Piše Dragan Draženović
Za one koji ne znaju, dana 6. svibnja1945. oslobođen je grad
Karlovac, da se razumijemo – ja nisam povjesničar, ne bavim
se dnevnom politikom, osim što ispunjavam, s vremena na vrijeme,
svoju građansku obvezu, ne pripadam niti jednoj političkoj
opciji i na kraju, ali ne manje važno, u svojoj sobi nemam
televizor. Politolog sam po zvanju i jako mi je stalo do
toga da, kao slobodan i odgovoran građanin, nemam magareće uši,
ili barem želim misliti da je tome tako. Stoga, kao
pripadniku vrste koja razmišlja o individualnim i kolektivnim
sjećanjima, o savjesti, o identitetu te o potisnutim i
zatajenim epizodama iz bliže hrvatske povijesti, ponekad,
kao što je sada slučaj, poželim da o tome javno progovorim.
Primjerice u Italiji, Nizozemskoj i drugim gradovima europskih
zemalja dan oslobođenja tretira se kao praznik – ne radi se. Kada
je riječ o obilježavanju Dana oslobođenja
Karlovca, i odnosom službene gradske politike prema
tom amblematskom datumu naše povijesti, odmah na
početku želio bih nedvosmisleno izreći svoj stav koji nikada nije
bio, kao što nije ni danas, nepristran. Objektivnost me, kada se
govori o obilježavanju dana oslobođenja našega grada, ne zanima.
Što uopće znači biti objektivan kada se već desetak godina,
usprkos vrlo domišljatim “marifetlucima” gradskih
politikanata, polaganje vijenca, kojeg organizira Udruga
antifašističkih boraca i antifašista Karlovac, dan
oslobođenja grada obilježava pred bijelim,
ogoljelim, bez sadržajnim kamenim zidom, i svaki put imam
osjećaj da se nalazim pred Zidom plača u Jeruzalemu,a ne u
Karlovcu.
Karlovčani vrlo dobro znaju da bi taj ” kameni zid” ustvari
trebao predstavljati Spomenik palim borcima i žrtvama
antifašističkog terora , znaju da je djelo najpoznatijeg
hrvatskog arhitekta 20. St. Drage Iblera i akademskog
kipara Vanje Radauša ,znaju da je podignut
1955.godine, znaju da je izrađen u bronci i kamenu i
znaju da ga je otvorio J.B.Tito. Karlovčani jedino “ne
znaju” tko ga je, i što je još važnije, zašto srušio
1991.godine.
A zašto je uopće podignut ? Odgovor je kratak, zbog kauzalnog
principa sve što postaje ili što se zbiva, ima svoj uzrok.
Slijedom toga podsjetimo na neke neprijeporne činjenice, 1941.
godine krenulo se u Zagrebu, Sisku, Karlovcu, s
ovakvim stvarima – u novinama i na ulicama gradova osvanule su
razne obavijesti poput: ZABRANA: “zabranjuje se svim
Židovima ulazak u sve gostionice, krčme, kavane, restaurante i
hotele”., ODREDBA ” Stanovnici grada Karlovca srpske –
pravoslavne vjere smiju se po gradu Karlovcu kretati samo
ograničeno i to od 8 sati ujutro do 6 sati poslije podne. Ostalo
vrijeme imaju se zadržavati u svojim domovima”., NAREDBA “Nalaže
se svim židovima grada Siska da imadu s danom 1.srpnja
1941.godine otkazati stanove u slijedećim ulicama i trgovima….
Zabranjuje se svim Židovima na području grada Siska pohađanje
kinematografa i zadržavanje na šetalištima. Židovi mogu živežne
namirnice kupovati samo u židovskim radnjama”.
Nisu li prethodno navedeni dokumenti, koje je vrlo lako online
provjeriti, dovoljan dokaz da sa tek uspostavljenom
NDH nešto nije bilo u redu. Planirana i nemilosrdna
eksterminacija određene skupine ljudi po sasvim apstraktnom
ključu vrlo je razvijen oblik zla. Možda bi sve bi bilo
dobro da se je stalo na pisanju , na peru, ali nije. Poslije tih
i takvih Zabrana, Odredbi, Naredbi počelo se nešto
i činiti, i to primjerenijim sredstvima nego što je bilo
pero, u pravilu, pištoljem. Prakticira se metoda
srednjovjekovlja: opkoljavanje kuće i živih ljudi u njima, tko
izađe iz kuće dobije metak. Zatim držanje i ubijanje talaca.
Zatim odvođenje ljudi u konc-logore i masovne egzekucije. Takovo
činjenje se pak u svim civilizacijama, kulturama, u cjelokupnoj
ljudskoj vrsti zove ZLOČIN. U politološkom smislu to
se zove fašizam. Rječnikom običnog građanskog intelektualca
to se zove Radikalno Zlo. Kako Zlu reći NE! Kako ga se
moglo zaustaviti? Na jedan jedini mogući način – borbom.
Nažalost, u borbi se gine.
U spomen, za sjećanje na one koji su u borbi protiv Zla dali svoj
život, u znak zahvalnosti što su grad oslobodili, nova
gradska vlast podigla je spomenik u čijem temelju je
zapisana brojka od 915 palih boraca i 1.825 žrtava fašizma. Kažu
da je spomenik jedan od najvrednijih u Radauševu opusu. Po
definiciji, svaki spomenik je predmet ili građevina koji služi
poticanju sjećanja na osobu (koja je umrla/poginula) ili na
događaj. On podsjeća na prošlost, i kao takav je zaštićeno
kulturno dobro.
U svakom vremenu događa se zlo, ali lakoća kojom je, trideset i
pet godina je krasio sami obod jednog od najljepših karlovačkih
parkova, taj isti spomenik srušen, pogodila je svakoga tko je
Karlovac osjećao kao svoj dom. A u dom se ne dira.
Zaboravili su na to “naši dečki”, kako im neki vole tepati zbog
njihovih zasluga u pružanju otpora srpskom nacionalizmu,
oni su samo “odradili svoj posao”. Oni drugi, uljuđeni i
obrazovaniji, koji nikada ne skidaju rukavice, počeli su
proizvoditi programirane istine i poticati vojsku neznalica koja
ne razumije jezik argumenata. U takvu rabotu upregli su cijeli
sustav odgoja i obrazovanja, ali i sve druge pogone proizvodnje
svijesti koje su i danas u funkciji proizvođenja takve
istine. Njihov stav bio je više nego jasan: ovdje se uči “naša
povijest” proizvodi se i posreduje “naša istina”. Da bi do nje
došli morali su otpočeti sa prekrajanjem povijesnih
činjenica. Tita i njegove “razbojnike” smatraju pobunjenicima
protiv legalne vlasti. Pišu i govore da Karlovac nije
oslobođen nego okupiran, taj dan obilježilo je skidanje hrvatske
i podizanje jugoslavenske zastave, to je dan koji simbolizira
pljačku, pokolje i početak višegodišnju okupacije Hrvatske. Nije
teško zaključiti, vidimo da i riječi ponekad mogu srušiti
spomenik pa makar ovaj bio od kamena i bronce. Pametnome
dosta.
Pa i da jeste sve to naše točno, utemeljeno, neupitno, a
nije, kakva je to manifestacija političke kulture u jednoj
emancipiranoj i demokratskoj zajednici na kraju 20 st. koja
dozvoljava dekapitaciju nad svim gradskim spomenicima
podignutim u slavu onih koji su 1941. godine Zlu rekli NE. Pa zar
smo izašli iz granica Jugoslavije samo zbog forme, kako bi
ucrtali nove granice, zar nismo napustili granice Jugoslavije
zbog sadržaja za kojeg smo govorili da nam nedostaje
unutar te iste zajednice. Bez bojazni da ćemo napraviti
ozbiljniju pojmovnu teorijsku-metodologijsku ili iskustvenu
pogrešku, mogli bismo reći da su demokracija i politička kultura
sinonimi. Pa zašto su se onda, pobogu, rušili spomenici ako smo
od stoljeća sedmog čekali da sami uredimo svoj dom, da pokažemo
svoju duhovnu i kršćansku superiornost, moj je odgovor, zbog
našeg pomahnitalog nacionalizma. U dvije godine Domovinskog
rata šutke je spaljeno 2.800.000 knjiga i srušeno preko 3,5
tisuće spomenika, a da naša građanska liberalna kulturna elita ni
u jednom trenutku nije radikalno protestirala protiv toga.
Kada bi se radila inventarizacija spomenika prije i poslije
90-tih bojim se da naš grad ne bi dobro prošao. Sramotna je
činjenica da je trebalo dvadeset godina da se uopće primaknemo
ostvarivanju inicijative za vraćanje biste Veci Holjevcu,
najmlađem Titovom generalu, rođenom u Karlovcu, čovjeku koji ju
je neosporno zaslužio. Da nije bilo pritiska iz Zagreba, nakon
čega je bista vraćena, danas, 2020.godine, u Karlovcu ne bi
postojao niti jedan spomenik antifašizmu. Imao sam priliku
upoznati kćer V. Holjevca i iz prve ruke čuti nešto o njenom ocu,
tvrdim da ni u jednom čestitom hadezeovcu ili esdepeovcu nema
srčanosti i želje za činjenjem općeg dobra, kakvi su
grijali karlovačkog prvoborca Vjekoslava kada je u samo deset
godina izgradio čitavi Novi Zagreb.
Zlo se lako čini, ali se još lakše transponira na druge. Lako je
okrenuti leđa vlastitom mraku, kao što to godinama
rade političke strukture grada, nego se suočiti s vlastitim
zlom.
Da budem potpuno jasan, nema nikakve sumnje da je hrvatska
historiografija do 1991.godine bila ideologizirana, još jasnije,
bila je pod utjecajem komunističke partije što znači da je
narativ bio propisan, nije bilo puno propitkivanja u
školskim udžbenicima i knjigama koje su se na tu temu izdavale.
Ukratko, historiografija je do 91. bila ideologizirana,
tendeciozna i selektivna. I tu se pogriješilo, bez obzira na širi
kontekst koji je uslijedio poslije 45.
Do višestranačkih izbora u Hrvatskoj vjerovali smo u neophodnost
ukidanja verbalnog delikta, u transparentnost društva, u
demokraciju, u racionalnost, vjerovali smo u taj projekt
demokratizacije kroz otvorenu javnost, ukratko, vjerovali
smo u liberalni koncept društva. I sam sam bio jedan mali
“vjernik”, ali stvari su krenule u krivom smjeru i za mene je ta
velika priča završila. Nažalost, od korjenite promjene državnog
ustrojstva i političkog poretka ostala je samo “galopirajuća”
politička socijalizacija temeljena samo na “velikim
Hrvatima”.
Mehanizam političke reprodukcije društva jednostavno se trajno
oštetio, kotači su se počeli krivo okretati i to se više nije
moglo popraviti. Kako to da smo 91.godine željeli stvoriti
zajednicu slobodno mislećih, ideološki neopterećenih, bez
društvene nepravde, i htjeli promijeniti sve, a
napravili smo da sve ostane isto kao što je bilo i prije.
Zašto je bilo nužno otići u drugu krajnost i ponovno
hrvatsku historiografiju učinit ideologiziranom, tendencioznom i
selektivnom. Zar baš ništa vlasti u Karlovcu nisu naučile iz
poučka zemlje kojoj se čak ni imena ne žele sjetiti.
Ljudi koji su 1945. otišli u emigraciju nastavljaju živjeti
svoje iluzije, svoje uredbe,naredbe, zabrane, a povratkom doma
devedesetih, veliki broj takovih ljudi danas smatra da moraju
naplatiti što su morali otići te da moraju ispraviti ono
što se u hrvatskoj učilo , jer je to krivo, i nisu oni
poraženi, nego cijela hrvatska . Iskazi o njihovoj
istini su rezolutni, a sudovi konačni, oni ne ostavljaju
nikakav prostor sumnji ili dijalogu.
Na djelu je monološka svijest i manihejska logika. Taj monolog
ide i izvan imperativa i logike rata. I u ratu se protivniku,
neprijatelju ponekad priznaju stanovite vrline i
vrijednosti. U aktualnom hrvatskom prostoru nema prostora
za takvo nešto. Zar su doista ti koji su se 1941. digli
protiv importirane hrvatske vlasti bile tolike hulje i nitkovi,
da im danas trebalo rušiti spomenike, zar su svoje
mlade živote dali budzašto ,zar su bili toliki “zločinci” da
danas ne zaslužuju ni pogled. A zid ko zid, stoji i
čeka.
I još nešto, koliko god ekstremna desnica imala problema s tim,
Republika Hrvatska utemeljena je na demokratskim vrijednostima i
antifašizmu. Oko toga nema nikakvih dilema. Ona je pak nastala u
direktnom obračunu s okupatorskom soldateskom i
marionetskom ustaškom državom. To prevedeno na jednostavni
rječnik znači da se ovdje radi o apsolutnom nepoštivanju Ustava
budući je antifašizam u temeljima Republike Hrvatske.
Smatram da je krajnje vrijeme da oni koji s pozicije moći u gradu
odlučuju, da li će se ili neće obnoviti spomenik antifašizmu, da
li će se ili ne dostojanstveno obilježiti dan oslobođenja našega
grada, da li će se ili ne s punim pijetetom pokloniti
poginulim, prestanu na antifašizam gledati iz žablje
perspektive, to je perspektiva koja čitav narodnooslobodilački
rat, čitav poslijeratni život u hrvatskoj, Titovu ličnost
promatra prije svega kao jedno diktatorsko, totalitarno
doba.
Svima onima koje podižu spomenik žabi, koji mi je osobno
simpatičan jer u sebi sadrži neku karlovačku konotaciju, a
godinama odbijaju obnoviti Spomenik antifašističkim borcima
poručio bih – prestanite sa svojom nepismenom mržnjom, zar ne
shvaćate koliko ste beznačajni i sitni pred antifašističkim
nasljeđem grada Karlovca. To da se 2020. bojite položiti cvijeće
pred spomenik kojemu je uklonjen njegovo bitno obilježje,
koji u stvarnosti predstavlja samo obični kameni zid,
da nemate elementarno ljudsko, građansko poštenje da kažete
javno, da, mi smo anti-antifašisti i zbog toga ne želimo, nego s
figom u džepu i nesuvislim izjavama dezinficirate nečistu
savjest.
Evo, ja ponizno pred svima vama tvrdim da time što se ne slažem
svama i vašim etnocentričnim tvrdnjama, nisam bolji čovjek od
bilo kojeg od vas i od onih koji u te iznesene činjenice
slijepo vjeruju. Samo tim putem, putem da poniznost bude
univerzalno prihvaćena i da se radikalno odbacuje sve ono
što predstavlja naslage ideologizirane povijesti, samo tako
možemo graditi tolerantniji, podnošljiviji, a možda i malo bolji
svijet. Prvi korak na tom putu neka bude dostojanstveno
obilježavanje Dana oslobođenja grada Karlovca.