U tom duhu, čekamo iduće javne osobe koje će se dobrovoljno autati, ponosno šetati na gej prajdu, možda čak i u javnosti poljubiti partnera. Bilo bi dobro da to ne moramo čekati još 30 godina.
Hrvatska, zemlja u kojoj nitko nije gay. Imamo, brojkom i slovom,
jednog gay saborskog zastupnika, doduše saznali smo to jer je bio
žrtva obiteljskog nasilja od strane partnera. Imamo i jednog gej
glumca, doduše saznali smo to prije 15 godina jer je netko
zlonamjerno objavio njegove fotografije s drugim muškarcem. I evo
sad svi nagađaju da je gej i ministar Habijan, jer je to u maniri
kakva nikad nigdje na svijetu nije viđena, objavio predsjednik
Republike. Nije neobično da u konzervativnoj Hrvatskoj nitko ne
želi govoriti o svojoj seksualnosti, jer nitko ne želi da ga se
samo po tome prosuđuje, da ne kažem sudi. Jedini koji javno
priznaju da su gay: su aktivisti, predstavnici gej udruga, oni
koji se bore da se istospolnim obiteljima dozvoli udomljavanje. I
to je Hrvatska, zemlja u kojoj su svi glumci, svi glazbenici, svi
sportaši, svi novinari, i sve javne osobe straight.
Imamo deseti saziv Sabora, ukupno je oko 1500 ljudi u posljednjih
30 i više godina bilo u ulozi zastupnika. U istoj dvorani danas
je s njima bila i četrnaesta Vlada, dakle još otprilike
200-tinjak ljudi. I među svima njima, jedan jedini javno
deklarirani gej. Ne, on danas nije bio u sabornici nego u
Bruxellessu.
Zastupnika
Socijaldemokrata Domagoja Hajdukovića pitali smo
kako on tumači da je jedini hrvatski političar u više od tri
desetljeća koji je javno rekao da je gej. “Puno ljudi i u Vladi i
u politici općenito su gejevi, lezbijke, LGBT osobe, kako hoćete.
Mislim da se nisu autali čisto iz utilitarnih razloga, bilo da
misle da će to naštetiti njihovoj političkoj karijeri, bilo
obiteljskom životu ili čemu već drugom”, odgovara Hajduković.
Ista je situacija, recimo, i na dodjelama medijskih nagrada – kad
među najprepoznatljivijim licima s estrade svih ovih godina
svijećom treba tražiti gej osobu. Kako je moguće da u Hrvatskoj
gotovo nitko nije javno gej pitali smo one rijetke koji se o tome
ne ustručavaju govoriti – aktiviste. “Javne osobe imaju puno više
toga za izgubiti nego što mogu dobiti s time da se autaju, i ne
razmišljaju da bi oni mogli dati nekakvu pozitivnu sliku mladima,
da bi to osnažilo druge LGBT osobe, nego gledaju na to da će oni
osobno biti izloženi nekakvoj diskriminaciji, napadima i slično”,
kaže Daniel Martinović, predsjednik udruge “Dugine
obitelji”.
Ivan Zidarević je prvi u Hrvatskoj, još 2014., sklopio
životno partnerstvo i tako dobio hrvatsko državljanstvo. On
podsjeća da svi podaci govore da gej osobe pate više u odnosu na
druge jer ih društvo prisiljava da se u svojoj koži osjećaju
lošije. “Znači, problem je u društvu, kad društvo bude više
tolerantnije i empatičnije, onda će i više ljudi reći ‘hej, ja
sam gej ili što već’. Tako da bi lopticu trebalo kompletno
prebaciti na društvo, na one koji su heteroseksualci, a ne
homoseksualce”, kaže Zidarević.
U moru reakcija na predsjednikovu izjavu o Damiru
Habijanu ni danas nismo čuli ministrovu. Reagirali su gotovo
isključivo heteroseksualci, ali danas je stav iznio i jedan
gej, Viktor Zahtila, poručivši ministru u tekstu za Novosti,
već u naslovu – ‘budi muško i reci, jesam, peder sam!’. I kako
Zahtila objašnjava, problem je što je i stanje uma geja odraslog
u Hrvatskoj, u odnosu na one koji žive u emancipiranim društvima
na zapadu, sasvim drukčije.
“Zašto, zato što gej ljudi u Hrvatskoj imaju tu autohomofobnu
tendenciju da se dodvoravaju strejt ljudima i da uvijek paze kako
će oni reagirati na njihov identitet. Znači, ‘nemoj biti pregej,
budi gej u onoj mjeri da to neće stvoriti tvojim strejt
prijateljima nelagodu’. Kakav je to život, meni je to patetično”,
zaključuje Zahtila.
No, tu su i nove generacije, odrasle na društvenim mrežama, puno
spremnije da se javno izjasne o koječemu, pa i o seksualnom
opredjeljenju. Marku Cuccurinu, jednom od poznatijih
influencera u državi nije nikakav problem reći da je gej.
“Pogotovo mi mladi učimo koliko je važno prihvaćati, ne samo na
osnovi seksualnog opredjeljenja, isto možemo primijeniti i kad je
u pitanju vjera, rasa, nacionalnost, jer vidim da je sada bilo
aktualno i ovo s Novom godinom i Filipincima. Dakle, mislim da
možemo svugdje primijeniti tu neku poruku koliko je važno
prihvatiti, pa onda i voljeti”, kaže Cuccurin.
U tom duhu, čekamo iduće javne osobe koje će se dobrovoljno
autati, ponosno šetati na gej prajdu, možda čak i u javnosti
poljubiti partnera. Bilo bi dobro da to ne moramo čekati još 30
godina.