Hrvatska je od Oluje do danas ostala bez količine stanovništva koja iznosi gotovo koliko i današnja populacija njezina glavnog grada. 'Proizvodno je reducirana na turistički sektor, u tom smislu funkcionira kao lako ranjiva monokultura', smatra Dean Duda, profesor Filozofskog fakulteta
Još jedna obljetnica vojno-redarstvene
akcije Oluja te oslobađanja velikog
dijela Hrvatske od okupacije srpsko-pobunjeničke
vojske, protječe u veoma složenim refleksijama o realnom
nasljeđu stečene nacionalno-državne samostalnosti Republike
Hrvatske, piše Deutsche Welle.
Ne odnosi se to samo na činjenicu brojnih zločina što su ih
pripadnici Hrvatske vojske počinili te 1995. godine nad
srpskim civilima. Ili, također, na strukturno dugogodišnje,
osvetničko otežavanje izbjeglim Srbima da se vrate u hrvatski
zavičaj.
Hrvatska se, naime, kroz proteklih desetak godina suočava
i s masovnim odljevom samih Hrvata u inozemstvo.
Razlozi za to su ekonomsko-politički i socijalni, uključujući i
izrazitu dominaciju privilegiranih stranačkih i javnoupravnih
krugova. A o biranom privatno-poduzetničkom miljeu da se ne
govori, uz korupciju koju generira njihov tijesan odnos s
političkim i pravosudnim vlastima.
Hrvatska je stoga danas fatalno određena besperspektivnošću
za mlade, pored sve teže stambeno-političke problematike, kao i
nedostatka radnih mjesta izuzev u turizmu koji, međutim, presudno
nameće i taj stambeni problem. Isti sektor još i ekološki
alarmantno ugrožava zemlju, a umirovljenici su u sve težem
materijalnom položaju.
Vrijeme koje pogoduje elitama
Ako se tome doda loš odnos Hrvatske s većinom susjednih joj
zemalja, nameće se pretpostavka da je od zavodljivih obećanja
svakovrsnog prosperiteta nakon Oluje, zapravo hrvatskim građanima
ostala tek simbolička satisfakcija. Točnije, ona sadržana u
zastavi ili himni, recimo, a to definitivno ipak nije nešto čime
bi se itko mogao i trebao zadovoljiti. Uostalom, o tome svjedoči
i sve češće te napetije projiciranje tzv. kulturnih ratova u žižu
društvene i medijske stvarnosti.
No za ovu priliku smo na temu realiziranih vrijednosti u
razdoblju hrvatske samostalnosti porazgovarali s dvoje
sugovornika iz područja humanistike.
Da je vrijeme oko godišnjice Oluje ustvari uvijek loše političko
vrijeme, ono koje se pretvara u politički folklor
najjednostavnije vrste, smatra Dean Duda, profesor
književnosti i kulturalnih studija na Filozofskom fakultetu u
Zagrebu.
“To je vrijeme rituala, pojačanih strasti, historijski
besmislenog retro-trijumfalizma”, nabraja on, “i, često,
odsutnosti bilo kakve racionalne politike, ponajprije politike
razumijevanja i izlaska iz višedesetljetne spirale poslijeratnih
etničkih sukoba. To je i vrijeme resetiranja na početne
nacionalističke postavke, štoviše, brižno zalijevano benzinom,
‘regionalnog’ postjugoslavenskog političkog okvira.”
Takvo vrijeme, prema Dudi, pogoduje vladajućim elitama da
pospreme probleme po tepih: “I da se u ljetnom obljetničkom
ritualu stvari pokažu u opreci ‘nas’ i ‘njih’ koja kao da je
zamišljena da izazove socijalnu i političku amneziju.”
On upozorava da je Hrvatska od Oluje do danas ostala bez količine
stanovništva koja iznosi gotovo koliko i današnja populacija
njezina glavnog grada. “Proizvodno je reducirana na turistički
sektor, u tom smislu funkcionira kao lako ranjiva monokultura.
Istodobno je prožima periferni refleks ksenofobnih i
neokonzervativnih politika koji nije iznimka ni u europskom
centru, uz nešto lokalnih fašistoidnih začina”, tvrdi Duda.
Odumiranje političkog života
“Politički život odumire stisnut zacrtanim i prihvaćenim
europskim smjerovima i nesposobnošću opozicijske politike – od
centra na lijevo, kako se to uobičajeno zna reći – da osmisli
ideju drukčijeg društvenog života. Vlast probleme posprema pod
tepih i diže si plaće u nezamislivom postotku usred gluhog ljeta,
nakon što je pripitomila ionako ne baš angažirane sindikate.
Istodobno, neka područja zahvaćena Olujom još uvijek nemaju
minimum infrastrukture za kakav-takav život. Ukratko, Hrvatska je
u fazi odumiranja političkog života na svim razinama, i malo
političke pirotehnike oko Oluje samo će pojačati taj dojam”,
rezolutan je Dean Duda.
Orlanda Obad, pak, jest antropologinja te istraživačica sa
zagrebačkog Instituta za etnologiju i folkloristiku, a
posljednjih godina naročito se bavila generacijom nazvanom “djeca
devedesetih”. Posrijedi su oni, rođeni od početka osamdesetih do
sredine devedesetih godina 20. stoljeća, koji su razdoblje
stvaranja RH, uz kaotičnu smjenu političkog i ekonomskog sustava,
promatrali kao tihi, jedva zamjetni svjedoci. Kroz njihove živote
prelamaju se razni društveni i ratni sukobi te stradanja, a
iskustva im se pritom svejedno razlikuju prema geografskoj
pozicioniranosti za vrijeme rata, ili po klasnoj pripadnosti.
“U dosadašnjem nas istraživanju, međutim”, kazala nam je Obad,
“iznenađuje što ta iskustva još nisu generacijski prepoznata kao
zajednička, da svoje traumatične doživljaje ta djeca devedesetih
često ne dijele ni s vršnjacima. Slušajući u svojim dnevnim
boravcima starije generacije, uključujući i onu roditeljsku, kako
su ogorčene onime u čemu hrvatska država nije uspjela, što im je
uskratila ili pak propustila omogućiti, mlađe su generacije, čini
se, stasale u izostanku takvih očekivanja. I to je razvilo
drukčiju socijalnu i emocionalnu ekonomiju ulaganja truda i
obraćanja pažnje koja nije nužno usmjerena na očekivanja promjena
od elita.”
Mogući njihov refleks, kako nalazi Orlanda Obad, vidi se u dijelu
pop-kulture kao hipersistemski cinizam koji motive korupcije,
gramzivosti, nemara ili blaziranosti preuzima, megafonski
pojačava i slavi. “U sredini spektra”, dodala je za DW, “zabavno
je pratiti negodovanje starijih generacija zbog izostanka
poštovanja iliti straha mlađih koji na poslu žele raditi samo ono
što im je propisano ugovorom, žele odlaziti kući kad im istekne
radno vrijeme, žele dobar život. U duhovitom obratu, proklamirane
vrijednosti kompetitivnosti i konkurentnosti danas mlađe
generacije traže od države i ekonomije.”
“Drugim riječima – ako se ne nudi nešto bolje, sreću mogu
potražiti tamo gdje je ponuda izdašnija. Ipak, na progresivnom
dijelu spektra, koji istražujem i kroz organizacije i inicijative
u području solidarne ekonomije, vidim i obećavajuće oblike
odvajanja od društvenopolitičke stvarnosti. Mjestimične, točkaste
promjene u organizaciji života i rada na mnogim mjestima u RH već
stvaraju zdravija radna i životna okruženja u kojima se vježba za
bolju budućnost”, zaključuje ova istraživačica.
Desetljeće obilježeno Olujom, dakle, nikad neće postati ni bolje
ni gore, ali se može mijenjati odnos prema njegovu naslijeđu i
zahtjevima današnjice.