Okupili su se vjernici iz cijele Eparhije gornjokarlovačke, a riječ je o teritorijalnoj najvećoj eparhiji u zemlji
“Gospod naš Isus Hristos, Koji je prineo Sebe na žrtvu, jednom za
svagda, za život sveta, kako bi poneo grehe mnogih, naš Emanuil,
što znači Sa nama je Bog, nije nas nikada do sada zaboravio niti
ostavio. Njemu se u ove svete dane obraćamo kolenopreklonom
molitvom da zaštiti, spase, pomiluje i sačuva rod naš pravoslavni
rod svih pošasti, nepravdi i nasilja. U tom molitvenom susretu sa
Njim, Živim Bogom, Vaskrslim, verujemo i znamo da svaka
tragičnost postaje prostor nade i smisla, dok bez Njega svuda
caruju, bez obzira u kakve haljine bili odeveni, beznađe i
besmisao. Ovo predstavlja jedan od najvećih izazova našeg
vremena, naspram kojeg mi hrišćani, kao oni koji su satelesnici
Ovaploćenog Smisla i Reči, moramo stajati čvrsto i nepokolebivo,
svedočeći da postoje pravi Put, Istina i Život – naspram lažnih”,
stoji u poslanici Srpske pravoslavne crkve koju je pročitao jerej
Saša Lončina na uskršnjoj liturgiji u crkvi svetog Nikole u
Karlovcu koju je u nedjelju predvodio episkop gornjokarlovački
Gerasim Popović.
Okupili su se vjernici iz cijele Eparhije gornjokarlovačke, a
riječ je o teritorijalnoj najvećoj eparhiji u zemlji.
U poslanici koju je pročitao Lončina stoji da je “smrt pobeđena u
susretu sa Živim, Ovaploćenim Bogom”.
“Ipak, i u ove sveradosne praznične dane svedoci smo da oko nas
odjekuje neutešni plač majki za postradalom decom, dece za
postradalim roditeljima, braćom i sestrama, ženâ za izginulim
muževima, i taj plač razdire grudi pripadnikâ mnogih naroda, a
među njima i našega, srpskog naroda. Nasilje se vrši i mimo
ratova, jer u vremenu u kojem živimo ni odsustvo rata – a rat je,
nažalost, vazda tu – nije garant istinskog mira; zločini i
nasilje su postali deo svakodnevice”, poručuje SPC.
Upozorava se na nasilje nad ženama i djecom te na sebičnost i
ravnodušnost. Podsjeća se na stradanja Srba u Prvom i Drugom
svjetskom ratu i tvrdi se da je “svet u kome živimo zaboravio
genocid nad srpskim narodom u dvadesetom stoleću, kao i u
vekovima koji su mu prethodili”.
“Teši nas i uspokojava činjenica da pripadamo narodu koji je u
godinama mira, koje su dolazile posle strašnih vremena smrti,
sledeći Jevanđelju Vaskrsloga Hrista na kome je utemeljen,
praštao dužnicima svojim, a sa pripadnicima drugih naroda želeo i
nastojao da izgradi bolju i zajedničku budućnost. Zbog toga danas
snažno podižemo svoj glas i ukazujemo na apsolutnu neistinu i
pokušaj nebivalog istorijskog revizionizma, u kome se nastoji da
prostom inverzijom srpski narod, žrtva višestrukih genocida i
etničkog čišćenja, bude proglašen za počinioca genocida. Ne
umanjujemo razmere zločina u Srebrenici, ali, kao pravoslavni
Srbi, ne prećutkujemo ni zločine nad srpskim narodom u okolini
Srebrenice”, poručuje se.
“Kosovo i metohija su naša kolevka i naš dom”, nastavlja se,
“Jer, ova sveta i krsnovaskrsna zemlja za nas nije obična
teritorija nego upravo ona sveta zemlja iz koje će se probuditi i
vaskrsnuti naše ‘polje suhih kostiju’”.
“Treba da se uvek molimo i da budemo uz našu stradalnu braću i
sestre na Kosovu i Metohiji, koji su živi izraz nade, ljubavi,
trajanja i pretrajavanja u Raspetom i Vaskrslom Hristu Gospodu,
uz njih koji su meta nasilja samo zato što su pravoslavni
hrišćani, pravoslavni Srbi, što su svoji na svome”, stoji u
poslanici koju je pročitao Lončina.