- Htjela bih da se građani konačno zainteresiraju za svoje vlasništvo; još uvijek poimamo društvenu imovinu, a ne svoju, kao da ta zgrada nije njihova, „ona je društvena”, a samo je stan njihov. Pokušala sam razgovarati s nekim kandidatima i nekim strankama na ovim izborima: uopće za ovakvu sitnicu nisu zainteresirani! Imam osjećaj da ih više zanima odnos Putina i Bidena, nego što je u Karlovcu?! Želim da suvlasnici zgrada shvate da je to njihovo, a Inkasator da shvati da nisu šefovi, oni su upravitelj zgrade i dužni su svaku sitnicu, doslovce, koja nekoga zanima pa čak i ako je dosadan kao Biba Schmuck, prezentirati; nema šutnje! Ne kanim trpjeti šutnju! Zbog te šutnje i selekcije informacija držim ovu pressicu, šaljem otvoreno pismo i neću stati na tome, izjavila je na današnjoj pressici Biserka Schmuck, poznata karlovačka aktivistkinja, ispričavši svoje iskustvo, kao suvlasnika zgrade, s njenim upraviteljem, Inkasatorom.

Tražila je od tvrtke međuvlasnički ugovor zgrade u Ulici Bartola Kašića (iz 1997.), ali nije doznala je li ga, kako po zakonu treba, potpisala većina suvlasnika. Nije od tvrtke dobila ni popis tadašnjih suvlasnika pa onda ni ne zna je li potpisani dokument pravno valjan.

Sadržaj se nastavlja...

- Dobila sam mail u kojem stoji da postoji i ugovor iz 1998., ali se popis suvlasnika ne vidi. A Inkasator i nadalje sklapa ugovore s našom zgradom na temelju ugovora iz 1997. Ako ugovor iz 1998. ne postoji, ali postoje dva različita popisa vlasnika od kojih su neki dali suglasnost za međuvlasnički ugovor, na temelju kojeg članka i kojeg zakona jedan dokument mogu dvaput u godinu dana potpisivati različiti potpisnici, pita Schmuck.

U otvorenom pismu poslanom Inkasatoru, gradonačelniku, predsjedniku i vijećnicima budućeg Gradskog vijeća, političkim strankama i kandidatima na izborima, susjedima, odnosno, suvlasnicima zgrade u Kašićevoj, upozorava i da prilog spomenutom ugovoru, i to kao njegov sastavni dio, čini popis zajedničke imovine, ali za ovu zgradu ne postoji, suvlasnici ga nikad nisu sastavili.

- Je li pravno valjan dokument kojem nedostaje njegova bitan sastavni dio, ponovo pita Schmuck i navodi i primjer donošenja odluka na temelju kojih se sklapa ugovor između zgrade i tvrtke: dvije različite, s istog skupa, istog datuma, te da se događa i da tvrtka jednostrano raskida ugovor, bez obavijesti.

A dogodi se i da zgrada promijeni svoju kvadraturu.

- Ova zgrada, piše u međuvlasničkom ugovoru, ima stambenu površinu od 3.436,04 kvadrata. Isti je podatak i u jednom dokumentu Inkasatora iz 2010. Ali, 27. siječnja 2020. kvadratura raste na 3.437,56, a već 28. veljače 2020. na 3.440,54 kvadrata. Blesavo je cjepidlačiti zbog par kvadratnih metara, ali neke bi stvari ipak trebale biti jasne. Svima nam je puno previše kojekakvih laži pa ta 3-4 kvadrata stvarno mogu preliti čašu, napominje Schmuck.

- Inkasator je firma koja samo ubire novac, ništa drugo ne radi. I ponaša se kao vlasnik, a ne kao onaj tko daje usluge koje svi plaćamo. Tumače propise kako žele ili ih ne tumače, ne daju informacije što je sve skupa ilustracija totalnog kaosa i bezakonja. Svatko tko obuče uniformu ili uzme etiketu od gradske firme, državne firme odjedanput je vlast, više nitko nije civil servant; nema se tu što propitivati: oni odlučuju, oni daju informaciju ili ne daju, po svom nahođenju. To je strašno, zaključuje Nikola Vuljanić, također građanski aktivist, bivši europarlamentarac.