ga ubili 1945. godine kod Maribora, kazao je Mikšić.
Nastavio je da mu je majka od tada bila samohrana s trojicom sinova, mada ih je bilo ukupno četiri, ali je najstariji preminuo 1942. od dizenterije u dobi od dvije godine.
– Nakon rata je ostala sama i bez pomoći. Srećom, bila je vrsna krojačica. Prije rata je šivala najpoznatijim karlovačkim obiteljima. Izučila je zanat u Zagrebu i doseljenjem u Karlovac je počela raditi i uskoro je postala priznata kao jedna od najboljih krojačica. Za rata je dio njezinih mušterija stradao, a to su bili mahom Židovi. Ulaskom partizana u Karlovac su stradale preostale mušterije. Bila je hrabra, odlučna i nije se predala. Sve nas je naučila radnim navikama. Nije nas puštala iz kuće dok nije pregledala sve domaće zadaće i dok nas nije ispitala. Svi smo završili sveučilišne studije. Nakon Drugog svjetskog rata je šivala partizankama i ženama oficira Jugoslavenske narodne armije jer su one imale novac. Tako nas je othranjivala, no nije mogla samostalno, pa smo radili od polaska u srednju školu za studije. Nismo mogli dobiti nikakve stipendije kao djeca neprijateljskih vojnika, pa smo obavljali svakakve poslove ne bismo li se snašli, rekao je Mikšić i dodao da je završio studij na Fakultetu strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu i da je dvaput išao na stručnu praksu u inozemstvo kada je mnogo naučio i vidio što zapadnoeuropske tvrtke rade i kako su organizirane, pa pomislio da se to i kod nas može raditi, čak i bolje.
U Jugoturbini je radio na mnogim poslovima.
– Stekao sam veliko iskustvo na svim područjima. Kad je socijalizam došao do sloma, nastojalo se učiniti nemoguće. U doba predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića je omogućeno da se u Jugoslaviji stvaraju mješovita poduzeća, a tu sam priliku iskoristio. Osnovali smo jedno takvo s ciljem da projektiramo nove energetske objekte, no izbio je rat i naši su se planovi poremetili. Ništa se nije ulagalo, ali su radila sva hrvatska brodogradilišta i njih sam obišao da vidim što proizvode, ispričao je Mikšić.
Naglasio je da je htio samostalno odlučivati i biti odgovoran za svaki proizvod.
– Kada je Jugoturbina došla u stečaj i kad je došao ABB, očekivali smo da će strani kapital razvijati proizvodnju. Jugoturbina je angažirala mnoge manje tvrtke da rade za nju. Dolaskom stranaca, toga više nije bilo, a naručivalo se opremu iz inozemstva, a ne kod nas. Tada sam shvatio što znači strani kapital. Pomalo je nestala industrija u Hrvatskoj, a najveća je greška bila nestanak brodogradnje, koja je također koristila usluge manjih tvrtki. Vlast je kriva što u brodogradnji nije napravila red, a nisu valjala niti brodogradilišta jer se varalo i kralo prilikom prodaje brodova i prilikom kupnje materijala. Dio stručnjaka je otišao u turizam, a dio u inozemstvo, kazao je Mikšić.
Nastavio je da su osamdeset posto proizvodnje radili za brodogradnju.
– Svaki projekt je bio nov. Prolazili su na tržištu samo oni s takvim proizvodima, što lakših i što manjih dimenzija. Kad je nestala brodogradnja, pitali smo se čime se baviti. Europska unija je počela poticati razvoj obnovljivih izvora energije. Taj trend je došao i u Hrvatsku. Određene su lokacije za 40 energana snage jedan do dva megavata koje bi se trebale graditi u Hrvatskoj. S drugim hrvatskim tvrtkama smo složili konzorciji. Ušli smo na vlastiti trošak u vlastiti razvoj. Razvili smo novu parnu turbinu. No, na jednom seminaru nam je ministar Radimir Čačić rekao da zaboravimo onih 40 energana, da će se sada raditi energane snage dva, pet i deset megavata snage. Mnogi ulagači, koji su već i projekte izradili, našli su se u čudu što napraviti. Jedini koji je pristao raditi malu energanu je bila tvrtka Sherif u Glini. Jedino smo njima uspjeli prodati turbinu. Iza toga smo uspjeli prodati još jednu turbinu u Staru Gradišku i treću u Đakovo. Do danas je u Hrvatskoj izgrađeno oko 30 energana na biomasu. Od tih 30 smo radili samo spomenute tri – sve drugo je uvezeno. Najviše mi je krivo što nismo dobili niti jednu energanu u Karlovačkoj županiji. Ako je Grad Karlovac već dao koncesiju, od koncesionara je trebao tražiti da kupi hrvatsku opremu. Ti koncesionari dobivaju struju po povlaštenoj cijeni, troše hrvatsku sječku i uvoze stranu opremu, ustvrdio je Mikšić i dodao da su u Sloveniju prodali tri turbine.
Iskustvo stečajnog upravitelja Tvornice parnih turbina mu je bio jedan od poticaja za pokretanje tvrtke, objasnio je.
– Kad je ta tvrtka završila u stečaju, petnaestak predstavnika ABB-a se pojavilo, kao da su sve znali. Takve tvrtke u stečaju su kupili u Mađarskoj, Rusiji, Španjolskoj… Prodali su im svoju tehnologiju. Znali su što rade. Tada mi je bilo jasno što će se događati s tom tvrtkom. Čim je ABB došao, jedan od najvećih strojeva za varenje rotora je demontiran i preseljen u Kinu. Novinar Danko Plevnik je pisao o tome kako je novac koji je trebalo platiti bankama ABB držao na bankovnim računima i ubirao velike kamate. Kreditom su isplaćene banke, a da se kredit vrati, podizane su cijene usluga, najviše brodogradnji, Petrokemiji i Hrvatskoj elektroprivredi. Zvali su me u ABB, a nisam htio niti čuti za to. Dubravko Vinković me najviše potaknuo da osnujemo tvrtku, naveo je Mikšić.
Poznato je da je njegova tvrtka kupila zgradu ŽE-ČE-a na Rakovcu koju obnavlja.
– Sada smo zastali s time i zbog poskupljenja materijala uslijed rata u Ukrajini. Zgrada je obnavljana dvije ili tri godine pod nadzorom Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske. U prvoj fazi smo napravili novo krovište, dvije etaže, oborinsku kanalizaciju, novu ogradu, gromobransku instalaciju i uredili dvorište. Suvlasnici smo na toj čestici s Gradom Karlovcem i dva stanara. Ne bismo htjeli ići u daljnje investicije dok se ne parcelira. Zahtjev smo prije godinu dana poslali Gradu za to, ali i dalje nismo dobili odgovor, rekao je Mikšić.
Opisao je i jedan “balkanski slučaj” povezan s kućicom koja je dio te arhitektonske cjeline, pa su ga iz Ministarstva kulture i medija RH poticali da i nju otkupi od jednog osiguravajućeg društva.
– Nakon godinu dana pregovora smo napravili ugovor. Moj pravnik je napravio grešku i nasjeo sam njegovoj tvrdnji da samo onaj koji prodaje mora potpisati. Poslali smo ugovor u Zagreb, nastavio je Mikšić i dodao da je ta tvrtka dodatno tražila da TTK u narednih deset godina sve police osiguranja ima kod nje, da može izabrati prostor za svoju poslovnicu nakon obnove objekta, a da bi se iz te kućice iselili “kad oni uvide da treba”, što je Mikšić nazvao bizantinskim načinom prijevare.
Njegov dugogodišnji suradnik Vinković je rekao da je radio u Tvornici parnih turbina, prvo kao konstruktor, a zatim kao voditelj objekata te da je godinama vodio brodski program.
– ABB me poslao na službeni put da obiđem sva brodogradilišta i da im prezentiram te nove uvjete suradnje, prije svega nove cijene naših proizvoda. Te smo brodske turbine u Jugoturbini radili pod svjetskom konkurencijom, bez monopola. Brodogradilišta su uvijek gledala da kupe za što manju cijenu jer, ako nekome date više, drugome morate manje s obzirom da se ukupna cijena broda ne mijenja. Naše ponude su odbili. Opisao sam to u izvještaju. Direktor stranac je predvidio da mi se zbog toga da otkaz, a hrvatski direktor me zaštitio, rekao je Vinković.
S Mikšićem je potom raspravio bi li bili u stanju proizvoditi te turbine i isporučivati brodogradnji.
– Tvrtka ne postoji, ako nema tržišta. Na drugom službenom putu sam predstavljao TTK. Brodogradilišta su bila zainteresirana i otvorili smo si vrata. Tu prezentaciju nije bilo teško ostvariti jer su nam vjerovali – godinama smo surađivali. TTK je s riječi prelazio na djela. Tvrtki Croatia pumpe je za izradu jedne pumpe trebalo šest mjeseci, a TTK je to napravio za sedam do deset dana. Propašću brodogradilišta TTK je izgubio dio programa, ali je razvijao proizvodnju i proizvodio druge proizvode. U 30 godina niti jedna jedina plaća nije kasnila. Dobivale su se nagrade za nove proizvode. Ta tvrtka i danas radi proizvode koje podliježu kvalifikacijskim sustavima, i to svjetskim. To sve ovisi o jednom čovjeku i nekoliko njegovih sposobnih suradnika. To su ljudi koji se bavi se struko”, kazao je i dodao: “Kad smo se sjetili raditi turbine za brodogradnju, i ABB je poželio to napraviti, mada je prvo što su napravili raskapanje ispitne stanice, vjerojatno samo zato da nam smetaju u obavljanju posla”.
Izrazio je žaljenje što TTK i dalje nije isporučio parnu turbinu s generatorom Gradskoj toplani, pa da taj toplinar proizvodi i električnu energiju.
– Jugoturbina je isporučila parnu turbinu palionici smeća. U Europi se od smeća radi struja, a mi ne znamo kamo sa smećem. Hajdemo se opametiti, poručio je Vinković.
Izvršni direktor TTK Damir Schiller je naveo da je u toj tvrtki od 1999. kada je bilo oko 20 zaposlenih.
– Ukupno smo, između ostaloga, napravili dvadesetak brodskih turbina. Na početku smo radili samo parne turbine, a naknadno i cijele sustave tereta. Sve naše proizvode smo radili isključivo po zahtjevu kupca – nema serijske proizvodnje, naglašava Schiller.
Izrazio je ponos hodnikom punim nagrada i certifikata u sjedištu tvrtke u četvrti Banija, gdje je nekada bila kožara, što je kompleks također pod zaštitom konzervatora.
Uloženo je tri milijuna kuna da se inženjerima daju najbolji uvjeti za rad. Imamo i dvije moderne hale na Logorištu, a želimo napraviti i treću sa stotonskim kranom, nastaviti se širiti i nastaviti zapošljavati. Imamo dobru suradnju sa svim školskim ustanovama, rekao je Schiller.
Kazao je da je tvrtka uvijek imala “barem malu” dobit, inače nema razvitka.
– Razvoj smo financirali uglavnom vlastitim kapitalom. Unazad par godina imamo šest do sedam milijuna eura prometa. Kriza u brodogradnji nas nije zaustavila. Imali smo stalan rast broja zaposlenih. Krize su izazovi, treba ponuditi nove usluge i proizvode te osigurati nova tržišta, a ne otpuštati, sjediti i plakati. Bitno je da smo od samoga početka većinom izvozno poduzeće – oko 72 posto proizvoda u prosjeku izvozimo. Sve to nije moguće bez stalnog ulaganja u razvoj novih proizvoda, hala i strojeva te mlade, pa imamo praktikante, mlade zaposlene, a uplaćujemo i za stipendije te isplaćujemo naknade za praksu, rekao je Schiller.