U eksperimentalnom programu cjelodnevne nastave u Karlovačkoj županiji sudjeluju škole iz manjih, ruralnih sredina, dok one u gradovima nisu dobile podršku Upravnog vijeća za sudjelovanje u ovom pilot projekt
Škole koje su u većim gradovima uspjele su se bolje organizirati,
dok u onima u ruralnim područjima postoji problem zapošljavanja
profesora, ali nešto više od mjesec dana od uvođenja još uvijek
je sve u povojima i nema generalne ocjene eksperimentalnog
programa cjelodnevne škole.
– One škole koje su u većim gradovima, poput Zagreba, Osijeka i
Rijeke, uspjele su se bolje organizirati, one su mogle doći do
svih potrebnih nastavnika i drugog kadra koji im je nedostajao.
Međutim svi generalno zapravo još uvijek nisu ni za niti protiv,
još uvijek je to u nekim povojima u prvom mjesecu provedbe.
Povratne informacije su ok, svi se trude, pokušavaju i roditelji
isto rekla je Hini
predsjednica Hrvatske udruge ravnatelja osnovnih škola Antonija
Mirosavljević.
Prerano za generalni sud
Ističe da je još preuranjeno za generalnu ocjenu.
– Škole će kroz ovu školsku godinu morati zapravo evaluirati sve
što rade ovu godinu, da bi se reklo što je dobro, što je loše i
što treba ostaviti, a što mijenjati, dodaje Mirosavljević.
Iz Ministarstva znanosti i obrazovanja na Hinin upit kratko su
odgovorili da se cjelodnevna škola odvija prema planu te da su u
svakodnevnoj komunikaciji s ravnateljima.
Najveći izazov ravnateljima, ističe Mirosavljević, predstavlja
slaganje rasporeda, teško ga je složiti da bi bili zadovoljni svi
u procesu – i učitelji i roditelji i učenici.
Tijekom dana je i puno obroka i pauza, pa se i taj dio još
ispituje – koliko zapravo djeci treba odmora, koliko im je
dovoljno za obrok, treba li im 30 minuta ili manje ili više.
Učenicima je, kaže, ispočetka bilo naporno jer su ipak veći dio
vremena provodili u školi, međutim kako vrijeme odmiče, djeca se
s tim bez problema mogu nositi.
Djeca prestala učiti doma
Boris Počuča, ravnatelj OŠ Ivana Cankara, jedine zagrebačke škole
koja se prijavila i ušla u eksperimentalni program cjelodnevne
škole, ističe da je prednost koncepta vidljiva u potpomognutom
učenju tj. programu A2 u kojemu učenici gradivo ponavljaju i
utvrđuju zajedno s učiteljima te pišu zadaće koje su do sada
radili kod kuće.
– Vrijeme će pokazati je li uistinu dovoljan ovakav kako je
zamišljen ili će se prilagođavati. Još je prerano za konkretan
zaključak, komentirao je za Hinu.
Pisanje zadaća, kaže, u nižim razredima “funkcionira super”. U
višim se uspije riješiti iz “težih” predmeta poput hrvatskog
jezika i matematike.
– Dolazimo sad do problema što djeca nemaju naviku samostalno
učiti. Do sada su učila pišući zadaće, a kako ih sada riješe u
školi tako često doma ‘zaborave’ pogledati i ponoviti. Na to će
se svi morati naviknuti, naglašava Počuča.
Što se tiče reakcija na program, Počuča kaže da su neki
oduševljeni, neki oprezni, dok neki osjećaju određenu zabrinutost
kako će se sve odraziti na djecu.
U Rijeci to rade od 2008.
Riječka osnovna škola Kantrida, koja nije uključena u
Eksperimentalni program Osnovna škola kao cjelodnevna škola,
cjelodnevnu nastavu provodi od 2008. godine i jedna je od
četiriju riječkih škola s tim programom.
Temeljna razlika između riječkog i eksperimentalnog programa,
kako navodi ravnateljica te škole Sanja Kvaternik Hren, u tome je
što od prvog do četvrtog razreda djeluju dvije potpuno
ravnopravne učiteljice, od kojih svaka ima tri predmeta, a
poslove razredništva i slobodnog vremena odrađuju ravnopravno te
naizmjence rade ujutro i popodne.
Uspoređujući dva programa, Kvaternik Hren kao jedan od problema
eksperimentalnog programa ističe organizaciju, odnosno pitanje
čuvanja djece u rekreacijskim pauzama te napominje da je
eksperimentalni program donekle nejasan te ima nedefiniranih
dijelova koji se namjeravaju rješavati u hodu.
“Nisu sva djeca za to”
Program cjelodnevne nastave koji oni provode, smatra, ima svoje
prednosti i nedostatke. Odnos učiteljica i djece je drukčiji,
kaže, jer u cjelodnevnoj nastavi one nisu samo čuvarice, nego
provode mnogo vremena s djecom i točno znaju koje su im potrebe.
Usto, djeca udžbenike i bilježnice kući nose samo vikendom i
nemaju domaće zadaće.
Kao problem cjelodnevne nastave vidi dug boravak djece u školi,
jer po modelu koji oni provode učenici samo iznimno iz škole
izlaze prije 16 sati.
– Nisu sva djeca za to, nekoj djeci je potreban povremeno mir, da
se odvoji od druge djece. Za provedbu cjelodnevne nastave važan
je i prostor za slobodno vrijeme i bavljenje sportom, koje
nedostaje, jer nisu dovoljne samo učionice, zaključuje Kvaternik
Hren.
Četiri škole Karlovačke županije
U eksperimentalnom programu cjelodnevne nastave u Karlovačkoj
županiji sudjeluju škole iz manjih, ruralnih sredina, dok one u
gradovima nisu dobile podršku Upravnog vijeća za sudjelovanje u
ovom pilot projekt, kao što je to bio slučaj u Karlovcu ili nisu
zadovoljavale uvjete, kao primjerice ozaljska škola.
Tako da je konačna odluka donesna da u ovoj program idu OŠ
Draganić, OŠ Josipdol, OŠ Eugena Kvaternika iz Rakovice te OŠ
Katarine Zrinske Krnjak. No nisu se s takvom odlukom svi
usuglasili. Najveće nezadovoljstvo izrazili su roditelji učenika
OŠ Draganić, koji su zajedno s roditeljima iz OŠ Novi Marof
podnijeli ustavnu tužbu protiv programa cjelodnevne škole.
Ona je u konačnici odbijena, a povratne informaciju od
roditelja obje škole su da nisu zadovoljni provođenjem
eksperimentalnog programa, djeca provode puno više vremena u
školi, a to im ne daje neku vrijednost.
Iz Karlovačke županije, kao osnivača škola, stižu pozitivne
informacije. Kažu kako svi dionici ovog procesa, od učenika,
nastavnika, roditelja primaju svaki dan beneficije tog programa,
od povećanja satnice u matematičkoj, jezična i prirodoslovna
pismenosti, do podrške i pomoći u obrazovanju u stjecanju onih
znanja koje na satovima nisu mogli usvojiti.
Za svoje četiri škole Karlovačka županija povukla 1,3 milijuna
eura, za uređenje i poboljšanje uvjeta, od materijalno tehničkih
do opremanja kabineta.