Kako su dani prolazili, ideja se marinirala u umu, a onda mi se u kratkom vremenskom periodu javilo šestero dječaka i djevojčica koji su počeli mucati, što je puno za mali grad, rekla je D. Prpić.
– Ovo je velik korak naprijed za logopediju i osnaživanje svih odgojnoobrazovnih djelatnika. Dubravka je uspjela dati priručnik za svakog od nas. Roditelj koji pročita ovu knjigu može jako puno naučiti o sebi i roditeljstvu, neovisno o tome ima li dijete s govornim poteškoćama. Ova knjiga mijenja. Dubravka je izuzetno mudra i vješta, u jednom trenutku natjera suze na oči, u drugome nasmije. Ovo nije samo stručan tekst, nego ima i književnosti. Ovo djelo tjera na autorefleksiju, rekla je Anita Benčec Nikolovski na predstavljanju knjige Dubravke Prpić “Mucanje – priručnik za roditelje, odgojitelje, nastavnike i stručne suradnike”. Benčec Nikolovski je urednica knjige koju je izdala nakladnička kuća “Alfa” iz Zagreba ove godine.
– Ovo nije prva knjiga koju sam uredila. Bila su svakakva izdanja i nisu sva bila zanimljiva. Kad je Dubravka poslala rukopis, ispisala sam ga i pročitala u jedno poslijepodne kao jedan od interesantnijih romana. Inače, kad autor pošalje rukopis, daleko smo od tiskanja. Nevjerojatno je s kojom je lakoćom naša Dubravka ovo napisala i koliko je lako savladala ovaj težak zadatak. Rijetko se pronađe rođeni pisac. Iznenađuje me da mnogi dobri stručnjaci nemaju sposobnost izražavanja, kazala je.
D. Prpić je rođena je 1977. u Karlovcu. Na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu je diplomirala logopediju, a poslijediplomske studije je završila u Zagrebu i Belgiji. Radila je šesnaest godina u Poliklinici “SUVAG”, da bi 2017. osnovala logopedski kabinet “LogopediKA” kojega i dalje vodi.
Rekla je da isprva nije namjeravala pisati knjigu nego je izdavaču ponudila da objavi strani priručnik kojega je prevela, no nakon 20 minuta razgovora s urednicom ponuđeno joj je da napiše vlastiti.
– Ideja mi je laskala. No, nisam imala sklonosti i pokušaja bavljenja spisateljskim poslom. Kako su dani prolazili, ideja se marinirala u umu, a onda mi se u kratkom vremenskom periodu javilo šestero dječaka i djevojčica koji su počeli mucati, što je puno za mali grad. Majke sve te djece su bili ili odgojiteljice ili nastavnice. Zasukala sam rukave, napisala kostur i predgovor, poslala urednici i, eto, godinu kasnije bi knjiga, nastavila je D. Prpić.
Dodala je da je morala uzeti u obzir da knjiga bude pisana ležernijim stilom u odnosu na hladni stručni.
– Knjiga je osobna jer sadrži moja tumačenja. Sadržaj je utemeljen na činjenicama utemeljen primjerima iz prakse i htjela sam biti praktična predstavljajući niz hodograma. Nadam se da nisam u ničemu pretjerala i da sam zadržala srednju liniju. Nadam se da će nekog logopeda potaknuti da se uže specijalizira na tom području i naročito ću biti sretna ako pomogne nekom djetetu nakon što knjigu pročitaju roditelj, odgojitelj, nastavnik ili stručni suradnik, kazala je autorica.
Recenzentica doktorica znanosti Ines Galić-Jušić je rekla da je knjiga napisana s ozbiljnošću i koherentnošću, “onako kako mora biti”.
– Mucanje je vrlo složena situacija. Unutar te knjige je toliko stranica koje na jednostavan način onoga tko možda prvi puta otvara tu knjigu s puno nade vodi ka spoznaji. Često su logopedi stavljeni u situaciju da se bave nečime što je bjelodano. Često se osobi koja muca sugerira da ‘samo proba ne mucati’ jer se osobi koja ne muca čini da je jednostavno govoriti tečno. Mucanje je poput ledenjaka – vidimo samo vršak, a znamo što negativne emocije mogu činiti od života. Zamislite da od početaka ne možete govoriti, da ne možete izreći banalnu narudžbu ili sudjelovati na školskoj priredbi. Logopedi mogu napraviti puno, ali ne možemo prenijeti to što znamo. Učitelji pored složenosti svog posla ne mogu znati puno i o mucanju, a sada imamo knjigu koja strukturirano, pametno, informirano kaže nastavnicima što raditi. Kako pripremiti dijete za izlaganje? Dubravka lijepo kaže da se sve u životu radi postupno. Kad učiteljica zna o čemu se radi, neće biti bespomoćna, navela je I. Galić-Jušić.
Istaknula je da je “mucanje jako složeno i individualno i da će malo koji pošten terapeut izričiti tvrditi da ga liječi”. “Znamo da je uspjeh pristupa 15 posto, uspjeh odnosa u terapiji 30 posto, a ostatak je ono što je dano tom djetetu, a to Dubravka ističe, dakle da se ne svađamo oko metode terapije. Netko pomoć možda ne može primiti”, rekla je I. Galić-Jušić i dodala:
“Mogla sam samo priželjkivati da draga osoba poput Dubravke napiše tako nešto, da dijelimo isto viđenje toga. Znamo da struka ima različita viđenja. Potpisala bih svaku stranicu koju je Dubravka napisala. Logopedija je teška struka jer se stručnjak uistinu mora puno dati. Ovo je svjedočenje iz prve ruke nekoga tko živi isti život koji živim ja. Ništa ljepše nisam mogla poželjeti od toga da u zadnjoj trećini mog profesionalnog rada imam takvu knjigu na raspolaganju”.
Učiteljica razredne nastave Diana Selman je upozorila da mali broj škola zapošljava logopede koji bi mogli pomoći učeniku s jezičnom teškoćom.
– Stoga je Dubravkina knjiga i vrednija jer nam jednostavnim jezikom govori kako postupiti u tim situacijama. Obično smo u strahu jer ne znamo treba li dijete s mucanjem usmeno ispitivati uopće. Ona nudi smjernice i strategije kojima se može voditi. Često možda niti ne prepoznamo dijete koje muca. Iznenadila sam se čitajući knjigu koliko je djece koja skrivaju mucanje. Možemo roditelju ukazati na mogući problem i uputiti ih logopedu, poručila je D. Selman.