U Ilirskoj dvorani Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić” u
Karlovcu u srijedu je predstavljena knjiga povjesničara Ive
Goldsteina “Povijesni revizionizam i neoustaštvo” koju je izdala
nakladnička kuća Fraktura ove godine.
Urednik knjige Vuk Perišić je rekao da nije riječ o polemici s
povijesnim revizionizmom “zato što taj revizionizam u Hrvatskoj
niti ne zaslužuje polemiku” i da je ovo djelo “katalog
revizionističkog beščašća”. “Revizionisti su učinili veliku
grešku težeći da legitimitet Hrvatske utemelje na Nezavisnoj
Državi Hrvatskoj, okupacijskoj tvorevini iz Drugog svjetskog
rata, iako je Republika Hrvatska izravna slijednica države
osnovane u Topuskom na zasjedanju Zemaljskog antifašističkog
vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske. Ona nije stvorena samo u
Topuskom, nego i u Jajcu prije točno 80 godina kada je
Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije donijelo
odluku o federativnom uređenju nove Jugoslavije. AVNOJ i
jugoslavenski partizani se nastoje ocrniti i skloniti u marginu
te se nastoji prepričati Drugi svjetski rat”, rekao je Perišić.
Dodao je da se suvremeni revizionizam ne bavi interpretacijama i
reinterpretacijama, što je u historiografiji legitimno, nego da
“jednostavno laže, krivotvori i izmišlja”. “Time se raskrinkava
kao banalna politička propaganda u korist radikalne ili manje
radikalne nacionalističke struje u hrvatskoj političkoj eliti.
Pritom se nastoji cijelom tom propagandističkom pothvatu dati
privid znanstvene utemeljenosti. Krajnji cilj je stvaranje
unakaženog društva. Kada bismo tu situaciju preslikali na Europu,
kada bi europska i svjetska civilizacija počele negirati
Holokaust, kada bi se publiciralo da Auschwitz nije bio logor
smrti ili kada bi se na perverzan način tumačilo narav nacizma,
takva bi civilizacija bila distopijska i apokaliptična. U
Hrvatskoj postoji trend koji zaziva takvu distopiju, no nadam se
da u tome neće uspjeti”, poručio je Perišić i dodao da je srpski
povijesni revizionizam gori od hrvatskog, da je “otišao mnogo
dalje”.
Usprotivio se učestalim stavovima da se ne treba baviti prošlošću
i da je dosta rasprave o ustašama i partizanima te da se treba
okrenuti budućnosti i napretku. “Ako društvo nije u stanju da
savlada historiografsku i moralnu abecedu i ako kao
općeprihvaćena istina ne bude etabliran stav da su ustaše bile
običan ološ, a partizani na razini civilizacije, ne može se
računati na suvisao napredak jer nema intelektualne i moralne
snage za to”, kazao je Perišić.
Odvjetnik Anto Nobilo je napomenuo neoustaštvo treba sagledati
kao dio šireg europskog problema. “Knjiga govori o povijesti, ali
i sadašnjosti. Autor koristi znanstvene metode i knjiga je pravi
rudnik preciznih podataka i analiza. Ona je, nažalost, aktualnija
no što bi to bilo normalno za očekivati. Loša situacija u Europi
je čini posebno aktualnom”, rekao je Nobilo.
Nastavio je da nikada u povijesti ljudskog roda informacije nisu
brže putovale kao danas i da nikad nisu bile dostupne baš svima.
Napomenuo je i da procesi stvaranja i distribucije informacija
nikada nisu bili toliko demokratični. Zapitao se kako u tim
okolnostima razlikovati vijesti od lažnih vijesti i kako uočavati
trendove u duljem razdoblju, ako smo svake minute “zatrpani”
novim informacijama. “Da bismo mogli analizirati procese u
društvu, potrebno je prikupiti dovoljan broj relevantnih
društvenih događaja u duljem vremenskom razdoblju, pa ih
sagledati. Ova knjiga upravo to čini, i to je njezina posebna
vrijednost. Ona rekonstruira revizionizam i neoustaštvo unazad
tridesetak godina i dolazi do ključnog zaključka da neoustaštvo u
Hrvatskoj nije eksces pojedinaca i marginalnih grupa, nego
organizirani projekt dviju najjačih organizacija u našem društvu
– hrvatske države i katoličke crkve, odnosno njihovih dijelova.
Brojnim primjerima se može pokazati da hrvatska država podržava
revizionizam”, ustvrdio je Nobilo.
Nastavio je da je predsjednik Franjo Tuđman bio jedan od
rodonačelnika revizionizma i da ga je ohrabrivao. “Iznio je
koncept pomirenja djece ustaša i partizana, što je izvorno ideja
Vjekoslava Luburića. Suštinski je ideja loša. Naravno da sinovi
ustaša i partizana surađuju u demokratskoj Hrvatskoj, ali se ne
mogu miriti fašizam i antifašizam – jedno isključuje drugo. Riječ
je, dakle, o logičkoj besmislici. Da bi se mirilo ustaše i
partizane, ustaše treba napraviti pitomima, pristojnijima, a
partizanima dodati neku negativnost, ne bi li ih se izjednačilo”,
rekao je Nobilo.
Osvrnuo se i na sporove oko pozdrava “Za dom – spremni!”, koje je
nazvao nepotrebnima i glupima, te Hrvatskih oružanih/obrambenih
snaga – HOS-a. “Ljudi u NDH su ismijavali pozdrav ‘Za dom –
spremni!’. Naša država je našla prostor za nj. Prvo su ga
oslobodili na stadionima na kojima se mogu slušati najgore
šovinističke parole. Tek ove godine od straha od sankcija UEFA se
nešto poduzelo. Zaključeno je da taj pozdrav ima dvostruku
konotaciju – kada se komemoriraju borci HOS-a, može se koristiti,
pa se počelo masovno dolaziti u crnim uniformama. Osnivači HOS-a
su to učinili isključivo naslanjajući se na tradiciju NDH.
Amerikanci su bili tada protiv razbijanja Jugoslavije, a Beograd
je tvrdio da je hrvatska vlast ustaška. Agent CIA je došao s
300.000 američkih dolara i postao potpredsjednik Hrvatske stranke
prava. Išlo se vizualizirati beogradske tvrdnje o ustašama u
Hrvatskoj. Tuđman je bio toga svjestan. To je ugrožavalo
međunarodno priznanje Hrvatske. HOS je bio stranačka vojska.
Osnovani su u ljeto 1991. Do jeseni su se uspjeli naoružati i
postali su nešto brojniji, mada ih je bilo ukupno tek nekoliko
stotina. Početkom 1992. su integrirani u Hrvatsku vojsku i od
tada ne postoji HOS. To bi se sve zaboravilo da Hrvatskoj
demokratskoj zajednici nije trebala većina u Hrvatskom saboru, pa
je prihvaćen zahtjev HSP da se HOS prizna kao službena jedinica
koja je branila Hrvatsku. Tako se legalizirao HOS”, iznio je
Nobilo.
Ustvrdio je da katolička crkva nastoji odavno kreirati dvostruki
identitet hrvatskog naroda po kojemu je “pravi Hrvat” onaj tko je
Hrvat po nacionalnosti i katolik po vjeroispovijesti. “Da je
Crkva mogla odigrati tu ulogu, morala je revidirati svoju sramnu
ulogu za NDH. Ocijenili su da će to najbolje učiniti projektom da
se Alojzije Stepinac proglasi svecem. Goldstein to prepoznaje i
precizno dokumentira. Stepincu nije bio problem što se Židovi
deportiraju u logore smrti, nego način na koji ih se deportira”,
rekao je Nobilo.
Goldstein je upozorio da su povijesni revizionizam i neoustaštvo
“fenomeni koji ubijaju ovu državu”. “Povijesni revizionizam je
politika ispričana pogrešnim povijesnim argumentima. Otvoren sam
prema drugačijim mišljenjima, no postoji crvena linija – ako se
netko ne slaže s tvrdnjom da je NDH bila izdajnička i zločinačka
tvorevina, ne možemo raspravljati. Vrlo često su najzagriženiji
revizionisti gluhi na argumente. Osjećam potrebu da onima koji
žele znati i koji su zbunjeni revizionističkom bujicom dam prave
argumente. Od 1990. komentiram različite pojave revizionizma, pa
sam skupio to na hrpu, pet godina analizirao i napravio inventuru
onoga što se događalo. Neoustaštvo je viša dimenzija povijesnog
revizionizma. Riječ o nanovom korištenju ustaškog narativa ili
narativa ustaške emigracije, odnosno neoustaštva nakon 1990.
Jedan od tih narativa je da su se Srbi pobunili protiv NDH zato
što su genetski predodređeni protiv svake hrvatske države”, rekao
je Goldstein.
Nastavio je da se uništava memorija o Narodnooslobodilačkoj
borbi. “Mislili smo da će 2000. sva ta priča biti završena, no to
se nije dogodilo. Vlade Ive Sanadera i Jadranke Kosor su se od
toga ogradile i nisu to podržavale, a 2015. s dolaskom na mjesto
predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i s novom garniturom u
HDZ-u se to prenijelo opet u srednju struju”, rekao je Goldstein.
Napomenuo je da je Jasenovac kao simbol ustaškog zločina “ključ
priče” i da ga je kao zločin trebalo umanjiti i negirati. “To se
radilo 1990-ih. Mnogi su negirali da se u Jasenovcu događalo bilo
što zločinačko. Tvrdilo se da se tamo igrao nogomet, što je bilo
već poznato, ali se zaboravilo spomenuti da ti nogometaši nisu
preživjeli, osim dvojice, koja su se čudom spasila. To je bit
revizionizma – zavrtati nekoliko podataka i predstaviti ih na
pogrešan način i u pogrešnom kontekstu. Nisu uspjeli 1990-ih u
negiranju Jasenovca, pa je došla koncepcija da se kreira ‘drugi
Jasenovac’, takozvani trostruki logor – prvi od 1941. do 1945.,
drugi od 1945. do 1948., a treći u Staroj Gradiški, koji je bio
zatvor. Čitava ta priča je bila bespredmetna. To je bilo potrebno
da se izjednače partizani s ustašama. Otkrio sam lažne svjedoke
koji su pričali o leševima koje su pronalazili u Jasenovcu nakon
rata”, nastavio je Goldstein.
Naveo je da je Tuđman od španjolskog diktatora Franciska Franca i
posredstvom Luburića i Brune Bušića preuzeo priču o svenarodnoj
grobnici kao simbolu pomirenja. “Nakon 2015. revizionizam opet
dobiva zamah uz pomoć Crkve. Tada je krenuo i napad na Josipa
Broza Tita. Tada se tvrdilo da je jedan od najvećih zločinaca 20.
stoljeća odgovoran za milijunske žrtve. Takvu listu je napravio
jedan američki antropolog ili sociolog koji je pisao knjigu o
masovnim zločincima, a među ostalim je opisao i rat u
Jugoslaviji, o čemu ništa ne zna, ali se pozvao na jednu knjigu
autora koji je u Velikoj Britaniji baš zbog nje osuđen na veliku
kaznu zbog krivotvorenja izvora. Laž na laž – to je povijesni
revizionizam. To su sve gluposti”, poručio je Goldstein.
Rekao je da se nastoji ustaše prikazati u boljem svjetlu u odnosu
na ono što su bili. “Tako počinjemo shvaćati povijest na pogrešan
način. Tako se relativizira ispravno i krivo, pa se gubi svijest
što je dobro, a što loše. Bez svijesti o vlastitoj povijesti,
nije jasno što treba raditi. Stoga čovjek koji je pobio 13
nevinih par kilometara odavde biva slavljen, a onaj tko je digao
Karlovac, a mislim na Josipa Boljkovca, ne može dobiti ulicu.
Nije Karlovac izuzetak. Šutljiva većina gleda i sliježe
ramenima”, ustvrdio je Goldstein.