Francuska od subote traži dvogodišnjeg dječaka Emila, a HGSS-ovac otkriva da se tako mala djeca obično nađu u radijusu od 600 metara od točke nestanka. Dodaje da tako mala djeca imaju dobre šanse preživljavanja jer se uspiju sakriti i imaju zdravo tijelo. Ispričao je i emotivni trenutak kad je on pronašao dječaka od dvije godine nakon 20 sati
Teško je i zamisliti kako je sada roditeljima, baki i djedu,
cijeloj rodbini ali i tragačima koji traže od subote malenog
Emila u Francuskoj.
Kako to izgleda tragati za dvogodišnjim djetetom govorio u
Direktu Josip Granić, izvršni pročelnik HGSS-a.
Koliko je teško naći dijete od dvije i pol godine na
terenu poput ovog u Francuskoj?
To može biti iznimno teško. Teren je planinski, deseci su potoka,
trava je na nekim mjestima iznad koljena, možda i do struka, što
je više od dječaka. Ima puno šume. U bilo kojoj potrazi nitko od
nas ne zna sa sigurnošću reći da se netko negdje nalazi.
Takva trava i neka dječak leži – vi doslovno morate proći pored
njega ili stati na njega da biste ga našli.
To je iznimno teško.
Od subote je prošlo previše dana. S obzirom na to da se
radi o dvogodišnjem djetetu, koliko je daleko on sam mogao
otići?
Statistika kaže da se 75 posto djece u dobi od jedne do tri
godina pronađe u 600 metara od mjesta nestanka.
Ali od 75 do 95 posto imamo još radijus od 4,5 kilometra i to je
63 kvadratna kilometra. To je ogromno područje, a znamo da su
tamo i kuće, potoci, jezera, grmovi, to je jako teško.
Djeca imaju određeni obrazac ponašanja i siguran sam da ga kolege
u Francuskoj znaju.
To su opet sve špekulacije, ali statistika nam kaže da se oni
mogu podosta kretati.
Zašto danas čujemo da će se završiti potraga i da se ide
u drugom smjeru? To djeluje razočaravajuće. Znači li to da se ide
na drugi teren ili da se odustaje od najužeg terena’
To nismo mogli čuti iz medija što će se točno zbivati. Siguran
sam da ne završavaju potragu tako da će sve zaustaviti. Maknut će
se blokade, dio njih povući će se s terena.
Tu se radi o 800 ljudi koji imaju jako veliku moć traganja.
Vjerujem da kolege rade u najboljem interesu djeteta i obitelji.
Ali što su oni saznali i kakve informacije imaju, mi ne možemo
špekulirati.
Vjerujete, tamo su volonteri, neki od naših kolega i prijatelja,
i nitko se ne želi povući s terena ako nema pravi razlog.
Jeste li vi imali slična spašavanja u HGSS-u, traganja za
djecom?
Jesmo. Danas u Osijeku bili smo uključeni, nažalost, ružna je
priča.
Ja sam 2007. našao dijete od 2,5 godine. Živio je na rubu šume u
okolici Požege.
Koliko je tada trajalo traganje?
Trajalo je 20 sati, ali bio je siječanj, zima. Ovako mala djeca
mogu dosta dobro preživjeti, oni se sakriju, zavuku se, a imaju i
zdravo tijelo. Potraga za djecom je jako velika urgentnost, svi
smo roditelji i jako smo na to osjetljivi. Teško se onda povući s
terena.
Prije 10-ak dana izvještavali smo o baki koju ste spasili
kod Zagvozda, potraga je trajala tri dana? Dočekala vas je s
cvijećem?
To je lijepa priča, u svakoj od tih uspješnih akcija ima neka
lijepa priča, detalj. Ljudi su sretni da ih spasite. Danas smo
imali dvije akcije pružanja pomoći u Nacionalnom parku Paklenica.
Svi ti ljudi zahvalni su i mi od toga živimo, to nas hrani –
njihova zahvalnost.
Koliko su najdulje trajale akcije sa sretnim
završetkom?
Od 6 do 7 dana, na Mljetu smo našli Britanca šesti dan i dosta to
je dug period, pogotovo ljeti kad je vruće. Mi se vodimo
statistikom i pregledanim terenom, i dok god postoji šansa da je
netko živ, pa i nekoliko dana nakon, sve snage su usmjerene.
Sjećate li se osjećaja kad dođete do unesrećenog kojeg
ste tražili danima, vi ugledate njega, on vas?
Kad sam pronašao dijete, taj osjećaj ne može se opisati. Uzeo sam
dijete i nisam ga dao nikome da ga nosim dok mi nisu otpale ruke.
Kolega, koji je s potražnim psom našao Britanca, rekao je da je
mislio da je u raju kad je vidio psa i svjetlo.
Općenito o akcijama ovog ljeta – pridržavaju li se ljudi
savjeta?
Intervencije blago rastu, to je stalan porast i na njega smo
spremni. Da bi mogli brže reagirati, imao dežurstva,
helikoptersko dežurstvo u Divuljama. Gdje imamo veći broj
intervencija zbog turističke sezone, tamo smo dislocirali ljude s
kopna i s primorskih stanica. To radimo već godinama.
Ove godine imamo blagi porast intervencija, do sad njih između
450 i 500. Imamo valove – kad je lošije vrijeme, onda je 10 i 15
intervencija u tjedan dana. Za vrućina to se malo smanji jer
ljudi ne idu van. Japanki na planinu sve je manje. Oprema je
dostupna pa je puno više intervencija jer ljudi idu u planinu.
Koje bi savjete ljudima dali?
Nemojte precijeniti svoju sposobnosti i podcijeniti prirodu.
Pripremite se jer ona može smanjiti rizike skoro na minimum. Sad
ljeti voda, elektroliti, puna baterija vode, 112 na brzoj liniji,
pokrivalo za glavu, nekoliko slojeva odjeće, reći nekome kamo
idete i šansa je manja da upoznate nas u HGSS-u. Mi imamo
headline za ovu godine ‘Make memories not headlines’.