Za režiju kultnog dokumentarnog filma o festivalu "Woodstock" 1971. je dobio najveće filmsko priznanje
Simpatični par stranaca na proputovanju kroz Karlovac je u srijedu ušao u Gradsku knjižnicu “Ivan Goran Kovačić” da se spoji na internet, da bi tek u komunikaciji s njima knjižničar Miroslav Katić koji vodi Američki kutak shvatio da razgovara s oskarovcem Michaelom Wadleighom.
U karlovačku knjižnicu je tako radi wi – fija zašao 86-godišnji redatelj kultnog dokumentarnog filma “Woodstock” iz 1970. za kojega je naredne godine dobio najveću filmsku nagradu.
Katiću je postalo jasno da pred njime stoji nesvakidašnji korisnik, pa je knjižnica o toj posjeti obavijestila javnost posredstvom društvene mreže Facebook.
– Razmijenili smo kontakte i razmotrili moguće suradnje – rekao je Katić KAportalu koji je razgovarao i s čuvenim redateljem.
Znanstveno istraživanje
Čovječanstvo pamti čuveni trodnevni festival na farmi muznih krava u mjestašcu u državi New York 1969. godine, sve one čuvene nastupe zaključno s antiratnom interpretacijom američke himne koju je na gitari ponudio Jimi Hendrix, upravo ponajprije po Wadleighovom dokumentarcu.
Zatekli smo ga za prijenosnim računalom dok čita vijesti iz domovine, što radi američki predsjednik Donald Trump. Za susjednim stolom je za svojim laptopom bila njegova supruga, nizozemska liječnica Birgit van Munster.
“Trump je rekao da u državi Ohio jedemo pse i mačke”, rekao nam je šaljivo dok nam je u Američkom kutku na zemljovidu Sjedinjenih Država ukazivao na položaj rodne savezne države.
Bez bilo kakvih problema je pristao na razgovor ukazavši na važnost novinarskog rada, odnosno novinarstva kao djelatnosti koja prikuplja i obrađuje informacije prije objave, a zgrožen je i time što se otpuštaju diljem svijeta glazbeni i filmski kritičari s opravdanjem da publici ne treba tumačiti koje umjetničko djelo je dobro, a koje nije.
– Ako ostanemo bez kritičara, izvjestitelja, istraživača, recenzenata, to će biti kraj – upozorio je Wadleigh.
Logično ga je bilo pitati što radi u Karlovcu, a objasnio je da je prije svega znanstvenik, fizičar, i da se time bavio i prije no što je zasjeo u redateljski stolac, pa onda tome i vratio te sa suprugom putuje Europom u sklopu znanstvenog istraživanja, a iz Hrvatske će put Slovenije, zatim Austrije i Njemačke doma – žive između Nizozemske i Walesa gdje imaju farmu i gdje su im susjedi Hobiti, kako je rekao.
– Radim za dvije velike organizacije. Jedna se zove International Resource Panel, bavi se svime što imamo na Zemlji i uživa najveći prestiž i najveći autoritet. Druga organizacija je International Energy Agency koja predstavlja najveći autoritet na području energetike. Moja uloga je da preveden znanost na jezik kojega može razumjeti bilo tko – rekao je Wadleigh.
Pojasnio je da se u užem pogledu bavi okolišem i napomenuo da je Zemlja “naš sustav za održavanje na životu”.
– Sve nas čini ono što jedemo, što izvučemo iz zemlje, ali o tomu ne razmišljamo, nego pojmimo jednostavno okoliš koji nas okružuje i kojega možemo zagađivati i raditi s njime što poželimo. No, ništa ne dobivamo s Mjeseca ili Marsa – imamo to što imamo i za to trebamo brinuti – naglasio je Wadleigh.
Kontrakultura šezdesetih
Vrlo je političan, prati zbivanja u Sjedinjenim Državama u kojima nije bio deset godina jer Europu smatra boljom jer da je ugodnija i otvorenija.
– Više sam lijevo od bivših predsjednika iz Demokratske stranke Baracka Obame i Joea Bidena. Okomilo se sad na različitost u Americi. Ne bi li to bilo nevjerojatno u Europi? To je negiranje stvarnosti. Amerika je izgrađena na različitosti. Zamislimo da izbacimo svakoga tko se razlikuje i ostavimo samo pripadnike pokreta MAGA i njihova stajališta, a očito je to i ideja. Tako nešto bi uništilo Ameriku, pa i Europu – rekao je Wadleigh.
Objasnio je da su nakon Drugog svjetskog rata u Sjedinjenim Državama svi bili prosperitetniji, da je svatko imao frižider, televizor i ostale uređaje, no da su intelektualci sa sveučilišta potom postavili pitanje “čemu sve to jebeno smeće i čini li nas sretnijim” te uočavali i gomilanje otpada, što je također bilo bitno.
– Narasle su korporacije koje su imale samo jednu ideju – prodati i zaraditi više, a podržavale su ih vlasti. Ratovalo se diljem svijeta, a Ho Ši Min nam je poručivao da je na našoj strani i da u Vijetnamu također vjeruju u demokraciju. Ipak smo odlučili skršiti komunizam, mada sama riječ označava zajednicu. Kontrakultura je predstavljala tada petinu Amerike, a činili su je posebice mladi koji su imali široku političku, društvenu i ekonomsku agendu da se okrene budućnosti. Zato su ljudi poput mene postali važni 1960-ih jer se kanilo djelovati u skladu sa znanošću – nastavio je Wadleigh u opuštenom spontanom razgovoru.
O glazbenoj industriji
Kritičan je prema današnjoj glazbenoj industriji i naveo je da se danas neko umjetničko djelo proda za milijune američkih dolara, a da je on poznavao mnoge glazbenike koji su imali samo jednu ideju – da rade glazbu kakvu žele raditi i da poruče što žele poručiti i nije motiv bio zarada.
– Pogledajte Beyoncé, Taylor Swift i mnoge druge kojima je motiv steći slavu i bogatstvo. Generaliziram, ali mnogi u glazbi kažu da je tako. Za 1960-ih su osnovni motivi glazbenika bili pak i slava i kreativnost. Gotovo svaka pjesma iz tog vremena je o tome kako stići u budućnost propitkivanjem sadašnjosti, ali ne samo rata i korporacija nego i muško-ženskih odnosa. Danas se ne bavi više tim temama – dodao je Wadleigh.
Objasnio je da je 1960-e “ubio” arapski naftni embargo iz 1974. godine i nagli skok cijena energenata, što je dovelo do presušivanja financija, pa se okrenulo bjesomučnoj zaradi.
Kritizirao je Trumpovu vanjskopolitičku izolacionističku doktrinu podsjetivši da je početkom 20. stoljeća američki predsjednik Woodrow Wilson osnivao Ligu naroda svjestan povezanosti svijeta i toga da globalnu zajednicu čini sigurnost.
– Trump sada to poništava poručujući da sigurnost predstavljaju naša osamu i naša sebičnost, no to neće upaliti, mada je to prodao više od polovici građana. Pametni koji bi trebali znati bolje mu podilaze u toj politici sebičnosti – rekao je Wadleigh.
Najveća greška
Nadovezao se na aktualni rat s Iranom i ustvrdio da iranski građani vide da ih ne zanimaju niti Trumpa niti Izrael te da ih to tjera da se zbiju s institucijama, odnosno režimom.
– Ovaj rat je njegova najveća pogreška do sada i nadam se da će ga oboriti. Troši se milijarda dolara dnevno. Koriste rakete koje stoje milijun dolara da obore dronove vrijedne tisuću dolara. To neće upaliti. Borba je to Davida i Golijata – ocijenio je Wadleighom.
Istaknuo je da je Trumpova politika potpuno suprotna onome što se proklamiralo 1960-ih.
– Tada nismo bili samo protiv rata, nego i za globalnu solidarnost. Može se reći da su 1960-e bile antikapitalističke jer nismo mogli osmisliti način promjene i preimenovanja sistema. Razmišljali smo o tome da uradimo bolje proizvode, kako to učiniti u spoju s vladom i regulacijom, a 1960-e su regulacije bile sve. Puno sam radio s aktivistom Ralphom Naderom uglavnom na regulacijama, da osmislimo vladine mjere koje bi prisilile sve da učinimo društvo boljim – nastavio je Wadleigh.
“Jedini put naprijed je s znanošću, razumom, pragmatičnim pristupom – uzmeš dobro istraživanje i primijeniš ga, a ne dovodiš ljude s ulice da zamijene sve savjetnike kao što je napravio američki ministar zdravstva Robert Kennedy mlađi”, dodao je, na što se nadovezala i njegova supruga liječnica.
– Cjepiva su iskorijenila neke bolesti, pa ih ljudi više ne primjećuju, a onda zaključe da ne žele niti cijepiti djecu zbog možebitnih nuspojava. Tako postupaju jer ne slušaju znanost, nego traže podatke koji će potvrditi njihova uvjerenja. Posljedice mogu biti kobne. Imali smo u Kentu epidemiju meningitisa i sada svi žele cjepivo. Isto je s ospicama u Sjedinjenim Državama. Nadam se da ćemo se u konačnici vratiti normalnosti – rekla je B. van Munster.
Europa je bolja
Njezin suprug nije podijelio taj optimizam i ustvrdio je da bi ljudi odmah štogod požele, bez da to racionalno promisle, “pa im se prodaju ideje koje neće biti učinkovite”.
– Gradonačelnik New Yorka Zohran Mamdani i Trump zagovaraju priuštivost, što znači da je sve odmah dostupno i što jeftinije, no to nije održivo jer postoje ograničenja. I republikanci i demokrate obećavaju smanjenje poreza, no kako ćemo imati željeznicu ili knjižnicu bez njih – komentirao je Wadleigh.
Iako je napomenuo da je Europa bolja, njegova supruga je dodala da i tu ima tendencija kakve se pojavljuju u Sjedinjenim Državama, odnosno prijetnji od ekstremne desnice.
– U Nizozemskoj je vlast godinu dana vlast imao Geert Wilders iz Stranke za slobodu, “no ništa nije mogao učiniti jer to nije bilo održivo – rekla je B. van Munster.
Wadleigh je upozorio da američki predsjednik smatra kako treba odbaciti međunarodno pravo i zamijeniti ga pravom jačega.
– Zamislimo da počne to isto zagovarati za samu Ameriku. Ona bi tada pala u kaos. Nadamo se da će ljudi shvatiti da je to luda ideja. To ne bi mogao prodati svojoj bazi. Počeli su se ljudi bojati što ako se njih upuca nakon ovoga što se događalo u Minneapolisu s Imigracijskom i carinskom službom (ICE) – kazao je Wadleigh.
Mladi Židovi
Upitan za svoj rad na Woodstocku, odgovorio je da se prije toga radilo festivale samo radi zarade, no da su Michael Lang, Artie Kornfeld, Joel Rosenman i John P. Roberts imali drugačiji pristup.
– Četvorica koja su organizirala Woodstock i banula mi u ured nisu bila zainteresirana za to i u tome je bila revolucionarnost. Htjeli su jednostavno uraditi taj događaj, a možda i ne zaraditi uopće. Woodstock je bio gradić u brdima iza New Yorka u koji su stigli Židovi traženi prvenstveno u Rusiji zbog revolucionarne aktivnosti i ubojstava. Ova četiri mladića su bili Židovi i svi su možda osim jednog bili iz Rusije. Roditelji su im stigli u Ameriku i zaradili mnogo, bili ljevičari i školovali ih. Dakle, ti su organizatori bili zainteresirani za ekologiju, povratak zemlji, farmama, jeziku, čistoći prirode. Govorili su o izgradnji katedrale u prirodi. Svi bismo tamo išli nagi i uživali u prirodi – objasnio je Wadleigh.
Nastavio je da za festival nisu koristili marketing jer nisu za to imali novca, pa su se oslanjali na radijske disk-džokeje koji su događaj najavljivali.
– Tamo se zaputilo tri milijuna ljudi, a pola milijuna ih je uspjelo stići – dodao je Wadleigh.
Da bi se tako nešto ponovilo, potrebni su altruistični organizatori koje ne zanima zarada, ustvrdio je.
– Postoje manji iventi u prirodi, ali nemamo Jimija Hendrixa ili Janis Joplin – napomenuo je.
Dotaknuo se i nedavno preminulog frontmena grupe Country Joe & The Fish Countryja Joea McDonalda.
– Najdraža pjesma s Woodstocka mi je upravo njegova “I-Feel-Like-I’m-Fixin’-to-Die” sa slovkanjem riječi “FUCK” i onim stihom o povratku kućama sinova u sanducima. To je najbolja antiratna pjesma u povijesti Amerike. Koga imamo danas, osim Brucea Springsteena? Hoće li nastupati Taylor Swift koja je najavila da će na sljedećoj koncertnoj turneji u nastupu 16 puta mijenjati garderobu – nastavio je Wadleigh.
Slaba zarada
Kazao je da su tada glazbenici za nastup na Woodstocku bili slabo plaćeni – jednostavno su htjeli biti tamo.
– Bio sam stvaraoc televizijskih dokumentaraca na političke i društvene teme i ova četvorica su došla i rekla da traže nekoga da uradi dokumentarac o festivalu, ali pod uvjetom da uložim novac u to. Svi koje su prije toga pitali su ih odbili zbog toga. Rekli su da oni ulažu svoj novac i da žele partnera koji dijeli njihove ideje. Jedni sam u New Yorku od filmaša pristao na to i tako sam dobio angažman. Svidjela mi se njihova ideja. Nisam imao pojma hoće li mi se vratiti uloženo. Nismo zaradili nakon festivala, ali smo uradili odličan posao. Tri milijuna ljudi je nastojalo doći na festival i znali smo da smo nešto dobro učinili – rekao je Wadleigh.
