Kao bomba odjeknula je prošlotjedna vijest iz Like da su dvojica policajaca navodno silovala ženu u automobilu. Oni su završili u istražnom zatvoru, a silovana žena je policiji prijavila da je po ulici napadaju i vrijeđaju, i da ispada da su žrtva policajci, a ne ona. Istražili smo - je li moguće da se hrabrost kažnjava stigmom?
Desetljećima su bili čuvari zakona, sada su u zatvoru zbog sumnje
na silovanje.
Što se točno dogodilo stvar je suda, ali pomisao da su dvojica
iskusnih policajaca silovali mladu ženu, užasava. Policijski moto
“Sigurnost i povjerenje” u Gospiću je dobio posve novo značenje.
Danko je iz Gospića i kaže: “Djelo je samo po sebi grozno.
Nije ni prvi puta da se neke stvari prejudiciraju ovdje. Ja kao
građanin Gospića naprosto ne mogu vjerovati da se to dogodilo.”
Ivica iz istog mjesta dodaje: “Mislim da stvarno treba to
istražiti, to nije sigurno dobro. To je apsolutno situacija koja
nikom ne odgovara.”
U neformalnom razgovoru policajci iskazuju sumnju u slučaj i
brane svoje kolege, što i nije neko iznenađenje s obzirom na to
da rade u istoj stanici, ali da su nakon što je skupila hrabrosti
i prijavila slučaj, žrtvu na cesti vrijeđale i krivile duge žene,
e to je za svaku osudu.”
Policija nam potvrđuje da je gospođa prijavila verbalni napad i
vrijeđanje u kojem su sudjelovale najmanje dvije ženske osobe.
Slučaj se istražuje po službenoj dužnosti.
Rijetki su danas bili spremni komentirati slučaj bez rukavica.
Ljudi su oprezni, radi se o policajcima, mala je sredina.
I to je glavni problem u ovakvim slučajevima upozoravaju u udruzi
“Korak”. Žrtve često osuđuju čak i druge žene, dovoljno je samo
pogledati komentare ispod medijskih objava. Imala je minicu,
izazivala je muškarce, svašta se može pročitati.
Sandra Turković iz Ženska grupa “Korak” komentira: “Pogotovo
u nekim manjim mjestima gdje se ljudi dobro poznaju i većinom se
poznaju, postoji taj strah žrtava od stigmatizacije da će zapravo
one biti stigmatizirane ako prijave nasilje i ako potraže pomoć i
zato imamo velik broj neprijavljenih takvih ponašanja.”
Na ulicama Gospića naletjeli smo i na poznatog svećenika koji
nije bio raspoložen za osudu osumnjičenih, kao ni žena koje su
žrtvu vrijeđale.
Don Anđelko Kaćunko na pitanje kako komentira slučaj
odgovara: “Pa ne znam. Ne mogu znati zbog čega je to… Svakako,
reakcije ljudi su na svaki događaj drukčije. Ali to da su žene
nju vrijeđale, to je fenomen.”
Kad smo ga pitali hoće li osuditi to, odgovorio je: “Paaaaa. Isto
kao što osuđujem osuđivanje unaprijed.”
Uvijek je žena kriva, smatraju neki, ali očito ne svi.
Marina je iz Gospića na pitanje kakva je reakcija društva
kaže: “Ja mislim da je loša i da žrtva nikad nije sama kriva.”
Lucija također osuđuje vrijeđanje žene: “Loše je što žena
ženu vrijeđa. Kao prvo svi trebaju, pa i žene i muškarci znati,
što ženino ne nekad znači.”
Sud građana smo dobili, za cjelokupni dojam pokušali smo dobiti i
komentar lokalnih vlasti.
Zvali smo gradonačelnika, policiju, župana, pa čak i bivšeg
župana i nitko pred kamere ne želi. Oko slučaja koji je zgrozio
hrvatsku javnost – u Gospiću vlada svojevrsni zavjet šutnje.
Jedni poznaju upletene, drugi su oprezni, treći bi govorili ali
su bili izvan grada, kako god bilo – nitko se nije htio miješati.
Nije to neko iznenađenje ako se sjetimo da je u istom gradu 2005.
sudac zgrozio javnost i nasilno guranje prsta u anus
okarakterizirao kao “ličko rukovanje”.
Presuda je pala, sudac je razriješen, a lokalni moćnik Mraović
kasnije osuđen. Ipak pravosuđe je tada poslalo poruku, nemojmo se
čuditi rezultatu.
Sandra Turković zaključuje:”Način na koji će oni procesuirati,
kakve će kazne davati – tu se zapravo šalje poruka društvu. Mi
još uvijek imamo često novčane kazne, pa imamo uvjetne kazne. To
očito sve nije dovoljno”
Napuštamo Gospić podvojenih misli. Nije na novinarima da određuju
krivnju, ali kada se žrtvu na ulici optužuju da je sama kriva –
jasno je da smo kao društvo negdje debelo pogriješili.