S obzirom da se radi o jelima po narudžbi u prelijepom ambijentu i popularnom izletištu, Zeleni kut i nije preskup ali opet ni nije baš da se tamo ide svaki dan.
Kad se konačno spusti zavjesa na turističku sezonu i jesensku podsezonu, a obale Mrežnice utihnu bez kupača i izletnika, onda je zasigurno najbolje vrijeme posjetiti neki od restorana uz takozvanu “mrežničku rivijeru”.
Jedan od njih, vjerojatno i najpoznatiji i s najdužom tradicijom, kroz desetak će dana zatvoriti svoja vrata i ponovo sve ispočetka kreće na proljeće. Taj smiraj iskoristili su i naši gastro špijuni te se uputili u Zeleni kut, mrežničko kupalište i izletište nad kojim dominira poveća građevina u kojoj je smješten restoran, ali i sobe za goste. Svakome tko se ovdje gužvao u ljeti teško je zamisliti da je sada sve potpuno prazno, kupalište se zeleni bez ljudi, a u restoranu nigdje nikoga. Topla jesen daje nam da sjedimo na terasi s pogledom na mrežničke slapiće, nogometnim rječnikom rekli bi “teren je idealan za igru”, a vrijeme je pravo za opustiti se kako spada. Nadamo se, uz dobru kapljicu i papicu.
Za razliku od Hotela Duga Resa koji je bio predmet opsežne gastro opservacije prije par tjedana, te uz zaključak da je restoran hotela neprikosnoveni “kralj gableca” Karlovačke županije, Zeleni kut ih ne poslužuje nego su sva jela “a la carte”.
Domaća “ljuta” ili liker pitanje je sad?
U ambijentu teškog fajrunta i jedino u društvu srdačne konobarice Antonije, pogled na rijeku mora da je još bolji kroz čašicu dobre rakije. Domaće šljive je ponestalo, pa je izbor pao na viljamovku. Straha nije bilo, tu se ne može pogriješiti. Euro skuplja od ostalih rakija i likera, mogla je komotno biti prvi izbor, pa kad smo već zavirili u cjenik valjda vidjeti što se još nudi. Likeri, rakije po dva eura za 0,03, a osim viljamovke za tri, tu su biska, medica, višnjevac, orahovac i borovnička po cijeni od 2,20 eura. Strana pića su logično skuplja no svakako veseli solidan izbor hrvatskih autohtonih “ljutih” i “kratkih” pića.
Vinska karta također je zadovoljavajuća za restoran na ovoj poziciji i renomea koji ima. Krauthaker čini okosnicu ponude jer iz podruma ove vinske obitelji iz Kutjeva uz klasičnu graševinu u ponudi ima njegov Cuvee, Rose i Muškat i Mercs. Ako ste više za istarska vina tu je Malvazija, a od dalmatinskih Pelješac, Postup, Babić i Merlot.
Tko će šta s čime sljubiti naravno ovisi o tome što se jede ali više o osobnim afinitetima. U našem slučaju krenuli smo redom po riječnoj ribi, nekako se to čini najviše prikladnim uz Mrežnicu, pa je odabir pao i na bijelo vino, ono najzastupljenije na hrvatskom kontinentu, graševinu iz podruma starog Krauthakera.
Pastrvu u Zelenom kutu možete probati u dvije inačice, onoj klasičnoj na žaru ili “na pekarski”, s finim hrskavim omotačem od kukuruznog brašna. Ovo drugo je bio izbor ovog puta i sigurno nismo požalili. Riba izvana hrskava a iznutra dovoljno sočna. Tko je god pekao pastrvu na ovaj način, inače uobičajen za ove naše krajeve, zna da je nije baš lako spremiti jer forsiranje hrskave strukture može dovesti do presušivanja ribe. Ovdje se to ipak nije dogodilo.
Lignje za desert
Smuđ je plemenita riječna riba, a fileti koje smo probali u Zelenom kutu nisu razočarali. Iako su iz leda (tko bi je i držao svježom, pa bili smo jedini gosti u restoranu), priprema je izvukla to da sve bude zadovoljavajuće. Par kapi maslinovog ulja i za smuđom se ima što i pomazati.
Uz pastrvu i smuđa, naš je riječni triptih ovog puta zaokružio som, također filetiran. Porcija dovoljno velika, no kako je riba ipak lagano jelo, teško da bi solo porcija zadovoljila nekog gladnijeg putnika namjernika. Sve je dobro upotpunio standardni prilog, blitva s krumpirom. Omjer je tu puno veći na strani blitve što nije dakako loše, no da se kuharu/ici dalo oguliti još ponekog ne bi bilo na odmet.
Gotovo da nema restorana u Karlovcu i Karlovačkoj županiji koji u riblji meni, posebno petkom, gura pohane lignje, dok oni malo bolji uvijek na izbor imaju i lignje na žaru ili punjene. Radi se naravno o patagonijskoj lignji, no ove koje smo probali u Zelenom kutu su nas stvarno ugodno iznenadile. Lignje fenomenalno mekane, panirung dovoljno hrskav ali ne predebeo u sloju, a porcija gigantska.
Nakon ribe ovaj je desert prije deserta bio pun pogodak pa čak i na puni želudac. Tu nema greške, malo limuna, za sol se pobrinuo majstor u kuhinji i poveća zdjelica tartar umaka. Slasno i krasno, tako jednostavno i tako dobro.
Ambijent za 10
Deserta ima više u ponudi, no onaj najčešći u našim krajevima su dakako palačinke. Onaj tko ih zna napraviti kao baka ili mama, nije u problemu što se tiče ponude slatkog. Ovog puta smo zaobišli one raskošne s kandiranim voćem, umakom od brusnica, sladoledom ili gomilom šlaga te se odlučili za tradicionalne – obične s pekmezom. Što reći, bile su izvrsne.
Kao po običaju moramo se osvrnuti i na cijene. S obzirom da se radi o jelima po narudžbi u prelijepom ambijentu i popularnom izletištu, Zeleni kut i nije preskup ali opet ni nije baš da se tamo ide svaki dan.
Za porciju pastrve na pekarski trebat će izdvojiti 13,90 eura, fileti smuđa i soma po porciji su 14 eura. Blitva i krumpir je 4,10 eura po porciji, pohane lignje (ogromna porcija je bila u našem slučaju) su 10 eura i 10 centi. Zeleni kut je prije par dana izašao i s novim menijem, krem i domaćim juhama, pohanim somom u kukuruznom brašnu, punjenom pljeskavicom i pilećim fileom u bijelom umaku od začinskih trava.
Svakako za preporuku, hrana još bolje legne na svježem zraku terase uz Mrežnicu. Ako se odlučite za Zeleni kut, onda bolje da požurite, jer uskoro zatvara svoja vrata za ovu godinu.
