U Hrvatskoj se do 1850. nije običavalo kititi božićno drvce, iako je taj običaj u njemačkim pokrajinama živ od 16. stoljeća.
Božić je blagdan kada kršćani slave rođenje Bogočovjeka Isusa
Krista, a riječ Božić, kao “mali Bog”, u kršćanstvu ima umilna
značenja: blagi Bog, dobri Bog, bliski Bog – Bog dostupan i
pristupačan čovjeku.
Kršćanski svijet slavi rođenje Isusa Krista od davnina, a dan
Isusova rođenja smatrali su i početkom nove godine. U razdoblju
obnovljenoga Zapadnoga Rimskog Carstva gotovo u cijeloj Europi
početak nove godine bio je na Božić.
Kršćanski filozof Aurelije Augustin (4./5. stoljeće)
smatrao je kako se u Božiću “Bog počovječio da se čovjek može
pobožanstveniti”.
Dan Isusova rođenja smatrao se početkom nove
godine
Hrvatska božićna pjesma “Narodi nam se kralj nebeski” sa stihom
“Na tom mladom letu veselimo se” upućuje na Božić kao prvi dan
nove godine. Crkva je tek 1691. prihvatila 1. siječnja kao Novu
godinu.
Na blagdan Božića od 5. stoljeća slave se tri mise: polnoćka,
zornica ili pastirska misa te poldanjica. Tijekom polnoćke i
zornice čita se izvješće o događaju Božića s njegovim povijesnim
određenjem. “I Riječ tijelom postade i nastani se među nama…”
Na zornici je naglasak na evanđeoskom izvješću o navještaju
pastirima, a na poldanjici Proslov iz Evanđelja po Ivanu: “U
početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše
Bog…” Nakon Božića slijede blagdani Svetoga Stjepana,
Svetog Ivana, Nevina dječica ili Mladenci te Stara godina.
Kao kršćanski blagdan, Božić se u svakom narodu obilježava na
poseban način kao dio njegove etnografske baštine.
Otajstvo Božića odražava se u hrvatskoj književnosti i
umjetnosti, osobito u spletu običaja i božićnim pjesmama. Pjesme
su radosne i sadržajem su zapravo prepjev božićnog evanđelja i
kršćanskih vjerskih istina.
Hrvatski božićni običaji
U južnohrvatskim krajevima za božićno doba karakterističan je bio
običaj biranja kralja. Vremenski je smješten između Božića i
Sveta Tri Kralja, osobito dva dana iza Božića, kada bi se birali
kralj ili knez, koji je imao svoje oznake – štap i krunu.
Slično tomu bio je izbor seoskoga kralja – to je identični
božićni i novogodišnji izbor kralja sa ‘znacima vlasti, pratnjom,
čašćenjem’. Taj se dio tradicijske kulture, kako je zabilježio
hrvatski etnolog Milovan Gavazzi, počeo gubiti u prvoj
polovici 20. stoljeća.
Etnolozi smatraju da je izbor seoskoga kralja ostatak drevne
hrvatske tradicije povezane sa sjećanjem na izbor narodnih
vladara.
Advent ili došašće vrijeme je pripreme za rođenje Isusa, a
sastoji se od četiri tjedna neposredno prije Božića koji
simboliziraju četiri tisućljeća, koliko je po Bibliji prošlo od
stvaranja svijeta, do Kristova dolaska.
U novije vrijeme sve je prisutniji znak adventa adventski
vijenac, koji se plete od zimzelenih grančica, tako da nema
početka ni kraja, što simbolizira vječnost.
U vijenac se umeću četiri svijeće koje označuju četiri
razdjelnice u ljudskoj povijesti: stvaranje, utjelovljenje,
otkupljenje i svršetak. Prve adventske nedjelje pali se prva
svijeća i tako redom do Božića gore sve četiri.
Božićna pšenica, badnjak i slama…
Do danas se sačuvao običaj sijanja u posude božićne pšenice, kao
simbola obnove života i plodnosti. Na blagdan Sv. Barbare ili Sv.
Lucije sije se pšenica, simbol života u katolika.
Do Božića pšenica naraste i ukrašava božićni stol, a tijekom
božićnog vremena stoji pod borom, uz jaslice ili u kutu sobe.
Pšenica se ovija hrvatskom trobojnicom, a nakon Božića se daje
pticama jer se ništa iz svetog doba ne smije baciti.
U selima su danas gotovo nestali običaji unošenja badnjaka i
rasprostiranja slame pod blagdanskim stolom u predvečerje Božića.
Badnjakom se naziva jedan, a u nekim krajevima i tri velika panja
koja se unose u kuću na Badnju noć i stavljaju na ognjište. Tri
panja simbol su Svetog Trojstva, a njihovim se žarom zapale sve
svijeće u kući.
Slama se kao znak Božića održala znatno duže od panjeva. Trenutak
unošenja slame u kuću, što je obično radio glavar kuće, označavao
je službeni početak proslave Božića.
U Hrvatskoj se do 1850. nije običavalo kititi božićno drvce, iako
je taj običaj u njemačkim pokrajinama živ od 16. stoljeća.