Knjiga je tiskana lani u nakladi Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, uredili su je profesori Siniša Petrović i Tomislav Jakšić, a u karlovačkom Studentskom centru je promovirana na dan kada je pravnik, doktorand prava i tajnik Veleučilišta u Karlovcu trebao navršiti 42 godine života
– Sredinom 1980-ih je nastupilo neoliberalističko shvaćanje ekonomije kojega ne mogu prihvatiti. Ne mogu prihvatiti činjenicu da, po istraživanju, 1,1 posto svjetskog stanovništva posjeduje nešto manje od 40 posto svjetskog bogatstva, a 52 posto svjetskog stanovništva posjeduje samo 1,1 posto svjetskog bogatstva. To je Marin isto znao i o tome smo pričali. Ako ova knjiga doprinese tome da se društvena nejednakost ispravi i da se društveno svjetsko bogatstvo šire rasporedi, i ako se to dogodi radničkim dioničarstvom, Marinova knjiga neće imati samo formalnog smisla nego i stvarnog, poručio je nekadašnji dekan Veleučilišta u Karlovcu Branko Wasserbauer sinoć na promociji knjige Marina Kundića “Pravni okvir radničkog dioničarstva u Republici Hrvatskoj”.
Knjiga je tiskana lani u nakladi Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, uredili su je profesori Siniša Petrović i Tomislav Jakšić, a u karlovačkom Studentskom centru je promovirana na dan kada je pravnik, doktorand prava i tajnik Veleučilišta u Karlovcu trebao navršiti 42 godine života, međutim tragično je stradao 2021. godine u prometnoj nesreći kod Karlovca.
Djelo je za knjigu pripremljena Kundićeva disertacija koja obuhvaća komparativnu analizu o radničkom dioničarstvu. Profesor Jakšić je u svojoj recenziji ocijenio da je ona vrijedan znanstveni doprinos domaćoj pravnoj književnosti, “tim više što se u domaćoj pravnoj književnosti nije tako podrobno pisalo o ovoj temi koja u poredbenopravnom kontekstu ima sve veći značaj”.
Kundićev mentor profesor Petrović je rekao da radničko dioničarstvo u Hrvatskoj nije prikladno uređeno.
– Napravio je vrlo zanimljivo usporedno istraživanje niza zemalja, prvenstveno država članica Europske unije. Temeljem iskustava drugih zemalja i učinaka na gospodarstvo, društvene i pravne odnose je nastojao predložiti kako bi to trebalo urediti u Hrvatskoj. To je sveobuhvatno istraživanje. Imao sam dojam da voli razgovarati o tome. Uspjeli smo razviti odnos koji je bio i stručan i osoban. Bilo je ugodno raditi s njime. To je bio gotovo partnerski odnos, poručio je Petrović.
Objasnio je kako su on i profesor Jakšić pristupili uređivanju.
– Tomislav je na samom početku napravio ogroman posao preslagujući pojedine dijelove rada. Slijedili smo njegove ideje i strukturu. Nismo dodali niti jednu jedinu rečenicu mijenjajući stajališta, prijedloge i zaključke koje je iznio, ali smo to posložili na način koji nam se činio primjerenijim za prikaz. Da pred sobom imate završen doktorski rad koji je on sam pisao, to bi sigurno izgledalo puno bolje jer je autor jedini koji može dovoljno znati materiju, rekao je Petrović.
Djelo je ocijenio iznimno zanimljivim, važnim i aktualnim.
– Ne postoji sustavno djelo o ovoj temi u Hrvatskoj, rijetko kada na ovoj razini komparativno i drugdje jer je obuhvatio velik broj država ne izlažući samo pravni okvir nego i kontekst u kojemu su se ta pravna pravila stvarala, a zato je tema zanimljiva. Bez problema se osmisli zakon koji će uređivati radničko dioničarstvo i participaciju radnika, a puno je vrednije znati polazište i kamo želiš doći. Bilo je to najzanimljivije, vidjeti, na primjer, da Španjolska ima radnička društva, zašto su ih uveli, s kojim gospodarskim, pravnim i društvenim motivima, na koji način su to učinili i kakav je njihov učinak. Nedostaju sveobuhvatni zaključci koje zbog nesreće Marin nije uspio staviti, a mi to nismo učinili jer bismo tada ugradili u tekst nešto što nije njegovo – nastojali smo slijediti njegovu logiku i ideje, pojasnio je profesor Petrović.
Razgovore s Kundićem je opisao kao “kaotične, ali i inspirativne”.
– Nismo bili bliži no što sam s drugim doktorandima – mora se zadržati profesionalna distanca i radi kritičnosti. Imao sam ipak dojam da smo se susretali češće no što bih to činio s ostalim doktorandima. Osjećao sam da mu jako odgovara razgovarati. Nekada mi je bilo naporno od kaotičnosti misli i ideja. Dopuštao sam mu intuitivno taj kaos koji je rezultirao nečim vrijednim, kazao je Petrović i dodao da tema jest pravna, ali da djelo ima puno kontekstualnih elemenata i da onima koji nisu pravnici može biti zanimljivo pročitati prikaz društvenog razvoja opisivanih država i naznake ideja kako bi to trebalo biti uređeno u Hrvatskoj.
Kundićeva supruga Jasmina Kundić je naglasila zahvalnost profesorima jer im nije bila profesionalna obveza urediti tekst disertacije i izdati knjigu, a prisjetila se i prepreka s kojima se Kundić susretao za rada na doktoratu.
– Kada sam počela živjeti s Marinom polagao je ispite na poslijediplomskom studiju, a nakon toga se dogodilo nešto što ga je stopiralo – autoimuna bolest i zbog svog psihičkog stanja je odlučio rad na doktoratu staviti po strani i to je trajalo možda godinu dana. Potom je prikupio hrabrosti i snage da nastavi s radom na doktoratu – preselili smo se u novi stan, dobili dijete i sve je bilo lijepo, veselo i kretalo je ka uspjehu, a onda je našem djetetu utvrđena dijagnoza spektar autizma, pa je opet zastao s pisanjem doktorata. Zapošljavanjem na Veleučilištu u Karlovcu je ponovno dobio interes da se bavi disertacijom. Njegov tadašnji dekan je bio jedan od onih koji ga je potaknuo na nastavak, što je on i učinio. No, onda ga je šokiralo što nema literature na tu temu. Bio je uporan, dugo je istraživao samo koju literaturu da koristi. Krenuo je pisati i to je trajalo oko godinu i pol. Vili i ja smo ‘kvocali’ da samo piše doktorat i da ne provodi vrijeme s nama, no sretna sam da je iza sebe ostavio djelo, nešto što nisu samo obiteljske slike, rekla je J. Kundić.
Wasserbauer je Kundića upoznao na intervjuu za posao tajnika Veleučilišta u Karlovcu.
– Već tada sam uočio dvije stvari koje su me opčinile – njegova širina znanja i fenomenalan smisao za humor. Tako smo se kroz posao zbližili, svjesni velike generacijske razlike, da je postojala hijerarhijska, a i da možda postoji i stručno-znanstvena jer pravi i ekonomski um mogu različito komunicirati, no nikada nam to nije bila prepreka. Skoro svakoga jutra uz kavu smo raspravljali o društvenim temama, o svakodnevnim događajima, o sportu, glazbi, politici, gospodarstvu, svjetskoj ekonomiji – uvelike smo se slagali. Znao sam da je upisao doktorat. Uspio sam ga pritisnuti da se posveti tome. Pričao sam mu svoja iskustva s pretvorbom i privatizacijom. U tom nesretnom vremenu rata sam izravno sudjelovao u privatizaciji tadašnjeg svog poduzeća, znao sam kako to funkcionira i nastojao sam svoja razmišljanja prenijeti Marinu ne bi li mu se možda otvorila slika kako bi trebao izgledati njegov rad. Radničko dioničarstvo u Autobusnom kolodvoru Karlovac se razlikuje od onoga što sam pročitao u Marinovoj knjizi, ali mislim da sam otvorio neka viđenja i da je dio znanja koje je stekao posljedica i naših razgovora. Fascinirala me njegova otvorenost, želja za znanjem i samokritikom, rekao je Wasserbauer.
Kundićev kolega s Veleučilišta u Karlovcu i prijatelj Vedran Vyroubal je istaknuo da su njihova druženja uvijek bila neopterećena i vesela.
– Marin kao kolega na poslu je bio isti kao Marin prijatelj. Nedostaju mi naša druženja, zafrkancije, planinarenja, kviziranja, naravno, posebno ‘pametni razgovori’. Bio je izuzetno inteligentan sugovornik koji je znao vrlo složene teme objasniti bez ikakvih mistifikacija. Bilo ga je fascinantno slušati dok je pričao o temi svojega doktorata. Bez ikakvog sustezanja je dijelio svoje neizmjerno znanje, a isto tako se nije libio postavljati pitanja bez ikakvog uplitanja ega. Sati provedeni u njegovom društvu su se činili kao sekunde. Marinova knjiga nam ostaje kao utjeha i dokaz da se njegov trud nije bacio u vjetar, a nas ispunjava ponosom što smo imali privilegij poznavati ga, rekao je Vyroubal i poručio: “Prijatelju, ostavio si neizbrisiv trag u vremenu”.
Pogledajte FOTO GALERIJU…