Piše: Darko Lisac
Neki pogledi jednostavno su tvoji.
I pretvaraju se u nešto više od pogleda, zapravo, na tim nekim
rijetkim mjestima kao da ti se otvore sva čula i vidiš, čuješ i
osjećaš apsolutno sve što se događa na svim stranama.
Tako je na uglu široke ulice koja vodi od Gimnazije prema staroj
cesti za more i ulice koja vodi prema rakovačkim neboderima.
Kada stojiš na tom uglu, s pogledom uperenim preko ceste, ne
vidiš samo zebru na koju su te roditelji upozoravali dok si bio
malen, nisku kuću u kojoj su nekad živjeli neki ljudi, pa je bila
birtija, pa kladionica… ne, iako ne gledaš u tom smjeru vidiš i
rubnjake uz gimnazijsku živicu, popločan put do velikih tamnih
vrata, zelenu površinu klupa i prah krede na školskoj ploči.
Vidiš i ono što je izvan kadra, dućan ispred kojeg su dok si bio
klinac izlagali voće, lijepu kuću s malim dvorištem i vrtom
prepunim cvijeća i ukrasnog grmlja, kiosk sa stripovima,
žvakaćama i novinama sa crvenim zaglavljem koje tata uzima svakog
jutra.
A vidiš i ono desno, prastare kuće, željezne roloe na starim
trgovinama, široke prohladne haustore, male stanove u dvorištima,
s bijelim keramičkim pločicama i pomalo zahrđalim cijevima
sudopera u predsoblju koje miriše na svježinu i, jedva primjetno,
zapršku.
Ipak, nekad te i takav pogled iznenadi.
Bude tako neka sasvim obična subota, neko sasvim obično
poslijepodne u kojem imaš osmijeh na licu bez ikakvog razloga,
juriš na biciklu prema Korani, bircu u kojem čeka tvoja ekipa ili
na neku utakmicu i onda odjednom zastaneš. Zastaneš baš na tom
istom mjestu, pogledaš…
I učini ti se da je svijet pust, onako kako zna biti pust samo u
najsparnija ljetna poslijepodneva. Nekako sve zašuti, sve
nestane, cesta je prazna, nema šetača, utihnu glasovi s rijeke i
sve što vidiš je izblijedjela zebra, drvo s malim otokom zemlje
okruženim asfaltom i podnožje stare kuće. Pored tog podnožja, u
sitnoj ljetnoj prašini, laganim koracima prolazi mačka.
I znaš da je to jedan od onih trenutaka. I na trenutak ti bude
žao što nemaš fotoaparat.
Jer da ga imaš, mogao bi uslikati taj trenutak, to osunčano
podnožje kuće iza debla starog drveta, sa sitnom prašinom na
asfaltu i mačkom koja se proteže u hodu.
I ako te ikada itko pita tko si samo mu pokažeš tu fotografiju,
jer na njoj je i sasvim maleni dječak koji drži maminu ruku dok
prelaze najopasniju zebru u kvartu, pruža ruku da izvuče sladoled
u loptici iz velike škrinje, gleda ptice u letu nad krovovima,
kupa se na Korani, utrkuje se s tatom, plače dok po prašini kapa
tamnocrvena krv s oguljenog gležnja, sjedi sam na panju ispred
kuće i ljepljivih ruku i lica jede veliki komad lubenice i
promatra svijet.
Stojiš ti, stoji i vrijeme i samo ti upravljaš time kada će se
ponovno pokrenuti. A onda samo slegneš ramenima, pričvrstiš još
malo jače žniravce na starkama, kreneš prema gradu i čekaš onaj
trenutak kada će sunce zaći za zeleni crkveni toranj i kada će
plamteće nebo taj isti toranj učiniti narančastim, samo na
sekundu.
I čini ti se da to vidiš čak i sada, dok tornja nema.
(foto: kafotka.net)