I zato danas pišem ovaj tekst. Neke stvari treba upamtiti i sačuvati jer nikad ne znamo kad ćemo ih doživjeti zadnji put. Hvala Mladenu i prijateljima - stari i mladi Vrabac, Švabo, Žare, Joža, Mustra, Željko, Majo ... Hvala za sjećanja na taj narodni običaj!
U bivšoj se državi 29. studenog obilježavao Dan Republike, možda
i najvažniji praznik te države, danas se još uvijek pamti po
nečem drugom. Taj je dan bio idealan upravo za kolinje. Danas je
sve manje ljudi koji uopće žele znati otkuda im meso dolazi.
Sjećam se tih hladnih jutara. Sjećanja na najmekša pečena jetrica
na naglo koja su se miješala s češnjakom, a nisu mi promakli ni
radovi oko mesa koje se spremalo za sušenje: šunke, buđole, špek,
kobasice, prezvuršt, a da ne pričamo o sapunastim špekecima koji
su, kad su se dobro osušili, bili kao neka sočna lizalica. Sve se
to doma pažljivo spremalo, pacalo, okretalo, dimilo pa sušilo …
Najdraži komad su mi zapravo bile uvijek najfinije krvavice, a za
njih se ipak trebalo pomučiti. Dodaje im se restani krumpir, a ne
fali ni kiselog zelja. Jedino ovakva hrana na hladnoći može
zagrijati tijelo i dušu. Bila je to uvijek višednevna
manifestacija koja je podrazumijevala i vesela druženja.
Sačuvao sam ta sjećanja iz djetinjstva jer se rijetko gdje još
ponavljaju, no sretan sam što ih ipak imamo, a ni ne slutimo da
bi jednog dana samo mogli nestati, a susjedi će prestati dolaziti
pomagati. Na sreću toga ima još.
Jednom sličnom događaju svjedočili smo danas u karlovačkom
naselju Mostanje gdje još uvijek vrijedi slogan “bolje da nestane
selo, nego običaji”. Kod susjeda Mladena navratili su
prijatelji koji su pomagali u izradi domaćih kobasica, prvo za
dimljenje a onda i za sušenje. Iz nešto više od 100 kg smjese
mesa prema vlastitom receptu napravljeno je preko stotinu
kobasica. Sve je to prošlo u odličnom druženju uz šale i
dosjetke, kušanje faširanih šnicli od smjese za kobasice,
krvavice, špek i pečenice … Sve proizvedeno u Hrvatskoj
i Mostanju. Čije su kobasice bolje? To uopće nije važno –
sve je bilo odlično!