Njezina profesionalna djelatnost je bila na prostoru između književne znanosti, književnog stvaralaštva i prevodilaštva
U Gradskoj knjižnici “Ivan Goran Kovačić” u Karlovcu u petak je
obilježena u organizaciji te ustanove i Matice hrvatske 70.
godišnjica rođenja književnice, urednice, prevoditeljice i
znanstvenice Irene Lukšić, koja 2019. preminula u rodnoj Duga
Resi na svoj rođendan.
Ireni Lukšić je 2007. dodijeljen status prijateljice Gradske
knjižnice “Ivan Goran Kovačić”, a jedan od njezinih zadnjih
angažmana bio je uređivanje časopisa “Svjetlo” kojega izdaje
Matica hrvatska u Karlovcu.
Predsjednica karlovačkog ogranka Matice hrvatske Marina
Marinković je rekla da okrugli stol organiziran tom prilikom
početak “priče koju ćemo ciklički pričati o Ireni, njezinim
djelima, dnevniku Dragojle Jarnević kojega je priredila i koji je
obilježio njezinu karijeru i karlovačku kulturu”.
Karlovački poduzetnik Ivan Mikšić je bratić Irene Lukšić i iznio
je rodoslovlje hrvatske književnice te rekao da će u zgradi
nekadašnje tvornice “ŽE-ČE” u Karlovcu koju je kupio i koju
uređuje biti postav posvećen I. Lukšić, ali i drugom zajedničkom
bratiću – likovnom umjetniku Miroslavu Šuteju, autoru dizajna
grba Republike Hrvatske.
– Irena i ja po potječemo od od obitelji Sviben. Naš djed Mihajl
Sviben je rođen u Zlataru i u Ilirskoj Bistrici je služio vojsku
gdje je upoznao buduću suprugu Antoniju Darviš i tamo je živio do
1917. Ondje se rodilo devetero djece – troje ih je umrlo u ranoj
dobi, a jedna kćerka je otišla u Italiju gdje je postala časna
sestra i svaki trag nam se o njoj izgubio. Otišli su zatim u
Rijeku, pa Zagreb i Generalski Stol, a skučili su se u zaseoku
Halari i tamo je rođena Irenina majka, rekao je Mikšić.
Rusistica Danijela Lugarić Vukas je navela kako je njezin kabinet
preko puta onoga kojega je koristila I. Lukšić na Filozofskom
fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, ali da i dalje na vratima stoji
njezino ime jer “kolege nisu prihvatile je nema i da ne dolazi”.
– Centrifugalno je djelovala u znanosti. Riječ je o posebnom tipu
znanstvene logike i optike. To znači da se pomicala iz centra. On
nije samo fizikalni, nego je to i autoritet. Marljivo je radila
na usmjeravanju naše pozornosti ka onome što nije posredovano
autoritetom znanja ili moći, rekla je D. Luganić Vukas i dodala
da je I. Lukšić kao prevoditeljica određivala kanon, prisutnost
ruske književnosti u našoj kulturi.
Kao prevoditeljica je itekako određivala kanon, prisutnost ruske
književnosti u našoj kulturi. Po količini i širini zahvata, nije
se javila osoba koja bi je mogla zamijeniti.
Nastavila je da ova Dugorešanka nije bila emigrantica u klasičnom
smislu riječi, “ali je njezin život bio razdijeljen između Duge
Rese i Zagreba i njezine književne i znanstvene ideje su se
oblikovale upravo za putovanja od jednog do drugog mjesta.”
– Njezina profesionalna djelatnost je bila na prostoru između
književne znanosti, književnog stvaralaštva i prevodilaštva.
Pritom je zanimljivo da se to nije međusobno isključivali – to je
pretvorila u svoju prednost i to je naslijeđe njezinog pisma,
kazala je D. Lugarić Vukas.
Josip Pandurić iz nakladničke kuće “Disput” je rekao da pamti
naslov Slobodne Dalmacije na vijest o smrti I. Lukšić u kojemu je
stajalo da je preminula urednica najbolje biblioteke. Naravno,
odnosilo se to na biblioteku koju su skupa uređivali od 2004.
godine pa do smrti I. Lukšić “Na tragu klasika”, koja se po
značaju mjeri s bibliotekom “Hit” Znanja.
– Punih 30 godina je bila tajnica Književne smotre. Bila je
glavni kotačić tog toliko uglednog časopisa jer je poznavala sve
tajne te djelatnosti. Inicirala je biblioteku probrane literature
europskih klasika, ali i na tragu suvremenih pisaca koji su na
tragu da postanu klasici. Ta urednička i izdavačka bajka
potpomognuta nikada narušenim prijateljskim odnosom urodila je
objavom 152 naslova u toj biblioteci. To je fenomen sam po sebi,
svojstven Ireni, ali potpuno raritetan kod nas. Uz to, objavila
je četiri knjige o toj biblioteci, istaknuo je Pandurić.
Književnica i novinarka Božica Brkan je kazala da su ona i I.
Lukšić cijeloga života bile suradnice.
– Došle smo iz provincije u Zagreb, studirale smo zajedno, ona
rusistiku, ja polonistiku. Voljeli smo iste profesore – Milivoja
Solara i Zdravka Malića. Nismo se posebno družile da bismo se
nazivale prijateljicama, ali smo imale jednostavno zajedničke
interese, rekla je B. Brkan.
Najavljeni izlagač Tin Lemac se ispričao zbog bolesti.