U Senegalu, Mauritaniji i Maroku nije imao nikakvih problema kao bijelac, no "doma" su ga pretukli jer su mislili da je - migrant!
Putopisac i promicatelj sporog putovanja iz Umaga Goran Blažević
održao je u petak u Gradskoj knjižnici “Ivan Goran Kovačić” u
Karlovcu predavanje “Kontra vjetra” o putovanju biciklom od
Senegala do Maroka prateći jednu od migrantskih ruta, i to uoči
izbijanja koronakrize.
Na ovo putovanje od tri i pol tisuće kilometara se odlučio nakon
što je prethodno prohodao balkansku izbjegličku rutu i to opisao
u knjizi “Svilim” te nakon što je prije četiri godine prošao
pustinju Rub’ al Khali u Saudijskoj Arabiji jašući na devi, o
čemu je pisao u knjizi “Karavana”.
“Htio sam proći Saharu osjetiti je i naučiti nove vještine, te
vidjeti kako je boraviti sam u toj praznini. Drugi je cilj bio
pratiti jednu od migrantskih ruta. Nije bila namjera samo proći
pustolovinu, pa pričati što sam sve doživio. Uvijek nastojim
pratiti neku priču, osvijestiti društveni problem, izvesti
zaključak i navesti druge da taj problem promisle”, objasnio je
Blažević.
Dogovorio se s Ivanom Mladenovićem iz Šida da putuju zajedno u
Senegal. “Već je bio vozio biciklom do Moskve, a kasnije i do
Pekinga. Petnaest minuta nakon što sam ga pitao je li
zainteresiran da sa mnom prođe saharsku rutu odgovorio je
pitanjem kad točno idemo. Tada sam shvatio da je suputnik za
mene. Došao je u Umag i zajedno smo 10. siječnja 2020. godine
poletjeli u Dakar”, naveo je Blažević.
Ostali biciklisti tu rutu prolaze sa sjevera prema jugu, ali su
se Blažević i Mladenović odlučili za teži put. “Na tom se
području spajaju topli vjetrovi Sahare i hladni Atlantika i
pritom snažno pušu prema jugu. Stoga je očekivano odabrati put na
kojemu ti vjetar puše u leđa, pa dobiješ ubrzanje, nego da se
odabereš boriti kontra vjetra, poput mene”, rekao je Blažević.
U Senegalu nije naišao na problem što je bijelac, a sve bijelce
doživljavaju bogatima i moćnima, ali jest na druge društvene
probleme. “Vidio sam na tisuće djece na ulici u zdravstveno lošem
stanju. Hodaju cestama s plastičnim kantama i traže hranu i
novac. U Senegalu nema organiziranog državnog obrazovanja i ono
se svodi na kuranske škole i učitelje. U prošlosti su te škole
opismenjavale djecu, učile ih Kuranu i nekom zanatu. No, danas te
škole sustavno iskorištavaju djecu. Odredili su da se djeca
moraju školovati daleko od kuće, pa roditelji nemaju utjecaja na
to. Učitelji tjeraju djecu da prose. Unazad nekoliko godina se
primijetilo da se velik broj djece uopće ne vraća doma, a to je
zato što ih učitelji kažnjavaju, ako ne ostvare normu dok prose,
a te kazne mogu biti i smrtonosne. Učitelji su se opravdavali da
će dijete koje preživi teško djetinjstvo biti snažno u životu”,
rekao je Blažević.
U susjednoj Mauritaniji su proveli dvadesetak dana i njoj su se,
kako je rekao, jako veselili jer je predstavljala početak
pustinje, predjela snažnih vjetrova i velikih udaljenosti između
sela. Ipak priznaje da mu je ta zemlja ostala uvelike zagonetna.
“Teško mi je pričati o onome što sam tamo doživio i osjetio. U
zemlju smo ušli kroz nacionalni park makadamskim putem i u prvom
selu nas je ugostio pastir kod kojega smo prenoćili. Sljedećeg
dana smo nastavili dalje ne znajući kad će započeti asfaltirana
cesta, a na nju smo stigli nakon dvadesetak kilometara. Put do
glavnog i najvećeg grada Nouakchotta smo prevalili u tri dionice.
Vjetar nije bio snažan, pa smo vozili po planu. Svakih tridesetak
kilometara bismo naišli na policijske blokade i morali smo
predočiti svoje putovnice. Isprva nam je to bilo čudno, ali smo
onda shvatili da je to dobro za našu sigurnost. Kod policijskih
blokada bismo podizali šatore radi sigurnosti, no to je bilo
nepotrebno jer je Mauritanija u potpunosti prazna”, iznio je
Blažević.
Tu je osjetio da je boja kože bitna. “U Nouakchottu smo vidjeli
veliko siromaštvo – tamo uistinu nije jednostavno živjeti. Bilo
je jako teško biciklom ući u taj grad jer je promet jako divlji,
pa smo se čak zapitali hoćemo li taj promet preživjeti, no nekako
smo stigli do centra gdje smo se smjestili posredstvom mrežne
stranice Couch Surfing. U tom gradu smo proveli četiri dana.
Proveo sam ih na obali u nadi da ću stupiti u komunikaciju s
onima koji putuju za Europu jer je migrantima s te rute prva
stanica upravo Mauritanija i zapošljavaju se u luci kao ribari.
Nisam uspio uspostaviti komunikaciju jer bi to uvijek netko
spriječio – nisu uopće dozvoljavali da pričamo s ribarima.
Shvatio sam da je to posljedica kasnog ukidanja ropstva.
Mauritanija je posljednja zemlja na svijetu koja je ukinula
ropstvo – to je bilo 1981. Tek 2007. se počelo to provoditi.
Unatoč tome, postoji velik broj robova. Naš domaćin u Nouakchottu
je imao ropkinju. S njom smo pokušavali komunicirati, no
upozoreni smo da to ne smijemo. Često robovi napuste ropstvo, ali
završe na cesti bez dokumenata, egzistencije i prava. Izmišljena
je religiozna priča da crnac može ući u raj jedino ako služi
bijelog gospodara. Tako su u Mauritaniji uvjerili crno
stanovništvo da mora raditi za bijelo”, rekao je Blažević.
Shvatio je tada da nije dobro materijalno pomagati Africi. “Tamo
žive tako što čekaju da im netko nešto dodijeli. Može im se
pomoći s idejama i slično, a ne održavati priču da će im moćan
bijelac pomoći”, ustvrdio je Blažević.
U Zapadnoj Sahari, koju je Maroko okupirao, su osjetili
najsnažniji vjetar na putovanju i tamo prestaje pješčana, a
počinje kamena pustinja te se vozi po cesti između litice i
Atlantskog oceana s jedne te pustinje s druge strane. “To je
zasigurno bio najteži dio puta. Tu smo osjetili što znači taj
vjetar o kojemu smo puno čitali i slušali”, kazao je Blažević.
Dodao je da su ih stalno pratili “jer je Zapadna Sahara špijunska
država”, ali da to nije loše jer su tako dobivali sigurnost. U
Maroku su pak saznali za koronavirus jer je policija zadržala
dulje Mladenovića s obzirom da je imao u putovnici kineski pečat,
pa su htjeli utvrditi kada je točno tamo boravio. U Maroku su
uglavnom ušli u plodne predjele i ostavili pustinju iza sebe.
“Istraživači su znali reći da je pustinja ogledalo nas samih –
kako razmišljaš, tako će pustinja djelovati prema tebi. U
pustinji nema ničega, nema vidikovca, stalno vidiš isto, nema
nikakvih mirisa i zvukova, pa si prepušten prostoru i
vlastitim mislima. Čovjeku boravak u takvom prostoru smiruje
misli. Pustinja nije prostor, dakle, u kojemu ćemo nešto vidjeti,
nego prostor u kojemu ćemo sebe upoznati. Nije cilj istražiti
pustinju, nego sebe. Nismo imali osjećaj da smo radili nešto
veliko, a i da smo imali to bi palo u vodu nakon što smo sreli
Stefana koji je pješačio iz Njemačke”, rekao je Blažević.
S Mladenovićem se rastao u gradu Esauira. “Ivan ima nevjerojatnu
snagu, a ja sam više osoba koja promišlja. Nismo se posvadili, no
u civilizaciji se istaknula razlika između nas po godinama i
promišljanjima”, naveo je Blažević.
Uskoro je pak počeo najteži i neočekivani dio putovanja jer su se
prometne veze između država zakomplicirale uslijed izbijanja
pandemije. Stigao je na poluotok Ceuta koji se nalazi u Africi, a
pripada Španjolskoj, i na koji nastoje doći afrički migranti.
Tamo je prenoćio i vratio se u marokanski grad Tanžir, rastavio
bicikl, kupio zrakoplovnu kartu za Madrid preko kojega je kanio
za Zagreb, a onda se zaputio još tjedan dana u pustinju. U
međuvremenu je Maroko zatvorio granicu sa Španjolskom i let je
bio otkazan. “Kupio sam bio u tjedan dana šest avionskih karata,
a pet ih je propalo zbog zatvaranja letova. Šesta karta je bio
let za Istanbul, navodno posljednji iz Maroka za neko vrijeme.
Ostavio sam bicikl i drugi teret u Maroku, a zamislio da iz
Istanbula krenem za Beograd, no taman je Srbija zabranila dolazak
svim strancima, osim Kinezima. Promijenio sam odredište, pa kupio
kartu za Sarajevo. Uspio sam stići tamo, mada mi je kao strancu
to bilo zabranjeno, no uspio sam ishoditi da me puste do taksija
i onda do autobusnog kolodvora. Sve linije za Hrvatsku su bile
ukinute. Sjeo sam na autobus za Čapljinu s idejom da iz nje
propješačim do Metkovića, što je desetak kilometara puta”, iznio
je Blažević.
No, u Mostaru ga je za odmora na stanici fizički napala i
opljačkala skupina tamnoputih za koje je Blažević pomislio da su
migranti i to je bio prvi puta za svih njegovih putovanja da mu
se tako nešto dogodi. “Razmišljao sam zašto me nakon svega baš
migranti napadaju, i to u Mostaru”, naveo je.
Nakon što su ga pretukli i opljačkali shvatio je da komuniciraju
međusobno na našem jeziku. Prišao im je i zatražio na hrvatskom
jeziku da mu vrate stvari. Začuđeni su to i učinili. Blažević je
shvatio potom da su to bili lokalni Romi uvjereni da pljačkaju
migranta. Vratili su mu opljačkano vjerojatno iz straha od
istrage. “Imao sam stoga priliku osjetiti rasizam kojega
svakodnevno osjećaju migranti. Kada ilegalno uđeš u neki prostor,
zakoni te ne čuvaju, prepušten si nasilju, cesti i sudbini”,
zaključio je Blažević koji se tek ove godine vratio u Maroko po
bicikl.