Izlagali su Igor Čulig, Nenad Fabijanić, čija su dva kratka filma prikazana, te Danko Plevnik i Antonija Škrtić
“Puno bi se dalo govoriti o ovom iznimnom čovjeku koji je ostavio
iza sebe puno toga što nas obvezuje da pričamo o njemu. Tu je
rođen, završio osnovnu i srednju školu. Drago mi je što Gimnazija
Karlovac iznjedri velike s kojima se možemo ponositi. Koristio se
minimalizmom i bio je samozatajan. Imao je karakteristike koje su
danas rijetke, a to treba biti uzor i zalog za budućnost. Živio
je i osjećao Karlovac u svim svojim radovima, djelima, u svom
životu, odnosno nosio je Karlovac sa sobom”, poručila je u petak
u Velikoj vijećnici Grada Karlovca dogradonačelnica Ivana Fočić
za okruglog stola “Josip Vaništa – umjetnik koji je ponio
Karlovac sa sobom” kojega je na samu stotu godišnjicu rođenja tog
likovnog umjetnika organizirala ustanova Muzeji grada Karlovca.
Dogradonačelnica je ispričala najavljenog gradonačelnika Damira
Mandića, navela da je spriječen i da “poštuje rad ovog velikog
umjetnika”. Ispričali su se i najavljeni akademik Zvonko Kusić te
ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek čija je
izaslanica bila Hrvojka Božić, ravnateljica Državnog arhiva u
Karlovcu.
Ravnatelj Muzeja grada Karlovca Igor Čulig je napomenuo da je
2014. godine održana šesta Vaniština izložba u Karlovcu, 56
godina nakon prve. Usporedio je Vaništu s Julijem Kniferom, još
jednim velikim hrvatskim likovnim umjetnikom, također rođenom
1924. godine.
– Ove godine je Vaništa na izložbi u Muzeju suvremene umjetnosti
združen sa svojim vršnjakom Kniferom, još radikalnijim slikarom
takozvane antislike. Ova dijaloška struktura između Vanište i
Knifera je vrlo uspješna jer osvještava sličnosti i razlike.
Knifer se nikad nije vratio iz prostora takozvane antislike, kako
se to zvalo 1950-ih i 1960-ih, i ostao je svojevrsni zatočenik
meandra, dok se Vaništa vratio predmetnom slikarstvu – rekao je
Čulig.
Postavio je pitanje hoće li nas Vaniština baština “spajati ili
razdvajati”.
– Čini mi se da to nije jednostavno pitanje i da možda i nema
jednostavan odgovor. Jedan teoretičar kulture rođen 1949. godine
iz anglosaksonskog svijeta je dao vrlo zanimljivu perspektivu na
kulturu toga razdoblja i svog vremena. Doslovce je ustvrdio da je
“stanje između temeljno stanje našeg vremena”. Za mene je to bila
vrlo inspirativna misao. Prisjetio sam se da je u vremenu
djelovanja skupine Gorgona od 1959. do 1968. Vaništa kao da je
napustio prostor slikarstva, ali nikada zapravo do kraja. To
“stanje između” likovni kritičar Ivica Župan naziva
protokonceptualnim. Župan je autor jednog od najznačajnijih
tekstova o Vaništi objavljenih nakon Vaništine smrti, a zanimao
ga je upravo taj povratak nakon višegodišnjeg uzdržavanja od
slikanja – kazao je Čulig.
Nastavio je s nizanjem pitanja.
– Je li tako nekako i s Vaništom i s njegovim Karlovcem? Odlazi
li Vaništa iz Karlovca bez da dovrši taj odlazak? Je li Karlovac
ostao Vaniština referentna točka? Je li Karlovac to “stanje
između” koje ne pripada niti uzusima centra niti uzusima
provincije, nego je specifično profilirana sredina o kojoj
Vaništa i njegov opus mogu mnogo toga reći? Može li i sama
povijest Karlovca biti pročitana u nekom ključu “prostora
između”, a onda možda i “stanja između” – zapitao se Čulig.
Ustvrdio je da je “simbolički povratak vlastita Vaniština ideja”.
– Sam je iznio ideju da se muzealizira stan u kojemu je živio u
Karlovcu uoči odlaska na studij. To je njegova zadnja karlovačka
adresa. Ima li odlazak iz Karlovca za Vaništu emancipacijski
karakter – ponovno se zapitao Čulig.
Nastavio je da je Vaništa “sa sobom u slikarstvu ponio karlovačke
prizore i atmosferalije”.
– Kao mlad je pokazao u kojem smjeru će se kretati kao umjetnik.
Usavršavao je svoj izričaj svo vrijeme, ali mladi i zreli Vaništa
imaju mnogo toga prepoznatljivog i nešto što ostaje trajno
obilježje njegova slikarstva – rekao je Čulig.
Opet se zapitao.
– Što je Vaništin prostor slobode ili emancipacije i što je to
konceptualni prostor o kojemu govore naši suvremenici? To nije
samo prostor slobode od tradicije i tadašnjih likovnih
konvencija, nego i od progresivnih ideologija, novih tendencija.
Upravo je s pozicija umjetnosti koja je imala ideju progresa i
usvajanja novih poetika bilo brutalnih napada na Gorgonu i na
Vaništu te na njegovo slikarstvo. Dakle, to je zaista prostor
između – ne može se skrasiti niti u likovnim konvencijama niti u
trendovima svoga vremena. To presudno razdoblje naše povijesti
umjetnosti pokazuje – naveo je Čulig.
Podsjetio je da je Vaništa već 1960. samostalno izlagao u Parizu.
– Izlaže i u New Yorku, Veneciji i Sao Paolu. U Muzeju suvremene
umjetnosti u New Yorku imamo samo Vaništu i Miroslava Šuteja iz
našeg kraja kao zastupljene autore. U New Yorku se nalaze dva
Vaniština rada koja sadrže sliku u slici – rekao je Čulig.
Vaništi se vratio preko kazališnog redatelja Georgija Para.
– U Karlovcu postoje Dani Georgija Para i na neki način se
obilježava njegov rad. Za što bi se dijelila nagrada koja bi se
zvala po Paru? Odgovor na to pitanje je relativno jednostavan –
za ambijentalno kazalište jer je poznato da je razvijao tu formu.
Mnogo je teže pitanje za što bi se dijelila nagrada nazvana po
Vaništi. Bi li to bila nagrada za antisliku? U volji da otvorimo
dijalog s Vaništom i njegovim opusom ćemo doći do odgovora što
nam znači, je li nama Karlovčanima izborio slobodu, možda slobodu
za antisliku, za razvoj vlastite poetike, a možda i za “prostor
između” konvencija i trendova našeg vremena – rekao je Čulig.
Arhitekt Nenad Fabijanić je s Vaništom radio i prijateljevao te
je naveo niz njegovih karakteristika i anegdota s njime, a
prethodno su prikazana dva njegova kratka filma o Vaništi te
rekao da ih je taj umjetnik prvi gledao, i to pomno, ali ne iz
taštine.
– Dolazio je vrlo često na izložbe koje smo radili. Opraštao se
od svog rada dolazeći na izložbu u Muzeju suvremene umjetnosti u
Zagrebu. Tamo je sjedio, gledao i razmišljao – naveo je
Fabijanić.
Nastavio je da je Vaništa bio vrstan poznavalac glazbe i da mu je
jednom iznio namjeru da će jednom kupiti stan u kojemu će biti
samo klavir kojega će svirati, što se nije ostvarilo.
– Bio je kontradiktoran u “najljudskijem” smislu riječi.
Primjerice, uživao je u nogometu. Jednom su igrali Dinamo i
Radnički iz Kragujevca. Igralo se zimi, na stadionu je bilo
stotinjak gledatelja, na terenu je bila bljuzgavica i nakon 90
minuta je utakmica završila rezultatom 0:0. “Zar nije to krasno”,
rekao je. To je bio Vaništa – tražio je uvijek neku drugu stranu,
neku vrst apsolutne tolerancije – prisjetio se Fabijanić.
Dodao je da je Vaništa “u dopisivanju išao do krajnjih granica”.
– Pisao je mnogima i to je nevjerojatan, gotovo neshvatljiv
napor. To je čista literatura. Ta pisma su bila upućena, pa je
čekao odgovore. Stotine ljudi je dobivalo njegova pisma. Kad je
nestala Tvornica olovaka Zagreb bio je šokiran i pisao je
protestna pisma, pa i Ministarstvu kulture. Olovka je bila
njegovo koplje – napomenuo je Fabijanić.
Volio je da gosti dođu u dogovoreno vrijeme, bez najmanjeg
kašnjenja, “jer se čaj hladi”, a Fabijanić je ustvrdio da je to
što je Vaništa iznosio izrečeno tako da se moglo stenografirati i
uknjižiti.
– U pravoj mjeri, decentno, bez patetike, domoljublja,
kultur-tregerstva, rezerviran prema tome da se od njega pravi
spektakl, poštivao je svoje porijeklo i svoj put. Bio je u
ambijentu Zagreba, Karlovca i Brača. Otišao je mirno. Obitelj je
htjela staviti spomen-ploču na pročelje njegove kuće koju je
projektirao Ivan Turina. Vaništa za to ne bi htio niti čuti. Zato
smo stavili samo jednu crtu i natpis: “Josip Vaništa, likovni
djelatnik” – rekao je Fabijanić.
S Vaništom se dopisivao i s njime je prijateljevao i novinar
Danko Plevnik te naveo da su Vaništu u Karlovcu zvali Pepo, a u
Zagrebu Van i da je bio “jako uljudan i obziran čovjek”.
– Povodom njegove smrti predsjednik Hrvatske akademije znanosti i
umjetnosti Kusić otkrio je istinu, da je bio najveći
intelektualac među umjetnicima. Nije bio javni intelektualac
poput Slavena Letice ili Žarka Puhovskog, spremnih da u svakom
trenutku govore o svemu, već intelektualac za intelektualce, u
stilu Émila Ciorana. Pripadao je “karlovačkim dečkima” kako je
Slavka Goldsteina, Stanka Lasića i njega nazvao Miroslav Krleža.
Za razliku od Goldsteina koji je bio angažirani krležijanac i
Lasića posvećenog krležologiji, Vaništa je bio odani krležofil.
Samo on koji je bio tako beskrajno smiren mogao je slušati Krležu
u beskraj – rekao je Plevnik.
Pozivao je da poput “govorimo likovno”, nastavio je.
– Imao je rijetku sposobnost da bude slikar, a da transcendira
slikarstvo, da bude pisac, a da transcendira književnost, da
rječito šalje proturječne dojmove. Vaništin gorgonizam inspirirao
je duh radi duha, a ne radi sabotaže politike ili nametanja
pomodnog diktata umjetnosti, život radi života, a ne radi slave i
bogatstva. Kako umjetnička sudbina na koncu odbija priznati da je
pravedan život siromaštvo, pravio je crteže za scenu i korice
knjiga, radio ilustracije za Vjesnik u srijedu, gdje je za
četiri broja mjesečno zarađivao više nego kao sveučilišni
profesor na Arhitektonskom fakultetu, prodavao slike koliko je
mogao, ne koliko je htio jer se njegova djela valjalo i
kontemplirati, a ne samo gledati. Ostvario je nemoguće – bio je
istovremeno i konceptualni umjetnik u domeni Gorgone i štafelajni
umjetnik u domeni egzistencijalnog opstanka – ustvrdio je
Plevnik.
Opisao je svoja nastojanja da se u Karlovcu otvori Galerija
“Vaništa”.
– Nakon njegove sahrane se otišlo u Galeriju “Šira”. Za odlazak s
ovoga svijeta, Vaništa je odabrao simbolički povratak u taj
povijesni Salon ‘Šira’ pred kojim se okupilo toliko građana da su
samo neki uspjeli ući, dok je većina šutke zauzela pločnike
ispred nje. Unutra, gotovo u mraku, govorio je Tonko Maroević
pred minimalističkim izborom izloženih djela. Tako je okončao
životni i stvaralački opus bivšeg Vanište, a na nama – Karlovcu i
Karlovčanima – je da započnemo stvarati baštinu budućeg Vanište.
Trebalo bi prvo započeti sa spomen pločom na Promenadi gdje je
Vaništa živio i onda polako ići ka ostvarenju Galerije “Vaništa2
– poručio je Plevnik.
Muzejska savjetnica Antonija Škrtić je navela da je 2014. godine
“imala dragocjenu mogućnost” sudjelovati u pripremi izložbe
Vaništinih crteža, slika, kolaža i projekata “Ishodišta” u
Galeriji “Vjekoslav Karas” u Karlovcu “kojom se s devedeset
godina vratio u grad svoje mladosti i evocirao neke ishodišne
točke među kojima su posebno mjesto imale i one karlovačke”.
Muzej posjeduje osam njegovih djela. Sedam ih je nabavljeno
kupnjom, osim jednog crteža iz gimnazijskih dana i A. Škrtić ih
je predstavila na okruglom stolu.
– Muzeji grada Karlovca će i nadalje prema svojim mogućnostima
nastaviti prikupljati, čuvati i predstavljati djela Josipa
Vanište. Osim konzervatorsko-restauratorskih postupaka koje imamo
u planu, planira se s nasljednicima ugovoriti pravo
iskorištavanja djela kojima je Muzej vlasnik. U budućim
akvizicijama kao i do sada posebno smo zainteresirani za kupnju
onih djela u kojima je prisutna poveznica s Karlovcem i
Karlovčanima, ali i gorgonaška sastavnica koju nemamo zastupljenu
u zbirci – poručila je A. Škrtić te prikazala javnosti do sada
nepoznatu fotografiju iz 1930. godine koja prikazuje Vaništinu
obitelj i obitelj drugog akademskog slikara iz Karlovca, Nikole
Koydla.