U spomen velikanu

Započeli 6. Dani Georgija Para u Gradskom kazalištu “Zorin dom” u Karlovcu, a glumac Dragan Despot poručio: “Njegovim odlaskom nastala nepodnošljiva praznina”

"Duboko sam mu zahvalan što je od mene kao početnika učinio glumca koji je počeo vjerovati u sebe", kazao je prvak Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu

“Osjećao sam njegovu strahovitu energiju zbog koje su ga mnoga
kazališta zvala. Bio je blizak s mladim ljudima. Znam da me
volio, ali mi je isto drago da on zna da sam ja njega volio”,
rekao je u subotu u Gradskom kazalištu “Zorin dom” u Karlovcu
prisjećajući se na otvorenju 6. dana Georgija Para prvak Drame
Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu Dragan Despot.

Šesti Dani Georgija Para su otvoreni izložbom plakata predstava
HNK u Zagrebu u režiji ovog zaslužnog Karlovčanina te
svjedočenjima Despota i dirigenta Tončija Bilića, nakon čega su
nastavljeni izvedbom mjuzikla “Pepeljuga”, dok će u nedjelju s
početkom u 16 sati u “Zorin domu” biti održana tribina “Paro kao
pisac” na kojoj će govoriti dramaturginja i glavna urednica
časopisa “Kazalište” Željka Turčinović, dramski pisac Nino
Škrabe, glumac Adam Končić i glavni urednik izdavačke kuće
“Disput” Josip Pandurić, da bi se potom u dvorani Glazbene škole
Karlovac na Zrinskom trgu održao klavirski koncert Katarine i
Vladimira Krpana s početkom u 18 sati, a ovogodišnji program
završio predstavom “Ni med cvetjem ni pravice” Miroslava Krleže
koju režira i u kojoj s Oliverom Beloševićem, koji potpisuje
glazbu, glumi Končić. Ona se igra od 20 sati.

Despot je Para nazvao velikanom hrvatskog glumišta, jednim od
najznačajnijih u hrvatskom glumištu u 20. i 21. stoljeću.

“Sretan sam što sam mogao surađivati s takvim čovjekom i duboko
zahvalan. Duboko sam mu zahvalan što je od mene kao početnika
učinio glumca koji je počeo vjerovati u sebe, što je bio presudan
za stjecanje mog samopouzdanja na sceni, a naše poznanstvo
potječe još iz 1982. kada je bio ravnatelj Dubrovačkih ljetnih
igara – zvao me na njih kada su te igre još nešto i značile.
Radilo se o predstavi ‘Hamlet’ Williama Shakespeara u režiji
oskarovca Jiříja Menzela, u genijalnoj ekipi na Lovrijencu s
Perom Kvrgićem, Ljubom Tadićem, Mirom Furlan, Zdenkom Heršak i
mnogim drugim velikanima. Igrao sam malu ulogu u toj predstavi,
Laerta, ali presudnu za moj daljnji rad na hrvatskim scenama”,
prisjetio se Despot.

Nastavio je da ga je Paro kao dramaturg kazališta “Komedija”
angažirao i tamo.

“Imao sam osjećaj da ga slijedim – nešto me vuklo za njim. Nisam
se puno naradio u ‘Komediji’, da bih nakon toga na njegovo
insistiranje prešao u HNK Zagreb. Mislio je da tamo moram raditi
i da mi je tamo mjesto”, rekao je Despot.

Dodao je da je zahvalan Paru na prvoj glavnoj ulozi u HNK.

“Bilo je to u predstavi ‘Šteta što je kurva’ Johna Forda, što je
komad pun strasti i emocija, o incestuoznoj ljubavi u kontekstu
moralno unakaženog društva. Scenografiju kakva je bila u toj
predstavi do danas više nisam vidio u kazalištu, a radio ju je
Jozef Ciller iz Poljske. Sastojala se iz uspravno poredanih daski
koje su zatvarale prostor – svaki izlazak glumca na sceni bio je
popraćen obaranjem tih daski. Sjećam se da smo Vanja Drach i ja
prvi izlazili na scenu i da je to bio šok za publiku. Na kraju
same predstave sve te daske padaju kao kule od karata, kao
rušenje predrasuda na kojima počiva to pokvareno društvo. Tekst
je bio dosta zahtjevan, u sonetima i jedanaestercima, a Paro je
bio maher jer je napravio genijalnu podjelu, što je smatrao
velikim dijelom režije. Nakon toga sam igrao malu ulogu u
predstavi ‘Otelo’, a Paro mi je prišao i rekao da mi nikad nakon
glavne ne bi dao malu ulogu, da je redatelj. Tada sam osjetio da
se brinuo za mene, kao i za ostale, i prije no što je postao
intendant. Tu smo njegovu brigu osjećali na različite načine.
Sjećam se njegovih privatnih razglednica koje bi slao prije nego
što bi otišao negdje na put. One su bile pune toplih riječi
kojima je govorio o veselju rada. Bilo mi je čudno da mi takav
velikan šalje razglednicu. To znači da sam mu bio na neki način
značajan. Taj njegov osjećaj za dobru podjelu ga je krasio u svim
predstavama koje je radio”, nastavio je Despot.

Nakon toga su surađivali na predstavi “Seviljski zavodnik i
kameni uzvanik” Tirsa de Moline, “koji je prvi uveo mit o Don
Juanu i prkošenju smrti”.

“Ciller je i tu radio scenografiju, kostime Doris Kristić, a tu
mi je Žorž omogućio i suradnju s još jednim velikanom, Milkom
Šparemblekom. Svaki odnos Don Juana sa ženama koje je osvajao bio
je popraćen plesom. Dakle, riječ je o vrsti koreodrame, i to na
scenografskom prostoru koji se smanjivao svakim plesom, dok se
sve ne bi zaustavilo na jednom stolu i sukobu Don Juana s
njegovim ocem i Don Juan bi na tom stolu, preko scenografije koja
se okrenula, završio pod zemljom. To je vizualno bilo
fascinantno. Tu sam primijetio kakav je Paro bio maher za
uklopiti sve te elemente scenografije, kostima, glazbe… Glumci
su mu vjerovali jer ih je volio, bez razlike. To nam je svima
pomagalo da ga lakše slijedimo. Bio je toliko fleksibilan i
tolerantan da je dopuštao i nama mlađima da sugeriramo neka
rješenja. Bio je spreman korigirati svoje stavove, ali uvijek
vjerujući u glumca. Tu smo ljubav na probama uzvraćali. Sjećam se
da smo predstavu ‘Šteta što je kurva’ napravili za 22 dana. To je
bilo potpuno predanje, bez negativne vibracije”, kazao je Despot.

Predstavu “Ostavka” Čede Price su radili 1986. godine.

“To me zanimalo jer se radilo o Stjepanu Miletiću, najvećem
hrvatskom intendantu. U to vrijeme Žorž je bio redatelj u HNK, pa
smo bili i fizički bliski. Bilo je i nesporazuma. Sjećam se kada
sam u nekom stanju mladenačkog bunta olovkom napisao ostavku, da
izlazim iz HNK, predao je sav unezvjeren Žoržu na stol, a on
uopće nije reagirao. Nakon tjedan dana me zvao na kavu – sve je
to bilo zaboravljeno. Danas bi bilo koji intendant prihvatio
otkaz. Žorž je znao da je to odraz moje mladenačke ludosti.
Pustio mi je da dođem k sebi. Znao bi me uzet za ruku i odvesti
doktoru. Dakle, imali smo i privatne, prijateljske odnose, a bila
mi je velika čast biti prijatelj s njime. S ‘Ostavkom’ smo
štrajkali čak – izašli smo na pozornicu u kostimima i poručili da
predstave nema. Politika je burno reagirala. Danas se ne bi
reagiralo na tako nešto. Raspravljalo se o tome koje probleme
imaju glumci. Paro je bio naš predvodnik. Kad je u Vukovaru
grmjelo oružje, prihvatio je ulogu intendanta kao najčasniju
obvezu”, nastavio je Despot.

Surađivali su 1989. godine na predstavi “Berenikina kosa”
Nedjeljka Fabria i na “Osmanu”, “što je jako težak komad za
postaviti”.

“No, osjetio je srodnost scenografije, kostimografije i glazbe s
glumačkom igrom i sve je to bilo genijalno i rafinirano
uklopljeno u cjelinu. Na toj predstavi je bilo 250 izvođača.
Nikad se tako nešto nije napravilo, a mislim da i neće. Igrao sam
Osmana. Imponiralo mi je da se zadnji klanjam nakon 250 ljudi na
sceni”, prisjetio se Despot.

Napomenuo je da je Paro “bio spreman otkrivati mnoge neistražene
stvari, pogotovo ambijentalne”.

“Gledao sam njegovu predstavu ‘Aretej’ na Dubrovačkim ljetnim
igrama. Mjesec dana je tražio mjesto gdje će se odigrati. Shvatio
je da ta predstava može okupiti stotinjak gledatelja. Predložio
je i paralelnu podjelu – počela bi s jednom, a nakon pola sata bi
išla druga. Publika ih je pratila kroz iskopine tvrđave Bokar. U
jednom trenutku bi se te dvije predstave sastale. To je bilo čudo
neviđeno. Prije toga su radili ‘Kristofora Kolomba’ u Dubrovniku.
Tko bi se danas usudio iznajmiti brod i igrati predstavu od
Lokruma do Dubrovnika, kao što je Paro to napravio? Takvih i
sličnih situacija nema jer je njegovim odlaskom nastala
nepodnošljiva praznina. Najradije bih ponovno odigrao nešto s
njime. Nedostaje mi. Imao bih snage proći sve ono kroz što smo
prolazili”, rekao je Despot.

Za stotu obljetnicu HNK u Osijeku je radio s Parom predstavu
“Zastave, barjaci, stjegovi”.

“Svi smo znali da je svjetski redatelj, da je režirao u Americi
na sveučilištima, ali mi je drago što je većinu svojih režija
napravio na hrvatskim scenama”, kazao je.

Na “Osmanu” je sudjelovao i Bilić, tada još student, a u ulozi
asistenta za glazbeni dio programa.

“To je bila velika predstava, možda puno veća no što joj je tada
bilo priznato. U vremenima kad se sve zaboravlja i kada je sve
dizajnirano, prava misao o kazalištu gotovo da više niti ne
postoji. Žorž je bio mudar čovjek koji je vodio brigu o svim
detaljima, o nama najmlađima, ali i onima najstarijima”, rekao je
Bilić.

Ravnatelj “Zorin doma” Milivoj Juras je kazao da “nas izloženi
plakati plakati vežu za 1990-e”, kada je Paro bio intendant HNK u
Zagrebu. “To je bilo vrijeme kazališne romantike, velikog znanja,
velike vizije i velike kazališne gospoštine”, napomenuo je.

Gradonačelnik Damir Mandić je rekao da je svrha Dana Georgija
Para “da nas nadahnjuju”.

Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail redakcija@kaportal.hr ili putem forme Pošalji vijest