Na devetu obljetnicu smrti mons. Marijana Radanovića mons. Stjepan Kožul, kanonik Prvostolnog Kaptola zagrebačkog, predvodio je misno slavlje u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu u srijedu 16. kolovoza 2023. godine, a na blagdan svetog Roka.
Koncelebrirali su dr. Vlado Mikšić, voditelj
Ureda za kulturna dobra Zagrebačke nadbiskupije, preč.
Dražen Karačić, karlovački dekan, mons.
Ferdinand Vražić, umirovljeni svećenik i
suvremenik mons. Radanovića, vlč. Antun Kolić,
župnik Banije i mons. Antun Sente ml., dubovački
župnik i nasljednik mons. Radanovića. Pjevanje su animirali
članovi župnog zbora “Sveti Josip” pod ravnanjem s.
Blandine Rakarić, KBLJ, uz orguljsku pratnju mo.
Krešimira Klarić.
U prigodnoj homiliji mons. Kožul je pridao
veliku važnost okupljanja Kristovih vjernika u ovom Nacionalnom
svetištu, u zajedničkom štovanju svetog Josipa. Po kršćanskoj
tradiciji svaki je dan u tjednu posvećen posebnom štovanju, pa
tako i svaka srijeda upravo štovanju svetog Josipa.
– Svaki od nas, na svom životnom putu, u svom pozivu i u svojim
životnim okolnostima može nasljedovati svetog Josipa upravo u tim
vrlinama. – kazao je mons. Kožul.
– Prisjećamo se 9. obljetnice smrti našeg uzornog župnika prelata
Marijana Radanovića, materijalnog i duhovnog graditelja ovog
svetišta svetog Josipa. – kazao je mons. Kožul te
predstavio neke činjenice iz života:
– Dekan i župnik u Glini Franc Žužek predstavio ga je kao
idealnog dušobrižnika Marijana Radanovića. Nadbiskup koadjutor
dr. Franjo Šeper upravo je takvog ‘idealnog župnika Marijana’ u
siječnju 1955. godine premjestio s Banije, odnosno Hrastovice u
Karlovac u župu koja punih 9 godina nije imala svog župnika već
su ovom župom upravljali oci franjevci. Novi župnik Marijan
Radanović, znajući sudbinu karlovačkih pobijenih svećenika i
trojice osuđenih župnika na Dubovcu smjestio se u prilagođenoj
sušionici mesa na tavanu župne kuće i počeo svoje svećeničko
služenje i poslanje, otklonivši želju nadbiskupa koadjutora dr.
Franje Šepera, da se početno smjesti u jednoj sobi u hotelu.
Ponizno se zahvalio, ali nipošto ne bi prihvatio, jer to ne bi
bio svima poznati ponizni i samozatajni svećenik Marijan
Radanović. S njime počinje nova era poimanja svećeničke i
župničke službe, pastira koji okuplja, koji duhovno izgrađuje,
koji je na raspolaganju čitav dan, koji će postati prepoznatljiv
kao apostol i duhovni služitelj grada Karlovca. Kao i na Banovi,
tako i u Karlovcu, svjestan svih okolnosti, polazi tiho, s
pozicija vjere, evanđelja i duhovni izvora ‘žive vode’ u svetim
sakramentima. Nošen pastirskom ljubavlju prama Crkvi i narodu
živi skromno i nenametljivo služi vjerno i ustrajno. Vjeran
idealima svog zatočenog nadbiskupa i tada već kardinala dr.
Alojzija Stepinca, svojih nekoć poglavara dr. Šepera, dr. Nežića,
tada biskupa u Istri, kao i svog osobnog odgoja u katoličkim
organizacijama i u Bogosloviji, prvotno svjedoči radom i
primjerom, a potom i riječima, ustrajno okuplja malo stado i
izgrađuje živu zajednicu prenoseći im dar vjere i dar svoje
osobne duhovne i crkvene izgrađenosti. Uz pastorala i
katehizaciju redovito je u bolnici kod bolesnika, kasnije promiče
tisak, izdaje poučne knjižice, glasilo karlovačkih župa te
obnavlja Glasnik svetog Josipa koji je prestao izlaziti 1945.
godine. Njegovom velikom upornošću dolazi duhovna i materijalna
obnova. Dolazi i ovo svetište, nova crkva svetog Josipa, koju je
posvetio 15. rujan 1974. kardinal Franjo Šeper, pročelnik
Kongregacije za nauk vjere u Rimu, kazao je dr. Stjepan Kožul. –
propovijedao je mons. Stjepan Kožul.
SVEĆENIK KOJI JE IZ PONIZNOSTI ODBIO BISKUPSTVO
Sveta Stolica i kardinal Franjo Šeper htjeli su pomoći
zagrebačkom nadbiskupu Franji Kuhariću 1978. godine s dva nova
pomoćna biskupa. U kanonskom postupku bili su izabrani rektor
Papinskog hrvatskog zavoda Svetog Jeronima u Rimu mons. dr. Đuro
Kokša i dubovački župnik, prelat Marijan Radanović. Kokša je dao
svoj pristanak za biskupsko ređenje, a Radanović se ponizno
zahvalio Svetom Ocu, izrazio poslušnost i vjernost, ali i molio
razumijevanje, da bi radije ostao u pastoralnoj službi župnika, a
biskupstvo da se povjeri nekom sposobnijem, kako je on to u
svojoj skromnosti razmišljao… Tako je odgovorio i nadbiskupu
Franji Kuhariću, kojega je Apostolski pronucij iz Beograda poslao
da pođe u Karlovac i pokuša skloniti župnika Marijana da prihvati
biskupstvo. Iza ovoga odabira Kokše i Radanovića, očiti je
rukopis kardinala Franje Šepera koji je želio da Kokša bude
nadbiskupu Franji Kuhariću pomoć vezano za KBF, tisak i
sjemeništa, a prelat Radanović u pastoralu kazao je propovjednik.
ŽUPNIKA MARIJANA PRATIO JE “GLAS SVETOSTI” ZA ŽIVOTA I U ČASU
SMRTI
Župnik Marijan očitova se dopisom na latinskom jeziku. Ostao je u
svojoj župi kao svećenik, radnik, kao pastir i svjedok Evanđelja
na dobro Crkve i naroda. Kasnije je bio duhovnik Križarske
organizacije. Konačno, davao je primjer čovjeka, kršćanina i
svećenika kako se treba nositi u visokoj životnoj dobi, dok još
uvijek skrbi za izgradnju župne dvorane, kako se nositi s križem
starosti i sve teže bolest, sve do smrti u karlovačkoj općoj
bolnici na današnji dan 16. kolovoza 2014. godine. Preminuo je u
93. godini života i 69. godini svećeništva.
– Dok se ove srijede sabiremo oko svetog Josipa kao njegovi
štovatelji, dok nas Crkva potiče da spomendanom promatramo
primjer svetog Roka, njegovu vjeru i žrtvu, njegovo milosrđe i
služenje ljudima u nevolji, služenje Krstu u braći ljudima. Ne
zaboravimo svojih pastira koji su uzorno i požrtvovno služili u
ovoj župi, posebice prelata Marijana Radanovića koji je ugradio
svoj život i svoju svećeničku dušu u duhovnu i materijalnu
izgradnju ove župe i svetišta svetog Josipa. Neka nam njegova
vjernost, radinost i ustrajnost budu poticaj za nasljedovanje.
Opće je poznato da ga je pratio ‘glas svetosti’ za života i u
času smrti, što je veoma važno znati, jer ‘glas svetosti’ treba
biti nazočan tijekom života i u času smrti. –
zaključio je u svojoj homiliji mons. Stjepan
Kožul.