Organizirali su ga Anto Nobilo, Danko Plevnik i Milan Šulentić, a govorili su Nobilo, Plevnik, Stjepan Mesić, Petar Fleković, Nikola Mrkić i Nikola Vuljanić
“Došli smo na ideju organizirati tribinu ne bismo li javnost upoznali s vremenom kada je Josip Boljkovac bio gradonačelnik Karlovca. Analizom smo zaključili da su svi bitni objekti u Karlovcu napravljeni od 1963. do 1969. Držimo da je Boljkovac bio jedan od najvažnijih gradonačelnika u novijoj povijesti Karlovca”, poručio je u subotu zagrebački odvjetnik i Karlovčanin Anto Nobilo, koji je uz novinara i publicista Danka Plevnika te sportskog djelatnika Milana Šulentića organizirao skup o nekadašnjem gradonačelniku Karlovca i prvom ministru unutarnjih poslova u demokratskoj Hrvatskoj koji je rođen 1920. godine u Vukovoj Gorici, a preminuo 2014.
Nobilo je pojasnio da nema povoda za skup i da je ideja “pala na pamet na janjetini”. Sa Šulentićem i Plevnikom će gradskim vlastima predložiti da ustanovu ili ulicu imenuju po Boljkovcu, a ne vide problem u tome što je na vlasti Hrvatska demokratska zajednica jer, kako je objasnio Nobilo, ako je Boljkovac bio dobar Franji Tuđmanu, prvom hrvatskom predsjedniku, zašto ne bi bio dobar i HDZ-u. Nobilo je istaknuo i da nema kontroverzi u Boljkovčevom djelovanju za Drugog svjetskog rata i poraća, da su one raščišćene u kaznenom postupku kada je Boljkovac oslobođen odgovornosti, a da su taj postupak pokrenuli Tomislav Karamarko i Milijan Brkić kada su htjeli pomaknuti HDZ udesno, za što im je poslužio Boljkovac zbog svoje dugovječnosti i simboličkog značaja s obzirom da je bio jedan od partizana i antifašista iz Tuđmanova kruga. “Ne postoji nijedna tamna strana upravo zahvaljujući tom postupku. Ne postoji nikakav razlog da u Karlovcu ne dobije ulicu. Ne postoji kontroverza – sve se ispitalo”, naglasio je Nobilo.
O Boljkovcu su govorili Nobilo, Plevnik, hrvatski predsjednik u dva mandata Stjepan Mesić, političari iz razdoblja socijalizma Petar Fleković i Nikola Mrkić te pripadnik studentskog pokreta iz 1971. godine te kasniji saborski zastupnik i europarlamentarac Nikola Vuljanić, dok se najavljeni Miloš Eror ispričao zbog koronavirusa.
Boljkovac je osnovnu školu završio u Prilišću. Izučio je krojački zanat, a gimnaziju je pohađao u Zagrebu i Karlovcu. Na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu je diplomirao 1961. godine. Bio je sudionik Narodnooslobodilačkog pokreta u Karlovcu i na Kordunu od 1941. do 1945, a nakon rata je zaposlen u Odjeljenju za zaštitu naroda – OZNA-i. Od 1951. do 1953. je bio načelnik Odjela za pasoše i granice Ministarstva unutarnjih poslova. Od 1953. je načelnik temeljne policije za Okrug Karlovac, kao gradonačelnik je ostao upamćen po izuzetnom gospodarskom i urbanističkom napretku, po tome što je izrađen novi urbanistički plan, što su sagrađeni nadvožnjaci, Školska sportska dvorana “Mladost”, ambulante i škole u gradskom prstenu, što je počelo širenje grada iza pruge, što je započeta izgradnja Opće bolnice Karlovac, što se izgradila crkva svetog Josipa na Dubovcu, danas Nacionalno svetište svetog Josipa… Gradio je prijateljske odnose s drugim gradovima u Jugoslaviji i inozemstvu. Jedan od prijedloga je da se Opća bolnica Karlovac preimenuje u Opću bolnicu “Josip Boljkovac” Karlovac.
Od 1963. do 1972. je zastupnik u Hrvatskom saboru.
Nakon sloma Hrvatskog proljeća se politički pasivizirao, a zatim aktivirao kao jedan od osnivača HDZ-a. Bio je izabran u Hrvatski sabor, a ubrzo zatim imenovan prvim ministrom unutarnjih poslova u demokratskoj Hrvatskoj. U zasluge mu se pribrajaju i jačanje policije kao začetka hrvatskih oružanih snaga, te mirotvorstvo, a posebice pregovori sa srpskim vođama – ističe se da je dogovorio da u Gorskom kotaru ne izbije pobuna Srba. Nakon smjene postaje aktivan u Uredu za nacionalnu sigurnost. Izabran je za prvog karlovačkog župana, no odustao je od te dužnosti.
“Drago mi je što su se Karlovčani odazvali u ovolikom broju, što znači da sjećanje na Josipa Boljkovca i dalje živi u Karlovcu i na nama je da ga prenesemo na nove generacije jer one s time nisu upoznate. Svaka vlast smatra da povijest počinje od nje”, poručio je Nobilo.
Njegov otac Ivo je bio blizak Boljkovčev suradnik u policiji i pamti ga iz tog vremena, a sreli su se i kasnije kada je Nobilo već bio tužitelj, a Boljkovac ministar.
“Najviše mi je iz prvog razdoblja ostalo u sjećanju to što su moj otac i on potajno studirali. Boljkovac je učio s mojim ocem u Gimnaziji Karlovac i na fakultetu, a odluka vlasti je bila da policajci moraju braniti državu, a ne studirati – njih dvojica su prkosila toj zabrani. Učili bi noću i odlazili na ispite u Zagreb. Otac mi je često govorio da njegov šef Boljkovac ima izuzetnog dara za trgovinu i uopće biznis. Objašnjavao je to time da ljudi iz Vukove Gorice imaju tradiciju trgovanja stokom. Zaista, pod Boljkovčevom palicom milicija je osnovala građevinsku tvrtku u kojoj su radna snaga bili zatvorenici koji su za to dobivali sitnu naknadu. Policija u to doba postaje veliki građevinski poduzetnik i s takvom operativom se grade neboder na Kupi, SUP-ova menza, hotel ‘Marin’ u Selcu, poljoprivredno gazdinstvo na Ilovcu te vinograd i vinarija na Vivodini. Na Gazi se grade stambene zgrade za milicajce i njihove obitelji”, rekao je Nobilo.
Nastavio je da su Boljkovac, Mesić i Manolić početkom 1990-ih bili jamstvo da će se u Hrvatskoj poštovati ljudska prava. “Surađivali smo u hapšenju Željka Ražnatovića – Arkana u Dvoru na Uni te Gorana Hadžića na Plitvicama. U tom drugom slučaju smo došli u sukob. Naši specijalci su ga bili prebili, pa je bio na liječenju i otišao sam ga obići. Naišao je Boljkovac u bolnicu. Veli da ga moramo vratiti u Vukovar jer će ovi proglasiti odvajanje od Hrvatske. Tvrdio sam da nema zakonskih uvjeta za prekid pritvora. Svadili smo se. On je tvrdio da treba odgoditi izbijanje rata, da želim ubiti kravu radi šnicle… Ponavljam mu da se nisu stekli zakonski uvjeti. ‘Kakvi zakonski uvjeti, rat samo što nije izbio’, kazao je. ‘Nisu se stekli zakonski uvjeti i neću potpisati rješenje o ukidanju pritvora’, bio sam ustrajan. Prekinuo me: ‘S tvojim ocem sam odlično surađivao, a s tobom se ne može raditi. Vodim ih, a ti piši što hoćeš’. Iza njega je bilo pet ili šest momaka s malim automatima, a stražari oko mene su se sledili. Uzeo je Hadžića sa sobom. Dok je straža bila u šoku, prijatelj mog oca i prvi ministar unutarnjih poslova oteo mi je pritvorenike, ali to je bio Deda i to je bila Hrvatska u to doba”, prisjetio se Nobilo.
Naglasio je Boljkovčevu snalažljivost jer je naoružavao Hrvatsku naoružavajući policiju, što je bilo zakonito u Jugoslaviji koja je još postojala. “U to je doba značajno povećan djelatni sastav policije. Obučilo se i rasporedilo 1.800 ljudi. Naglasak obuke je bio na vojnoj izobrazbi. Uvećan je sastav specijalne jedinice ‘Lučko’, uvećan je broj rezervnog sastava policije, pribavljena je dovoljna količina oružja i to je bio temelj obrane Hrvatske, prije samostalnosti”, naglasio je Nobilo.
Podsjetio je na tadašnju Boljkovčevu devizu: “Kupujemo vrijeme”. “Pokušavalo se izbjeći rat. Nakon oružane pobune u Kninu, Boljkovac zagovara razgovore. U rujnu se susreo s vođom hrvatskih Srba Jovanom Raškovićem, odlazi u Knin i Pakrac. U Gorskom kotaru je spriječio pobunu. Boljkovac nije doživio neugodu, čak i ako se nije na terenu dogovorio. Uvijek su ga tretirali s uvažavanjem. Suprotstavio se politizaciji MUP-a i izgradio odlične odnose sa Slovenijom, a u obavještajnim odnosima je uspostavio kontakte u vrhu Jugoslavenske narodne armije i srbijanske politike i uvijek je bio odlično informiran. Problemi su nastali kada MUP preuzimaju politički kadrovi. Primjer amaterskog postupanja je Borovo Selo. Prvog srpnja 1991. je ubijen Boljkovčev čovjek Josip Reihl-Kir. Rat se više nije mogao zaustaviti, njegovo mirotvorstvo više nije bilo potrebno”, rekao je Nobilo.
Predsjednik Mesić je Boljkovca poznavao od 1963. godine. “Teško je nabrojati sve što bi trebalo reći za Boljkovca. Bio je prije svega čovjek i istinski borac za pravdu. Znao je gdje je pravda 1941. godine, 1971. i kasnije”, rekao je Mesić.
Nastavio je da je Boljkovac kao saborski zastupnik zaslužan za preuređenje Jugoslavije u konfederaciju zalaganjem za ustavne amandmane. “Već je 1971. godine rekao da ima onoga u Hrvatskom proljeću što ne odgovara istini, i u tome smo bili složni. Izabran sam u Sabor Socijalističke Republike Hrvatske na listi građana – tu zakonsku mogućnost nitko u Jugoslaviji nije iskoristio, a ja jesam jer sam bio u svađi s općinskim komitetom jer su dolazili profesori i ispitivali predsjednika općine, sekretara komiteta i predsjednica socijalističkog saveza jer ovi, kao studiraju i ne žele ići na fakultet. Rekao sam da ne mogu studirati tako da im profesori dolaze, nego da moraju ići profesorima. To im je zasmetalo, ali me nisu izbacili iz partije, nego kaznili opomenom pred isključenje. Preselio sam se u Zagreb i nastavio se družiti s Jožom. Bio sam direktor u tvrtki Universal kad je Joža došao i rekao da ima sjajnog čovjeka, ali da ima probleme s lokalnim šefovima. Rekao sam da napuštam mjesto direktora i da ću pripremiti da se može kandidirati jer se vraćam u Orahovicu, i tako smo i napravili. To je bio Nobilov otac”, sjetio se predsjednik Mesić.
Ustvrdio je da se u Saboru stvorio njihov krug istomišljenika. “Joža je uvijek imao dobre informacije, ali se znao orijentirati i prema pravim stvarima. Moguće je ići u daljnju demokratizaciju samo ako to vrh partije želi, a bili smo sretni jer smo imali progresivni dio centralnog komiteta koji je diktirao demokratske procese. Pojavili su se i oni koji su mislili da se Hrvatsko proljeće može iskoristiti na drugi način i tu dolaze razne neprihvatljive poruke. Uzvikivalo se svašta, a koristili su se za to zborovi u organizaciji Matice hrvatske. Iznosile su se tim prilikama totalne besmislice. To je sve dolazilo do političkog vrha Jugoslavije i mnogi su mislili da iza toga stoji progresivno jezgro Partije, što nije bilo točno. U svemu tome smo imali krug u Saboru i između sebe smo dobro komunicirali. Mnogo nas je bilo u drugarskom raspoloženju i o svim temama smo mogli razgovarati otvoreno. Studenti su legalno i legitimno tražili da se promijeni devizni zakon. No, nakon slanja tih poruka se trebalo vratiti u studentske klupe, diplomirati i ići raditi. Međutim, nastavili su dalje”, nastavio je Mesić.
Prisjetio se kako ga je Savka Dapčević-Kučar zamolila da razgovara s Markom Veselicom ne bi li se obustavio štrajk studenata, da je on to i učinio, ali da je Veselica to odbio i rekao da će na mjesto tadašnjeg partijskog vodstva u Hrvatskoj doći “demokratičnije i kroatičnije”. “Dolazi potom do represije i zatvaranja, do otpuštanja. Joža je, dakle, dobro procjenjivao. Marko i ja smo se našli u Staroj Gradiški u zatvoru – dobio sam godinu, a Marko osam godina zatvora, ako se ne varam. Lopovi su mi rekli da stanem iza njega u kantini, ako ga želim vidjeti. Tako sam i napravio. Potapšao sam ga. Ispitivao me što tko kaže, a zatim sam ja njega pitao što on kaže, jesu li Milka Planinc i ostali puno kroatičniji i demokratičniji od svojih prethodnika. ‘Prevario sam se’, rekao je. Nemaš se pravo prevariti, ako želiš voditi ovaj narod. Nije imao pravu procjenu”, dodao je Mesić.
Krug njegovih prijatelja u kojemu je bio i Boljkovac se nastavio viđati. “U tom uzburkanom vremenu je trebalo ostati čist pred povijesti, a mislim da smo bili na pravoj strani. Sada nas opet pozivaju da budemo na pravoj strani. Volio bih da je Joža živ jer bismo vjerojatno drugačije komunicirali. Ovo je vrijeme uzburkano. Na jednoj strani imamo gospodarski rat između Sjedinjenih Država i Kine te Sjedinjenih Država i Rusije, predstavnički rat u Ukrajini i brutalan propagandni rat. Nije lako uspostaviti ravnotežu. Kada smo branili Hrvatsku nismo mogli uvoziti oružje – imali smo samo ono koje smo oteli agresoru ili ono koje smo kupili na crno. Sada milijuni tona oružja dolazi u Ukrajinu. Kineski predsjednik je predložio da se prestane ubijanje. Novine pišu koliko je ubijeno Ukrajinaca, a koliko Rusa, a nigdje ne piše kako doći do mira. Svaki rat ima ciljeve. Koji je ovdje cilj, čekati da pogine zadnji Ukrajinac i zadnji Rus, ili je nastupilo vrijeme pregovora, kako kaže i sam Henry Kissinger? Utoliko danas nema snage koja bi mogla zaustaviti ovo što se danas događa, da se prestane ubijati i razarati. Kada govorimo o Joži govorimo o svima koji su znali procijeniti situaciju i stati na stranu povijesti. Bilo bi dobro imati lidera kao što su bili oni koji su inicirali osnivanje Europske unije i otvaranje granica, da nema više motiva za rat, ali takve lidere nemamo”, ustvrdio je bivši predsjednik i dodao: “Da je Joža živ, bio bi na pravoj strani i znao bi procijeniti što treba dalje raditi. Nije narod bedast. Kaže da se Hrvatska stabilizirala – imamo više uhapšenih nego zaraženih”.
Nekadašnji jugoslavenski, hrvatski i karlovački političar, zamjenik direktora Jugoturbine i generalni direktor Ine Petar Fleković je rekao da je “Joža ostao čovjek do zadnjeg časa, visokog moralnog integriteta”.
“Imao je dvije važne osobitosti. Prva je bila neukrotiva sposobnost da uočava potrebu promjena u gradu i u društvu. Imao je sposobnost da predviđa i vodi ljude tako da ne potire prošlost, nego ono dobro ugrađuje u novo. Sposobnost predviđanja i procjenjivanja te rješavanja je jedna njegova osobitost. Druga njegova vrijednost je visok moralni kriterij ili prag tolerancije za druge, različite i nove stvari”, istaknuo je Fleković.
Podsjetio je da se Boljkovac odmah nakon Drugog svjetskog rata posvetio s Većeslavom Holjevcem nabavci strojeva za modernizaciju industrije. “Po osnivanju Jugoturbine 1948. godine je zajedno s Holjevcem radio na dovođenju profesora Ernesta Krafta u Zagreb da osposobi novu generaciju inženjera za proizvodnju prvih parnih turbina. To je ilustracija sposobnosti predviđanja i osjećaj za potrebu razvitka. Vrhunac njegove druge vertikale je dokazan u Domovinskom ratu kada se odupro svim pokušajima pobune Srba u Gorskom kotaru, a to je mogao jer je imao moralne kriterije. Prema tome, karlovačke političke elite bi imale moralnu obvezu nešto u Karlovcu obilježiti njegovim imenom”, rekao je Fleković.
Naglasio je da je Boljkovac uvijek radio s timovima suradnika. “Oko sebe je imao ekipe, ali i klimu. To je jedno od najperspektivnijih razdoblja Karlovca. Prisjetite se Aleksandra Miculinića, Pube Dvoržaka, Anđelka Radovinovića, Pere Slijepčevića, mladih doktora Rogoza, Šantića, Petrovića, Muzaferije… Ekipe su jedna od Boljkovčevih vrijednosti. Kao mladi smo s njim dizali prugu”, istaknuo je Fleković.
Naglasio je i Boljkovčevu ulogu u osiguranju sudjelovanja Nogometnog kluba Karlovac u drugoj saveznoj ligi.
Plevnik je podsjetio na Boljkovčeve memoare “Istina mora izaći van…” i naveo da su nastali na poticaj novinarke i publicistice Jasne Plevnik.
“Pod njegovim vodstvom se Karlovac rapidno i skladno razvijao. Poznate su njegove šetnje ponedjeljkom s direktorima javnih poduzeća radi sagledavanja i timskog rješavanja konkretnih problema. S arhitektom Milanom Bijelićem je radio na modernoj urbanizaciji i širenju grada u Novi centar, počevši od izgradnje pružnih nadvožnjaka 1963., čime je riješio grad prometnih čepova, pa do izgradnje sustava obrane od poplava u Brodarcima i nasipa oko Kupe i Korane. Za njegova mandata je izgrađen generalni urbanistički plan – prvi u Jugoslaviji. Za njegova gradonačelnikova preuređeno je Foginovo kupalište na Korani s izgradnjom kućica 1964., betonskog tornja za skakanje u vodu 1966., pa autokampa 1967., izgrađena je robna kuća ‘Tekstilka’ 1965. i autobusni kolodvor 1968. Bio je pokretačka snaga izgradnje najvećeg hotela od Zagreba do mora – Hotela ‘Korana’ 1964., uz koji su se razvijali lovstvo i kockarnica za talijanske turiste te još nešto što neću spomenuti. To mu je bio adut za dobivanje domaćinstva treće vatrogasne olimpijade 1966. godine u konkurenciji 21 grada. Među ostalima, dogovarao je tada uspostavu diplomatskih odnosa sa Saveznom Republikom Njemačkom. Uspio je uspostaviti prijateljske veze s Mariborom, Kragujevcem i Alessandrijom. Znao je odrediti prioritete i sredstva za njihovo ostvarenje. Kada ga je monsinjor Marijan Radanović pitao postoji li mogućnost da se na Dubovcu napravi kapelica da se vjernici ne penju u crkvu Majke Božje Snježne, Boljkovac je predložio izgradnju većeg objekta koji je postao Nacionalno svetište svetog Josipa, a zauzvrat mu je Radanović pomogao oko kampanje prikupljanja samodoprinosa za bolnički kompleks na Švarči iz 1967. godine. Tim modelom solidarnosti Boljkovac je već dvije godine nakon Tivolija u Ljubljani podignuo sportsku dvoranu 1965. – drugu modernu u Jugoslaviji”, nabrojao je Plevnik.
Dodao je da je Boljkovac “vjerovao u osobe, neovisno o njihovom vjerskom, rasnom, nacionalnom i spolnom identitetu”. “Potaknuo je izgradnju nove tržnice 1969., a uz nju prve javne garaže te mosta preko Korane kojega je izgradio gradonačelnik Rudolf Dubravčić. Svakodnevno se brinuo za karlovačku privredu, posebice za pivovaru, koja se uzdigla u vodeću u zemlji, i KIM, na čijem je osnivanju 1968. aktivno sudjelovao. Za razliku od mnogih gradonačelnika koji u tržišnoj ekonomiji nisu u stanju spasiti neko poduzeće od propadanja, Boljkovac je usred socijalizma nagovorio Ivana Feitla da 1965. preuzme 20 radnika propale tvrtke i zajedno s radnicima svojega obrta osnuje poduzeće Kupaplastika. Boljkovac je bio prijemčiv za razne prijedloge koji su mogli unaprijediti grad u bilo kojoj sferi, od kulture do sporta”, nastavio je Plevnik.
Naveo je da je Boljkovac dao velik doprinos obnovi rada Matice hrvatske u Karlovcu. “Nije bio sektaš i osvetoljubiv – prvi nagradu Karlovca dobio je 1964. godine književnik Stjepan Mihalić, bez obzira što je objavljivao u jednom endehazijskom glasilu. U napredak grada je htio uključiti što veći broj ljudi, pa je utoliko odlazio na redovite konzultacije s gradonačelnikom Holjevcem u Zagreb. Znalački je koristio eksperte i savezne razvojne fondove. Podržavao je košarku i nogomet, te motokros i auto-trke u samom središtu grada. Planinarskom društvu Dubovac je u ime Grada poklonio kuću velikog dobrotvora svećenika Mirka Veslaja. Pokrenuo je izgradnju doma na Orlovcu, škole u Mahičnu te farme na Šumbaru. Inicirao je izgradnju prve hrvatske autoceste Zagreb – Karlovac 1971. Divili smo se njegovoj memoriji i uživali slušati priču o njegovom susretu s tadašnjim predsjednikom Svjetske banke Robertom McNamarom s kojim je na Starom gradu Dubovcu s tim u vezi održavao vezu, kako je znao reći”, naveo je Plevnik i zaključio: “Uvijek je više davao drugima no što je dobivao. Bio je oličenje skromnosti jer ga je mnogo više zanimalo što može učiniti za svoj Karlovac, Hrvatsku i Jugoslaviju. Kad je 1972. pao u nemilost izgubio je građansko pravo na javno djelovanje. Zbog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću bio je praktički konzerviran na svome imanju u Vukovoj Gorici”.
Mrkić je bio generalni direktor Komercijalne banke Karlovac, danas Karlovačke banke, i viceguverner Narodne banke Jugoslavije. Prije toga je u Karlovcu bio predsjednik socijalističke omladine i sekretar Partije. Surađivao je s Boljkovcem na pružnim radovima organizacijom radnih brigada i u nizu drugih slučajeva. “Dogovorili smo bili samodoprinos za bolnicu. Najgori zdravstveni sektor je bila ginekologija. Joža je rekao da se ginekologija radi zadnja, a da se prvo radi plućni odjel. Rekao je da nam neće uspjeti sljedeći doprinos, ako rješavamo prvo najveći problem”, prisjetio se Mrkić.
Vuljanić je rekao da su mladi onog doba Boljkovca uvijek nazivali “gospon Joža”. “‘Znaš, mali, uvijek oko sebe imam ljude koji su pametniji u svojoj struci od mene. Vodim politiku i dobro ih platim. Znam što hoću’, rekao mi je jednom. Uvijek je znao što hoće”, naglasio je Vuljanić.
Nastavio je da se s Boljkovcem sastajao kod književnika Mihalića dok je ovaj uređivao časopis “Svjetlo” Matice hrvatske. “Podržavao je studente. Naravno, prešli smo crtu. Od studenata se i očekuje valjda da očekuju nemoguće. Tako i trebaju funkcionirati. Dobili smo po čelu, ali nije to bilo tako strašno jer smo samo htjeli slobode koje smo vidjeli na Zapadu. Čini mi se da je gospon Joža to vidio. Zato nikad jednu ružnu riječ nije rekao o studentskom štrajku i studentima, znajući da ćemo dobiti po čelu, a i sami smo znali da hoćemo. To ‘po čelu’ je bilo u formi ponešto informativnih razgovora i stalno su nas pitali je li Boljkovac nešto radio s nama. Plakate i letke koje je donio za studentski štrajk sam spalio prije razgovora u policiji. Ispitivao me inspektor kojega sam opet sreo na tom istom mjestu, u toj istoj zgradi i sobi te službi 1993. godine”, naveo je Vuljanić.
Prisjetio se kako se 1973. prijavio za posao u Osnovnoj školi Švarča i da mu je tajnik škole javio da je primljen. U međuvremenu je sreo Boljkovca i pohvalio se time, a Boljkovac je rekao da poznaje djelatnike te škole i da će “reći lijepu riječ”. “To je učinio i – nisam dobio posao. ‘Da nije Boljkovac došao, dobio bi posao’, rekao mi je tajnik škole”, sjetio se Vuljanić i naglasio i da je kao ministar Boljkovac ostao srdačan i pristupačan i da nije zahtijevao da se sugovornik s njime slaže.
“U politici sam bio dvadesetak godina i nisam takva tri čovjeka sreo. To je nešto nenaučeno i nešto zbog čega ga valja cijeniti. To što je organizirao za Karlovac je jednako onome što je Holjevac napravio za Zagreb – Holjevac je prešao Savu, Boljkovac prugu i napravio grad od palanke, što je i danas. Trebamo mu se zahvaliti na tome. Naši današnji rukovodioci bi mogli danas malo ličiti na Boljkovca”, poručio je Vuljanić.