Da Hrvati piju puno i često nažalost znamo, ali novost je da smo po smrtnosti od alkohola među najgorima u Europskoj Uniji. Prema podacima Eurostata Hrvatska je četvrta najgora u Uniji. Od nas od alkohola češće umiru samo Danci, Poljaci i apsolutni broj jedan Slovenci
“Počelo je tako s jednom čašicom, dvije, tri. Pa društvo pa ovo
pa ono. Rođendani, fešte… I pretvorilo se u ovisnost”, govori
nam Martin Bučar.
Godinama je pio svaki dan. Stres na poslu, privatni problemi,
slavlja, alkohol je bio rješenje za sve. Malo pomalo preuzeo mu
je život.
“Počeli su problemi u obitelji još veći problemi na poslu.
Zdravstvenih problema nešto malo i onda sam se odlučio na
liječenje. Otišao sam u bolnicu Vrapče, na odjel alkoholozima”,
prisjeća se liječeni alkoholičar Martin Bučar.
Napravio je ono za što rijetki imaju snage, priznao je da ima
problem. Od 250 tisuća alkoholičara u Hrvatskoj, tek svaki osmi
potraži pomoć.
“Trebamo se zabrinuti. Alkohol je otrov koji uzrokuje otprilike
200 različitih problema vezanih uz zdravlje”,
upozorava Krešimir Radić s Klinike za psihijatriju
Vrapče u Zagrebu.
Ti problemi dovode do brojnih preranih smrti, pokazalo je
istraživanje iz 2020. Statistika kaže da je prosjek EU 3,6 umrlih
od alkohola na 100 tisuća stanovnika. Hrvatska je četvrta najgora
u Uniji s 6,5 umrlih na 100 tisuća, najbolje su Grčka, Italija i
Malta dok je apsolutni rekorder susjedna Slovenija u kojoj od
alkohola umire preko 17,3 osoba na 100 000 stanovnika. Pijemo
puno, često nekvalitetan alkohol pa nije čudo što umiremo gotovo
duplo više od prosjeka Europske unije. Još je veći problem što
počinjemo sve mlađi.
“Jako malo radimo na pitanju prevencije. Zdravstveno prosuđivanje
u školama praktički ne postoji. U kućama držimo alkohol koji je
dostupan djeci”, upozorava Krešimir Radić.
Ipak nije sve tako crno. Mnogi se uspiju izvući iz ralja
alkoholizma i okrenuti novu stranicu. Liječenje je tek prvi
korak, nakon toga je na redu povratak u zajednicu i
socijalizacija.
“Nakon bolnice ljudima je obično problem i oni kažu prije izlaska
iz bolnice kako su tjeskobni, kako ih je strah, kako ne znaju
kako će se vratiti opet u istu sredinu. Mnogi od njih su iz
razrušenih obitelji”, govori klinička psihologinja i predsjednica
Udruge Jedni za druge, Sanja Maroević.
Udruga Jedni za druge postaje im druga obitelj. Bivši ovisnici
pomažu djeci s teškoćama, vode ih na terapijsko jahanje, brinu za
njih…
“Tako raste samopoštovanje bivših ovisnika. Dobivaju sliku o sebi
da vrijede, da su poželjni, da su potrebni”, zaključuje
stručnjakinja Maroević.
Ben je možda ovisan o slatkišima, ali je zato pomogao Martinu
koji već 10 godina nije o alkoholu.
“Može se, može se. Treba samo dobra volja i čvrstoća čovjeka da
kad se odluči da mora jednom reći dosta”, za kraj optimistično
zaključuje liječeni alkoholičar Martin Bučar.
Put oporavka nije lagan, a prvi korak je najteži: priznati da
problem postoji…