Piše Dimitrije Birač

Politička vijest koja se prošli tjedan munjevito proširila karlovačkim medijima bila je ostavka karlovačkog župana Damira Jelića na mjesto predsjednika Županijskog odbora HDZ-a. 

- Namjera ovog teksta je ukazati što to znači za lokalnu politiku u cjelini, a posebno za karlovačku oporbu. Kakva god da je oporba, bila ona 'prava' oporba koja je u Gradskom vijeću ili ona izvan njega, bila ona nepostojeća ili postojeća, konačno, bila ona kvalitetna ili totalno nesposobna – ipak treba vidjeti kakve posljedice na nju i njeno djelovanje može imati Jelićeva ostavka, kaže Dimitrije Birač, predvodnik karlovačke inicijative Za radnički Karlovac koja se u posljednje vrijeme sve više nameće kao nezanemarivi oporbeni faktor u lijevom spektru. 

Sadržaj se nastavlja...

Odmah ću naglasiti dvije situacije koje naš karlovački politički život čine zanimljivim. 
Prva situacija je lokalna i odnosi se na sukob između Jelića i njegovog političkog djelovanja (i političkog mišljenja) te aktualnog gradonačelnika Mandića i njegovog političkog djelovanja i mišljenja.

Očigledno je u ovom sukobu daleko bolje startne pozicije držao Jelić budući da je lider karlovačkog HDZa već više od deset godina, dakle stranke koja Karlovcem od ukupno 30 godina vlada i dominira na sve moguće načine 26 godina. S druge strane, Damir Mandić uistinu ima dugi stranački staž, ali je tek zadnjih godina politički napredovao. Pa je nakon mandata predsjednika GV-a u izbornom ciklusu 2013.-2017., postao HDZ-ov kandidat za Gradonačelnika. S obzirom na dominaciju njegove stranke, ova nominacija je značila gotovo sigurnu pobjedu. Pa unatoč tome, da bi pobjedu i osigurao, potrošio je službeno 177.000 kuna, što je ogromna suma za karlovačke političke okolnosti. 

Tijekom ove tri godine kako vodi Karlovac, Mandić je ušao u sukob s Jelićem. Sukob je to koji oporba nije znala iskoristiti jer nije dovoljno jaka, koordinirana, promišljena i fokusirana na političko djelovanje. Stoga ovaj sukob nikad nije izveden na čistac, nego se većinom slučajeva za njega čulo po kuloarima. 

Nedavno održani unutarstranački izbori HDZ-a za predsjednika stranke taj sukob su bitno preokrenuli u smjeru Mandića i njegove struje. To naravno ne znači i njihovu konačnu pobjedu, jer ćemo njene prve službene naznake vidjeti tek na skorašnjim izborima za predsjednike gradskih i županijskih organizacija HDZa.
Ovdje iskaču dvije činjenice. Prvo, Mandić je već obznanio svoju ambiciju i želju da se kandidira za idući mandat gradonačelnika. I vrlo je politički mudro rekao, da je na to spreman ako ga podrži HDZ, kad znamo za postojeći frakcijski sukob u karlovačkom HDZ-u, onda ova izjava predstavlja pritisak na gradski HDZ kojeg vodi Marija Jelkovac kao i očekivanje Plenkovićeve pobjede na unutarstranačkim izborima.  Drugo, sama Jelkovac je nedavno obznanila da se neće kandidirati ni za jednu funkciju u gradskoj organizaciji. 

Ove činjenice upućuju na vrlo vjerojatnu situaciju u kojoj će se na skorašnji unutarstranačkim izborima kao predsjednik GO kandidirati ili sam Mandić ili neko iz njegova kruga i bez obzira na konkurenciju (i hoće li je biti) – da će ova struja odnijeti pobjedu. U tom će smislu njemu onda biti otvoren put s punom političkom podrškom za novu gradonačelničku kandidaturu. Pritom govorim o gradu, dok na razini županije, u čiju analizu ne mogu ulaziti, nije isključeno da u igru uđe i sadašnja zamjenica župana Martina Furdek Hajdin.

Druga je situacija na relaciji nacionalno-lokalno. Najviše je obilježena pobjedom Plenkovića za predsjednika HDZ i bit će još više obilježena vrlo izglednom pobjedom i njegove struje kroz mjesec-dva, a kako je sve krenulo i mogućom pobjedom na parlamentarnim izborima. Radi se o tom proeuropskom i modernom imidžu Plenkovića, imidžu i politikama, koje prirodno onda neće trpjeti izrazito konzervativno karlovačko političko vodstvo. Upravo ovdje Mandić vidi svoju priliku jer s jedne strane nije previše odmakao od konzervativnog svjetonazora, a s druge strane razlikuje se od dosadašnjeg gradskog vodstva stranke. Pritom je aktualni gradonačelnik s velikim izgledima za osvajanje drugog mandata.

Jako loše stanje u čitavoj oporbi (u Gradskom vijeću i izvan njega) nije zanemariva varijabla. Neovisno o tome kakva će oporba biti nagodinu, potpuno je normalno da će i Mandić i gradski HDZ računati na ovu aktualno slabu i nekoordiniranu (a prepunu ega) oporbu. Pa će to biti jedan od razloga zašto se neće tražiti neki kompromis kojim bi bili zadovoljni i Jelić i Mandić. Jer da je oporba kojim slučajem jaka, tada bi i politika nacionalnog prema karlovačkom HDZ-u, kao i ovog prema sukobu Jelić-Mandić bila drugačija, obzirnija i ne bi se išlo stvari rješavati stilom sve ili ništa. 

Ovdje se također krije jedna zanimljivost. Naime, Mandić posljednje vrijeme sve više kotira kao politička osoba različita od Jelića i njegova načina vladanja. Naravno i on poštuje obrazac ponašanja u vezi stranačkog zapošljavanja, u vezi bahatog neprihvaćanja amandmana i raznih primjedbi oporbe itd. Međutim, griješe oni koji misle da između njega i Jelića kao bivšeg gradonačelnika nema razlike, kao i oni koji vjeruju da tu postoje suštinske razlike. Jer najprije, HDZ je dominantna stranka Karlovca desetljećima. Stoga ovaj spomenuti obrazac političkog ponašanja Mandića nije njegov osobni obrazac. Bio bi to da je Mandić kao nezavisni kandidat premoćno pobijedio nekog HDZ-ovog kandidata. Ovako je to obrazac dominantne stranke koja vedri i oblači Karlovcem. Mandićeva promjena je u tome što mu i neki dežurni kritičari „priznaju da barem nešto radi“. 

I upravo na ovome će novi, kozmetički novi, HDZ raditi za nove lokalne izbore, najvjerojatnije na čelu s Mandićem ili nekim njegovim čovjekom. Na tome da uključivost bude bitna osobina 'nove' politike. Na taj način neće možda pružati ruku suradnje oporbi, ali će mudro prikazivati u javnosti da uključuje same ideje oporbe, a sve kao za dobrobit Karlovca. Također, 'nova' politika će na taj način upravo ciljati na onaj kolebljivi dio karlovačkih birača. To nisu toliko birači koji ne znaju za koga će glasati, nego više oni koji vjeruju da gledaju racionalno kada kažu: „ok, ovdje imam Mandića koji je ako ništa bolji od svog prethodnika, a u zadnje vrijeme pokazuje toleranciju i uključivost, dok s druge strane imam jadnu oporbu i njihovih sto kandidata i izbornih lista.“ Međutim, treba naglasiti da ovo vrijedi samo u slučaju da se nastavi postojeće loše stanje u oporbi. 

Dakle, ostavka Jelića, koliko god bila zvučna, zapravo je dio jedne veće političke borbe. Njegova ostavka znači korak u pravcu stvaranja uvjeta za Mandićevu kandidaturu za novi mandat, za održavanje dugogodišnje dominacije HDZ-a u Karlovcu i Karlovačkoj županiji na lokalnim izborima, ali i za pripremu uoči parlamentarnih izbora.

Gdje je tu karlovačka oporba i što s njom? 

Pa najprije, oporba ima vrlo težak, ali nipošto nemoguć, zadatak da prokaže ovu kozmetičku promjenu, čiju jezgru nosi aktualni gradonačelnik i koji se silno trudi uvjeriti Karlovčane da je pred njima novi, bolji HDZ. Jer, to je suštinski i dalje onaj isti HDZ koji Karlovcem drma desetljećima. 

A opet, u ovim trenucima, karlovačka oporba ipak je pasivni igrač, što znači da niti vodi političku igru niti promišlja u tom smjeru. Ona djeluje suprotno od toga – ona slijedi i reagira naknadno, često loše. Možda ona toga nije svjesna, ali velika je razlika između djelovanja koje se temelji na aktivnom, ofenzivnom i fokusiranom promišljanju koje je raščistilo sa sobom što želi i kako to želi te onog političkog djelovanja koje se temelji na pasivnom, konfuznom promišljanju koje se ustručava dohvatiti cilj izvan okvira koji je postavio HDZ svojom dugogodišnjom vladavinom.

Postojeću političku stvarnost u Karlovcu drži HDZ. Ako se oporba nastavi ponašati unutar tog okvira – ništa neće ostati od nje. Ona se mora pod hitno prestati fokusirati na to koliko će birača izaći na izbore, pa koji su od HDZ-a, koji od SDP-a itd. Oporba mora pokazati širinu i političku zrelost – treba uvjeriti barem dio onih Karlovčana, od ukupno njih 20.000, koji zadnjih godina ne izlaze na izbore i koji jesu za promjene, ali ne vide nikoga kome bi dali svoj glas. Istina, trenutna je karlovačka stvarnost ona u kojoj od onih drugih dvadesetak tisuća Karlovčana koji izlaze izlazi na izbore, nešto više od deset tisuća nepokolebljivo glasa za HDZ, dok se ostali dijele na sve ostale stranke i liste. Međutim, to je stvarnost koju je, moram ponoviti, izgradila vladajuća stranka i koja u njoj profitira. Oporba se može smatrati sudionikom sve dok pristaje na tu stvarnost, sve dok pristaje na HDZ-ov model kako oporba treba izgledati i djelovati. 
Prema tome, za istinski početak političkog djelovanja ona mora početi stvarati svoju politiku, svoju stvarnost koja nije nimalo nalik ovome danas i ne smije pristajati na ovaj politički status quo, zapravo na ovo društveno nazadovanje Karlovca.

Karlovcu je potrebna politička promjena i ona će postati ostvariva onda kada shvatimo da nije problem u mentalitetu ili u Karlovčanima kojima je kao očito udobno i dobro jer ne glasaju za nas po naređenju, nego prvenstveno u tome što oporba ne radi dovoljno, ne radi pametno i ne radi uporno. Zato počnimo već sada – do lokalnih izbora je još malo vremena.