Ako za Amiće još niste čuli, evo njihove priče. Zbog nesređenih obiteljskih odnosa završili su na cesti. Nakon nekoliko mjeseci života u kiosku, u istim tim Čurjacima, uspjeli su kupiti ovu trošnu kućicu.
Zasigurno mu nije bilo lako pronaći put do njih – od svih onih lampica s adventskih kućica, preko blještavog centra, Banije pune shopping-centara, pa onda nizvodno Kupom do Donjeg Mekušja, pa lijevo do Čurjaka, a onda još lijevo blatnjavim putem do kraja sela.
Ali Božić je, k’o Božić – ne rukovodi se on brojem svjetlucavih lampica ni našim stolovima pretrpanima hranom, nego ga zanima toplina doma i veličina srca. A kod Amića, tamo u Čurjacima, ima baš takvoga obilja – ljubavi i skromnosti.
Kucamo na vrata. Otvara ih nasmiješena žena. Odmah smo u prvoj sobi stare prizemnice sazidane opekom. Na zidovima je starinski molerski uzorak, tu i tamo „krpa“ otpale žbuke. Gori snažna peć, prevelika za malu sobu, zato je vruće. Električni štednjak još nije u funkciji, čeka svoju struju. Pokraj njega je vrh umjetnog bora koji čeka svoje kuglice da zasja u svojoj skromnosti.
Provirili smo u veću sobu. Na sredini je veliki krevet – na njega stane cijela obitelj. Ova nasmiješena žena je Dragana, suprug joj Marijan, curica Valentina (9) i dečkić Tomislav (6). Marijan je na poslu, Valentina u školi, pa Tomislav ima kauč samo za sebe. Sjedi ogrnut dekom, vidi mu se samo usnulo lice. Kašljuca.
Osmijeh i suze
Ako za Amiće još niste čuli, evo njihove priče. Zbog nesređenih obiteljskih odnosa završili su na cesti. Nakon nekoliko mjeseci života u kiosku, u istim tim Čurjacima, uspjeli su kupiti ovu trošnu kućicu. Platili su je taman toliko je Marijan mogao dobiti kredita u banci. I sada su tu, u svome domu, dočekali prvi Božić.
Marijan je očistio dvorište od drače, nasuo ga šutom kako ne bi morali hodati po blatu. Dobri ljudi dali su toliko da se mogu useliti. Ima tome 15 dana. Stigla su PVC vrata i prozor. Vidimo vodovodni šaht – uskoro će i voda. Dobri majstor Krznarić razveo je električne instalacije po kući, još malo pa će biti i struja.
– Puno smo je platili, ali je sada naša. Imamo svoj krov nad glavom – govori Dragana. Zasuzile su joj oči, ali nisu skinule onaj osmijeh s lica.
– Hvala svima koji su pomogli. Gospodin Krznarić nam je rekao da će nam spojiti i utičnice kad Elektra odradi svoje. Vrata i dva prozora su nam isto poklonili. Ima dobrih ljudi, dolaze i pitaju što treba – govori.
Što još nedostaje?
– Malo namještaja. A ovdje bismo, kroz neko vrijeme, dozidali mali WC i kupaonicu kad budemo u prilici – kaže.
– Ako Bog da da sve prođe u redu, željela bih na proljeće zasaditi vrt. Vidite, imamo i malo zemlje oko kuće – dodaje.
Dva imena
– Imate i bor?
– Dobili smo ga, evo. Još ga nisam okitila. Andrijana je rekla da će donijeti kuglice, pa ćemo onda – kaže.
– Kako su vam djeca?
– Dobro su, hvala Bogu. Mala je u školi, mali je doma. Malo je prehlađen, ali takvo je doba godine – odgovara.
Puno bi se moglo pisati kada bismo pobrojali sve koji su pomogli. Zato ćemo istaknuti samo dva imena koja je Dragana najčešće spominjala – njihov bivši susjed Robertino Bublić je prvi uskočio, a kolegica Andrijana Baćurin je prva ispričala njihovu priču.
Uključite se i vi, ako ste u mogućnosti:
IBAN: HR44 2402 0063 1045 6173 9 (model HR00 ili HR99)
Moguće ih je kontaktirati i na 095 318 9887. Ako se ne jave isprva – znači da je mobitel na punjaču kod susjeda.
