Tada he postojao visoki stupanj jedinstva oko želje Hrvata da žive u vlastitoj državi. Međutim, oko toga kako će izgledati ta neovisna Hrvatska nije bilo jedinstva onda, a nema ga ni danas, piše Hrvoje Klasić za Net.hr
Približava nam se još jedan 18. studenoga, tj. Dan sjećanja na
žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i
Škabrnje. To je ono doba godine kada nas sa svih strana
pokušavaju uvjeriti da su, za razliku od danas, početkom 1990-ih
među Hrvatima vladali sloga i jedinstvo, i da tada nije bilo
podjela u društvu. Posebno među braniteljima. Što možda lijepo
zvuči, ali naravno nije točno.
Točno je da rezultati prvih višestranačkih izbora i referenduma o
neovisnosti ukazuju na postojanje visokog stupnja jedinstva oko
želje Hrvata da žive u vlastitoj državi, neovisnoj o Jugoslaviji.
Međutim, oko toga kako će izgledati ta neovisna Hrvatska nije
bilo jedinstva onda, a nema ga ni danas. Dok su jedni društvo u
kojem o svemu odlučuje jedna stranka s nepogrešivim vođom na čelu
htjeli zamijeniti demokracijom i političarima koji služe narodu
(a ne narod njima), drugi su sanjali društvo u kojem će ponovo o
svemu odlučivati jedna stranka na čelu s novim nepogrešivim
vođom.
Glavni kriterij pri zapošljavanju i napredovanju –
stranačka podobnost
Nažalost, ovi drugi su odnijeli pobjedu, a pobjeđuju i dalje pa
Hrvatska 30-ak godina nakon 1990. i dalje previše podsjeća na
Hrvatsku prije 1990. Što i nije posebno čudno uzevši između
ostalog u obzir činjenicu da su članovi one nedemokratske
vladajuće stranke tih 1990-ih masovno prešli u novu demokratsku
vladajuću stranku. Tako je stranačka podobnost, a ne stručnost,
(p)ostala glavni kriterij pri zapošljavanju i napredovanju,
čelnici te demokratske stranke nastavili su nedemokratski
kontrolirati medije, policiju i pravosudne organe, dok su
kritičari stranke (p)ostali državni i nacionalni neprijatelji.
Različiti pogledi na događaje i ličnosti iz
povijesti
Nije bilo jedinstva tih 1990-ih, a nema ga ni danas, niti oko
vrednovanja događaja i ličnosti iz hrvatske povijesti. Jedni su
ostali ponosni na borce koji su tijekom Drugog svjetskog rata
bili dio pobjedničke antifašističke koalicije, a drugi su postali
ponosni na borce koji su tijekom rata bili saveznici fašista.
Jedni u jugoslavenskom iskustvu uz brojna ograničenja i
nepravilnosti prepoznaju ipak i brojne primjere modernizacije i
emancipacije dok bi drugi jugoslavensko iskustvo najradije
izbrisali iz sjećanja jer u Jugoslaviji prvenstveno prepoznaju
tamnicu (hrvatskog) naroda.
Više pročitajte na
Net.hr-u