AKTUALNO / VIJESTI

PUBLICISTIKA - GRADU ZA ROĐENDAN

Predstavljena knjiga "Karlovački gradonačelnici i njihovo doba 1918. - 1941." Radovana Radovinovića: Knjiga je pokušaj rekonstrukcije jednog razdoblja

Predstavljena knjiga

Knjiga „Karlovački gradonačelnici i njihovo doba 1918.- 1941.“ autora Radovana Radovinovića u izdanju Grada Karlovca i Ogranka Matice Hrvatske Karlovac, predstavljena je u Gradskoj vijećnici.

- Dugo sam promišljao kako strukturirati knjigu. Kako nisam povjesničar, strukturu sam postavio na osnovi uredničkog iskustva i pravnog obrazovanja. Građu sam grupirao u dva, po opsegu različita dijela. U prvom, opsežnijem dijelu koncentrirao sam se na osobe gradonačelnika, njih deset, političke prilike, proces industrijalizacije i na razvoj grada. Radi boljeg razumijevanja u političke sam prilike uključio prilike u Državi i na nacionalnoj razini, po tome je knjiga, nadam se, svojevrsni repetitorij. Drugi dio je Dodatak, u njemu sam prikazao kulturno-umjetničko stvaralaštvo i dodao poglavlje Zdravstvo koje se nije moglo svrstati uz osobu pojedinog gradonačelnika, kao i opće društvene prilike, kaže autor knjige Radovan Radovinović

Knjiga je autorov pokušaj rekonstrukcije razdoblja. Nije moguće opisati svaki sastavni dio čak niti u doktorskoj disertaciji. Prema općepoznatom stajalištu da je povijesna znanost suočena s beskonačnošću svoga predmeta (zato onaj tko se njome bavi odabire činjenice koje smatra relevantnim). Najviše prostora posvećeno je političkim prilikama i urbanističkom razvoju Karlovca. U tom je smislu autor osobitu pozornost posvetio odabiru fotografija.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Za razumijevanje prošlosti ozbiljni će se čitatelj prema sadržaju odnositi uvažavajući duh vremena u kojem su događaji nastali. Uzimat će u obzir prevladavajuće intelektualno uvjerenje i svekolike povijesne okolnosti. Bez toga neki bi „političari”, primjerice, danas mogli sotonizirati Antu Trumbića, u Splitu i u Zagrebu „oduzeti mu ulicu” ili brisati ga iz povijesti zato jer je potpisao zlosretnu Krfsku deklaraciju. 

„Tvrdnju njemačko-američkog književnika Klausa Manna, da bi sadašnjost i budućnost bile bez smisla kad bi se u našoj svijesti ugasio trag prošlosti, doživio sam kao zakon. Upravo je to saznanje imalo presudnu ulogu da znanje stečeno istraživanjem o karlovačkoj prošlosti u razdoblju 1918. – 1941. zapišem i pokušam objaviti kao knjigu. Kraj krvavoga Prvoga svjetskog rata i propast Austro-Ugarske 1918. god. bila je prilika za ostvarivanje prirodne težnje Hrvata, naroda kojemu je sudbina odredila da se od 1102. zlopati pod tuđinskom vlašću, da stvori državnu tvorevinu koja će Hrvatima i građanima koji žive na hrvatskom teritoriju osigurati svekoliki napredak. U kontekstu toga cilja ova knjiga odgovara na pitanje, što se u tom dramatičnom razdoblju događalo u našem gradu, tko su bili politički akteri i kako su se ponašali. Da bi, osobito za karlovačko čitateljstvo, sadržaj knjige bio privlačniji, knjigu sam naslovio Karlovački gradonačelnici i njihovo doba 1918. – 1941. Pokušaj rekonstrukcije jednoga razdoblja“, napisao je u predgovoru knjizi autor Radovan Radovinović. 

- Na moj osobni interes za temu nemali utjecaj imala su druženja sa starijim sugrađanima. Izdvajam književnika Stjepana Mihalića (1901. – 1984.), Zlatka Pintara (1911. – 1990.) i Tomislava Giričeka (1919. – 2014.) s kojima sam, mogu reći, bio prijatelj. Dok je Stjepan Mihalić bio svjedok svoga vremena, a od sredine 1920-ih i akter kulturnih događanja, Zlatko Pintar bio je moj profesor, biolog i geograf, jedan od onih koji nas je 'učio misliti'. Tomu Giričeka kasno sam upoznao (na samom kraju 1980-ih), on je od sredine 1930-ih do 1941. bio dobro upućen u političke prilike. Čovjek snažne osobnosti, dobra pamćenja i svestrani športaš u Karlovcu je bio vrlo popularan, ne samo među vršnjacima. U jednom od naših ranih razgovora pričao mi je o Vladimiru Bogoviću i ostao začuđen kad sam mu rekao da za njega nisam čuo – prisjeća se autor. 

Čitatelj će uočiti da je Bogović bio čovjek koji je za uspostavljeni režim u Karlovcu od 1919. do smrti bio državni neprijatelj br. 1. Životopis i djelovanje V. Bogovića postali su mu izazov. S ovom se je zadaćom bavio godinu dana i u Svjetlu 2-3/1997. objavio poveći članak. 

- Osjetio sam da moja tema o životu i smrti Vladimira Bogovića treba dobiti svojevrsni „predgovor” pa i „pogovor”. To je značilo apsolvirati cijelo razdoblje od stvaranja Kraljevine SHS (1918.) do propasti prve Jugoslavije (1941.) – kaže g. Radovinović  i dodaje: - Toga sam se posla prihvatio 2012. Prvo sam se primio čitanja dostupnoga tiska, lokalnih tjednika (Karlovac, Glasnik Odbora Narodnog vijeća, Narodni glas, Hrvatska sloboda…) i zagrebačkih dnevnika (Jutarnji list, Novosti, Obzor). 

Autor se nije oslanjao samo na jedan izvor, komparirao je tekstove. Kada se radilo o zamršenijim događajima, pojedine situacije provjeravao je u državnim arhivima, zagrebačkom i karlovačkom. Rad u arhivima omogućio mu je upoznati i objaviti nepoznate činjenice, primjerice Iskaz izgrađenih stambenih zgrada od 1920. do 1938. koji je sastavio Gradski građevni ured. Osim novina i arhiva koristio je više knjiga

- U ovoj prilici izdvajam one koje su mi bile osobito važne. Prva je Hrvatska na mučilištu Rudolfa Horvata, povjesničara, iznad svega kroničara hrvatske povijesti. Njegova je kronika objavljena 1942. (pretisnuta 1992.). Po naslovu je razumljivo da bilježi hrvatska stradanja, zanimljivo: u NDH jedno je vrijeme bila zabranjena. Zabilježila je i dva događaja koja ustaškoj vlasti nisu odgovarala. Više od drugih knjiga navedenih u popisu literature, posvetio sam se knjigama Ljube Bobana, Hrvoja Matkovića i Memoarima Vladka Mačeka. Dvotomna knjiga Josipa Horvata Politička povijest Hrvatske omogućila mi je povezati događaje na nacionalnoj razini s onima na lokalnoj – ističe Radovan Radovinović. 

„Još kao mladić sretao sam neke od aktera opisanog razdoblja: Aleksandra Majdera (umro 1960.), kratkotrajnog gradonačelnika 1920., bio je otac našeg nastavnika tjelovježbe, i Nikolu Matanića (umro 1971.), gradonačelnika u razdoblju 1940. – 1941. Za mene su to bili ljudi sa svojevrsnom aurom. Razgovarao sam s brojnim potomcima istaknutih sudionika, najranije sa sinom Vladimira Bogovića, također Vladimirom. Oca se nije sjećao, ali pamtio je ono što mu je pričala majka. Imao je zavidnu količinu dokumenata. Razgovarao sam i dobio fotografije od kćeri Ivana Grahe, magistricom farmacije iz Ozlja. Sastajao sam se s Vladimirom Muićem, unukom Feliksa Židovca, liječnikom mikrobiologije i parazitologije, bio je sin Feliksove kćeri Mire, udate Muić. Pričao mi je kako njegov ujak Vladimir, diplomat u NDH, predodređen za funkciju u Njemačkoj, nije dobio agreman jer je »imao čudno prezime«. I od njega sam dobio obiteljske fotografije. Poznavao sam djecu Stanka Šibenika, jedno vrijeme najistaknutijeg HSS-ovca. Prerana smrt Stanka ml. onemogućila mi je već dogovoreni razgovor pa sam ga dovršio s njegovom sestrom Mirom“, piše u predgovoru knjige. 

Za razdoblje 1918. – 1941. karlovačka je publicistika manjkava. Godine 1979. Marija Vrbetić objavila je knjigu 400 godina karlovačkog školstva u kojoj je, kao i u ostalim pobrojanim knjigama, uključeno i razdoblje od 1918. do 1941. Zdravko Švegar objavio je 2001. Dva stoljeća karlovačkog športa, a Božo Kovačević 2013. knjigu omeđenog razdoblja, Karlovačka industrija i bankarstvo između dvaju svjetskih ratova. Vrijedne su spomena još dvije knjige objavljene godine 1994: Karlovačka kazališna stoljeća, priređivača Branka Hećimovića te Glazbom kroz povijest Karlovca grupe autora (ur. Ljiljana Ščedrov). 

- Našem gradu nedostaje detaljnija literatura o urbanističkom razvoju i političkim prilikama. Dok izostanak prve, uz čast iznimkama, pripisujem činovničkom mentalitetu prvenstveno lokalnih povjesničara umjetnosti, odgovor na pitanje o izostanku knjige o političkim prilikama znatno je složeniji. U nedemokratskom sustavu, gdje politika sve prožima, takva knjiga ili opširnija elaboracija u časopisu jednostavno nije mogla biti napisana. Politika ima svoje „zakonitosti”, a jedna od njih je, prema Bibliji, »tko nije sa mnom, taj je protiv mene«. Tek nam je demokratski Ustav 1990. u samostalnoj Hrvatskoj omogućio bavljenje prošlim političkim prilikama, što nisam želio propustiti – zaključio je autor.

Na kraju, se zahvalio: recenzentu Danku Plevniku, karlovačkom gradonačelniku Damiru Mandiću i bivšem zamjeniku gradonačelnika Dubravku Deliću, urednici i lektorici Marini Marinković, Borisu Vrgi, Renatu Knescu, Nini Škrabeu, Kreši Vebleu, Aleksandri Mikić Grginčić i ostalim biliotekarima Zavičajnog odjela Gradske knjižnice 'I. G. Kovačić' te arhivistici karlovačkog Državnog arhiva Marici Basar. Zahvalio je i bibliotekarima Nacionalne i sveučilišne knjižnice te Gradske knjižnice sa Starčevićeva trga i Knjižnice 'Božidara Adžije' te arhivistima Hrvatskog državnog arhiva na svesrdnoj podršci. Zahvalnost je izrazio i zaposlenicima Tiskare 'Pečarić - Radočaj, osobito Vladi Radočaju i Nenadu Vojnoviću – Roniju. 

Izdvojeno


Reci što misliš!