I tako su sljedeća dva tjedna postala ključna. Kazne su frcale na sve strane, bijeg iz samoizolacije, jednog je traktoristu koji je gnojio polje koštao 8 tisuća kuna. Kršitelji mjera postali su bioteroristi
Aleluja. Nakon 1157 dana gotova je epidemija. Kraj je službeno
jučer objavila Vlada, s radom i službeno prestaje famozni
Stožer, maske više ne morate nositi niti u ljekarnama niti u
bolnicama, nema više izolacije oboljelih. Gotovo je.
Iako smo COVID već lagano zaboravili, u ove 3 godine doživjeli
smo stvari koje nitko ranije nije mogao zamisliti. Bake nisu
smjele grliti svoje unuke, ograničavao se broj ljudi na
sprovodima i vjenčanjima. Sjećate se – nije se svojedobno smjelo
ni ići u drugu županiju, nisu letjeli avioni, a jedan je čovjek
kažnjen jer je zaražen orao vlastitu njivu.
Nema više maski, nema više zabrana, nema više iritantnih štapića
u nosu, nema više Stožera. Epidemiji je službeno došao kraj.
Nakon tri godine mjera i restrikcija – život je opet kakav je
nekad bio.
Zagrepčane smo pitali po čemu će najviše pamtiti ove tri godine
pa neki govore da će pamtiti po tome što su morali cijelo vrijeme
biti doma što je najgore čega se sjećaju.
“Najteže je bilo to što su bili ograničeni socijalni kontakti”,
kažu drugi. “Nekakvi međusobni odnosi koji se nisu mogli normalno
odvijati i taj na početku veliki osjećaj straha”, govore treći.
Ta čudna i nepoznata bolest preko noći je promijenila svijet. Do
tada smo mislili da se epidemije događaju “tamo negdje daleko”,
no snimke iz Bergama šokirale su sve. Od prvog slučaja COVIDA u
Hrvatskoj, uz konferencije stožera bila je cijela zemlja. vagala
se svaka riječ.
Govorili su da je došlo vrijeme da zaustavimo sve. I jesmo.
Ispraznili smo ulice, putovanje među gradovima postalo je
privilegija, propusnice najvrijedniji komad papira. Nosili smo
rukavice, dezinficirali tramvaje, zatvorili škole, ogradili
igrališta, prekinuli socijalne kontakt.
I tako su sljedeća dva tjedna postala ključna. Kazne su frcale na
sve strane, bijeg iz samoizolacije, jednog je traktoristu koji je
gnojio polje koštao 8 tisuća kuna. Kršitelji mjera postali su
bioteroristi.
Za jedne je bolest bila smrtonosna, za druge – prehlada, za treće
karijes.
No, taj je “karijes” odnio 18 tisuća života u Hrvatskoj i gotovo
7 milijuna u svijetu. Svjetski pa i domaći političari često su
vrludali, nastradali su brojni poslovi, među njima posebno
ugostitelji kojima su godine pandemije bile prava agonija.
“Bili smo na rubu definitivno, znači iscrpili smo sve financijske
resurse i zadužili se dodatno ono svi. Ne samo ja nego
najvjerojatnije 99% ugostitelja u Hrvatskoj”, govori
ugostitelj Ivan Milinković.
Iako je na početku epidemije vladalo veliko jedinstvo građana,
nelogičnosti, vrludanje i dvostruki kriteriji, heroje borbe
pretvorili su gotovo u neprijatelje naroda.
“Tko radi taj i griješi. Ako je to u najboljoj namjeri bez nekih
većih posljedica ja mislim da se to može na neki način i
razumijeti”, kaže ministar zdravstva Vili Beroš.
Puno toga je pandemija promijenila, no možda i najopasnija
ostavština manjak je povjerenja u znanost. Cjepivo je pomoglo, no
loša komunikacija i netransparentnost napravili su veliku štetu.
“Ako nešto možemo izvući iz toga to je način na koji komuniciramo
te stvari koje su bitne za čovječanstvo i koje su se dogodilo na
početku pandemije da moramo pronaći bolji način na koji će
znanstvena zajednica komunicirati sa javnošću i da umiri taj
strah i da ih informira na bolji način da bude transparentnije to
sve”, kaže Hrvoje Marjanović, kolumnist.
Svakodnevna video komunikacija na daljinu te rad od kuće ostaju i
nakon epidemije, no lekcije koje nakon epidemije moramo naučiti –
ostavština su za generacije koje dolaze.
Maske od danas nisu obvezne ni u bolnicama, ljekarnama i domovima
zdravlja. Mrska brnjica kroz koju smo disali, kašljali i govorili
odlazi u povijest.
Korona, pandemija i epidemija – zbogom. Nikad se ne ponovilo…