Hrvatska je među vodećima u Europi kada je u pitanju speleološko spašavanje, podsjeća Jelinić.
– Pa ja vjerujem da bi to danas trebalo biti gotovo, naravno na
najbolji i najsretniji mogući način. Koliko pratim, spašavatelji
su prošli najuže dijelove s ozlijeđenim američkim speleologom.
Kod ovakvih akcija ipak treba uvijek biti oprezan s najavama,
nikad ne znaš što se može zakomplicirati, u ovom slučaju je
dodatni otežavajući faktor i to da je čovjek u relativno lošem
zdravstvenom stanju pa može i to usporiti cijeli proces, no
tehnički bi danas sve trebalo biti gotovo, komentirajući slučaj
američkog speleologa Marka Dickeya koji je stradao u Turskoj,
ističe Igor Jelinić, iskusni karlovački speleolog, ali i
dugogodišnji član Hrvatske gorske službe spašavanja koji se,
međutim, i sam jednom našao u ovakvoj situaciji, 2007. godine
kada je stradao u špilji Piaggia Bella u talijanskim Alpama.
– Ne znam u detalje kako je američki speleolog, no mislim da su
njegove ozljede ozbiljnije, barem što se tiče potencijalnih
opasnosti. Kod mene su problemi bili drugog tipa i vrlo vidljivi,
imao sam otvoreni prijelom noge i gadnu ozljedu ramena, tako da
ja, da tako kažem, ne bih preživio bez analgetika. Srećom, iako
je sama akcija kasnije trajala dosta dugo, prvu liječničku pomoć
sam mogao primiti odmah i brzo sam dobio analgetike što mi je
znatno olakšalo cijelu tu priču, kaže Jelinić.
Kako je stradalom Marku Dickeyu s psihičke strane teško je
predvidjeti, ali nema sumnje da činjenica da je riječ o iskusnom
speleologu pomaže i u tom segmentu.
– Sigurno da pomaže, ja sam kada mi se dogodila nesreća u Italiji
imao već dosta iskustva sa spašavanjem, ali i s vježbama u kojima
sam glumio unesrećenog pa sam se naviknuo na taj “sarkofag” u
kojem te spašavaju, meni je stavljen i vizir na glavu s prašinom
i to sigurno nije psihički lako izdržati, ali siguran sam da je
kolega dobro istreniran i da će ga to držati.
A, u samoj akciji veliki obol daju upravo hrvatski spašavatelji,
uz koje sudjeluju Talijani, Mađari, Poljaci, Bugari i Turci.
– Da, koliko sam upućen naši su zajedno s Poljacima i Mađarima
bili zaduženi za prvu fazu izvlačenja, zatim su posao preuzeli
Talijani, a onda su u trećoj fazi opet naši bili u akciji. Iako
svi mi prolazimo istu obuku i nema razlika u pristupu spašavanju,
kada je to moguće ipak se rade ekipe iz iste zemlje, jer su
jednostavno uigranije.
Jelinić podsjeća i na činjenicu koja se možda malo zna, a to je
da je Hrvatska među vodećima u području speleološkog spašavanja i
godinama je predsjedatelj ECRA-e (European Cave Rescue
Association), Europske asocijacije za speleoško spašavanje, a na
čelu ove asocijacije trenutačno je Karlovčanin Dinko Novosel.
– Još se mogu sjetiti početaka i jedne od prvih akcija u kojima
smo Branko Šavor i ja spašavali baš našeg kolegu Borisa
Bukovčaka, kojeg je lavina leda i kamenja teško ozlijedila. Sreća
u nesreći je bila da smo jedva dva-tri tjedna prije toga prošli
upravo te tehnike spašavanja po jednoj skripti i odmah smo morali
sve to izvesti u praksi. S vremenom smo, naravno, postajali sve
stručniji…
Na području Hrvatske nije bilo još ovako zahtjevnih akcija,
odnosno ne onih koje tako dugo traju.
– Bilo je itekako zahtjevnih akcija, no sama dubina nije
presudna, već reljef špilje. Kod nas se sjećam dvije gotovo
uzastopne akcije, 2011. i 2012. ako se ne varam, u jami Crnopac,
koje su bile vrlo zahtjevne i teške i potrajale su oko 24 sata,
zaključuje Jelinić, još jednom izrazivši uvjerenje da će američki
kolega već danas biti “na svjetlu dana”.