Bio je neobično simpatična, skromna, poštena i lucidna osoba sklona šali
U Karlovcu je u nedjelju u 88. godini života preminuo umirovljeni
liječnik, kulturni i društveni aktivist, dobitnik javnih
priznanja Grada Karlovca, Županije karlovačke i Hrvatskog
liječničkog zbora Borivoj Vitas – Boro, javljeno je iz kruga
prijatelja njegove obitelji.
Rođen je 8. ožujka 1937. godine u Slunju. Maturirao je 1955.
godine na Gimnaziji Karlovac, a diplomirao je 1962. godine na
Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Internu medicinu je
specijalizirao 1969., a magistrirao je 1976. s područja
nefrologije. Primarijus je od 1986.
U Općoj bolnici Karlovac je bio zaposlen od 1963. godine. Postaje
1974. prvi internist-nefrolog voditelj Nefrološkog odjela Službe
za unutarnje bolesti Medicinskog centra u Karlovcu, a 1985. je
utemeljitelj Centra za dijalizu. Do 1994. godine predsjednik je
Povjerenstva za unutarnji nadzor u Medicinskom centru i od 1994.
do umirovljenja 2002. u Općoj bolnici Karlovac te je bio i
predsjednik Etičkog povjerenstva Opće bolnice Karlovac.
Kako navodi Karlovački leksikon, objavljivao je stručne članke,
upozoravao na premali broj kadaveričnih transplantacija u
Hrvatskoj i predlagao mjere za poboljšanje, pisao o
neracionalnostima u radu liječnika, korupciji u zdravstvu i o
eutanaziji. “U nemedicinskom tisku je angažirano i odgovorno
problematizirao razna pitanja vezana za urbani život Karlovca i
njegovu svakodnevicu”, stoji u Karlovačkom leksikonu.
Doktor Vitas je još krajem prošlog i sredinom ovog mjeseca na
Kaportalu objavio dva ogleda u suautorstvu s Radovanom
Radovinovićem koji se tiču Urbanističkog plana uređenja Zvijezda
zagovarajući njegovu izmjenu. Bio je član Udruge za zaštitu i
razvoj prirodne i kulturne baštine Karlovca i revitalizacija
Zvijezde te ostala prostorna pitanja su mu bila u stalnom fokusu.
Također se zalagao za vrednovanje činjenice da se izumitelj
Nikola Tesla školovao na Rakovcu imenovanjem Gimnazije Karlovac
po najslavnijem đaku.
Svoja stručna, kulturalna i društvena stajališta je iznosio
redovito u javnosti u različitim medijima, tiskanim i
elektroničkim te na skupovima. Bio je izrazito društveno
angažiran, a u
intervjuu portalu Aktiviraj Karlovac 2015. godine je ustvrdio
da su Karlovčani “žalosno pasivni”.
Bio je angažiran i na području njegovanja hrvatskog književnog
jezika te bi utoliko javno i reagirao ne bi li upozorio na to da
se pogrešno primjenjuje materinji jezik te je javno govorio i o
svojoj naklonosti poeziji.
Nije se libio javno opredijeliti niti o najosjetljivijim temama,
pa niti intimnim. Prije pet godina na jednom skupu je,
primjerice, pročitao javno svoju ovjerovljenu izjavu kojom se
usprotivio tome da ga se na samrti drži medicinskim mjerama na
životu.
– Kad dođe vrijeme mučenja želim što prije zgasnuti, a
anesteziolozi će se plašiti da mi daju dozu koja bi me mogla
zauvijek uspavati. Volio bih kada bi više ljudi to prihvatilo i
provelo. Tada bi manje ležali u šok-sobama nepotrebno i mučili
sebe i obitelj. Anesteziolozi moraju učiniti ono što propisuje
medicina jer u suprotnom riskiraju tužbu. Ima li smisla infuzija
kada je pacijent u besperspektivnoj komi, ako će umrijeti za pet
ili šest sati – rekao je tada.
Smatrao je da je takvo održavanje na životu umirućih osoba
“udarac na ljudsko dostojanstvo” i “nešto što nema nikakvog
smisla, što je nerazumno” te je upozoravao i da je neracionalno.
Njegov aktivizam i njegova komunalna svijest su išli dotle da bi
ljeti zalijevao mladice u krugu bolnice i u svojoj Sarajevskoj
ulici, odnosno odlazio bi u arboretum zalijevati mladice hrasta
lužnjaka, a znao bi i iz kontejnera izvući nerastrganu kartonsku
kutiju koja zauzima puno prostora, pa je rastrgati i vratiti u
kontejner.
Bio je neobično simpatična, skromna, poštena i lucidna osoba
sklona šali. Do prije nekoliko godina, dok fizički to više nije
mogao činiti, vozio je Rogov bicikl kojega je kupio kad je počeo
zarađivati.
– Moja majka, nastavnica, nije u Zagrebu mogla školovati mene i
sestru i još mi kupiti bicikl. Kupio sam ga s prvom plaćom.
Ostavljao sam ga pred ulazom u bolnicu na Dubovcu, nisam ga
zaključavao, pa su mi ga ukrali. Kupio sam drugi, ali više se ne
sjećam jesam li to učinio novcem iz iste ili iz druge plaće. Od
tada ga zaključavam. Dobar mi je i vjerni prijatelj. Moji me
pitaju kako me nije sram voziti se na toj starudiji. A zašto bi
me bilo sram? Pa nisam ga ukrao! Osim toga, dobro me služi. Ne
trebaju mi brzine – napomenuo je 2015.
U periodici i drugdje je opisivao svoje najranije djetinjstvo, da
su mu roditelji bili prosvjetari i da mu je otac Dušan stradao
1941. godine samo zato što je bio Srbin, a djetinjstvo je proveo
u Selcu kod Karlovca u kući svoga djeda po strani majke Jele
Josipa Frketića, a objasnio je i da se 1969. godine deklarirao
kao Hrvat jer je odrastao na Selcu te živio i radio uglavnom među
Hrvatima te napomenuo da se ne odriče niti očeve obitelji.
Angažirao se i u vrednovanju karlovačkih ličnosti kao što su,
primjerice, Edita Gojak ili Milan Rakas.
Nedavno je izdao i svoju memoarsku knjigu koju je namijenio
uglavnom obitelji i prijateljima.