Najluđu recenziju dobili su od jedne gospođe: "Da sam kojim slučajem krava, ja bih najradije završila kod vas, u vašim burgerima! Ne bi mi bilo žao!”

Kada zakoračite u Bistro Old Shatterhand u Selištu Drežničkom kao da uđete u neki drugi film. Ne pričamo sada o filmu o Winnetouu čiji je Old Shatterhand najbolji prijatelj i brat po krvi u romanu Karla Maya i s kojim je nadahnuto rustikalno uređenje ovog ugostiteljskog objekta na D-1 nedaleko Plitvica, već vam govorimo o fazonu.

Doći ćemo i do hrane, ali ono prvo što vas "udari" je nedoživljena gostoljubivost, reklo bi se na razini nekog skeča. Ako imate sreće, pa uletite u trenutak kada konobar, prije nego vas dođe "anketirati", s gazdom Zlatko Ružnićem razmjenjuje pošalice, imate dojam da ste upali u neki stand-up komad. A niste, njima je to običan radni dan.

Sadržaj se nastavlja...

Eto, prije neki dan Booking je objavio da korisnici njihova servisa Karlovačku županiju doživljavaju najsrdačnijom od svih drugih županija, a Selište Drežničko kao najgostoljubivije mjesto. Skoro bi se mogli navući na okladu da je dobar dio ljudi koji su kliknuli na ovo mjesto upravo u tom trenutku pomislio na Zlaju i njegovu ekipu.

Prvo će vas ponuditi rakijom na račun kuće, u godini dana tako je već prošla bačva šljivovice od 200 litara. Ako odbijete propustit ćete sjajan aperitiv, ako prihvatite, donijet će još, pa onda ne zna čovjek što je gore. Šaljivdžija Zlajo reći će da zbog ove rakije gosti i hvale njihove jela, jer što je više popiju, sve im je hrana finija. Atmosfera je opuštena i pravo domaćinska, čemu doprinosi ugodna glazba i rustikalno uređenje s brojnim motivima iz njemačke uspješnice o hrabrom poglavici.

Zlatko je rođeni Koreničanin, ali je dobar dio života proveo u Austriji gdje je diplomirao informatiku te je radio informatičke poslove u medicinskoj branši. No, geni su ugostiteljski, djed je 44 godine radio kao konobar, otac je imao restoran u Austriji, obiteljski su vodili poznati pansion Winnetou između Plitvica i Korenice, pa je sada Zlatko sa suprugom Almirom otvorio Old Shatterhand u vlastitom objektu, koji je ranije rentao. Almira je, naravno glavna šefica, Zlajo se samo pravi važan, tako barem on tvrdi. Ali, stvari se mijenjaju kad ulete njihove tri preslatke kćerkice koje preuzimaju kontrolu.

- Htjeli smo gostima ponuditi ono što i mi jedemo. Ako meni dolazi gost s njemačkog govornog područja nema smisla da mu nudim šniclu u umaku ili bečki s pomfritom, kada ih gore jede svaki dan. Okrenuti smo jelima s roštilja, a ono čime se dičimo su naši burgeri - govori nam Zlatko Ružnić.

Na meni su Chicken burger (pileći file s bijelim domaćim umakom, salata i krumpiri), Shatterburger (pljeskavica, BBQ umak, slanina, sir, salata i krumpiri) došli posve slučajno. Grupa bajkera koja je odsjela nekoliko dana isprobala je čitav njihov jelovnik, pa su onda poželjeli nešto drugo.

- Vidjeli su burger koji pravim sebi, u tankom pecivu, lepinji, a ne klasičnom za burgere, pa sam im to ponudio. Nakon toga su dva dana jeli samo burgere. Nisam imao izbora, nego staviti ih u meni - pojašnjava Zlajo.

U burgerima uživaju gosti iz svih zemalja. Koliko, svjedoči najluđa recenzija koju ste ikada čuli. Jedna gospođa u najboljim godinama im je rekla ovako: “Da sam kojim slučajem krava, ja bih najradije završila kod vas, u vašim burgerima! Ne bi mi bilo žao!” Mi smo probali i ćevape, steakove i pileće odreske. Da onako gladni nismo navalili na njih, pojeli bi oni nas, jer smo valja bili iste veličine.

Pitamo Zlaju za tajnu njegova uspjeha, a on nabraja kvalitetu namirnica, obilne porcije, jednostavnost...Nije Zlaja, međutim, rekao najvažniju stvar, a mi smo je snimili na prvu. To je njegov odnos prema osoblju, koji se onda prelijeva na njihov odnos prema gostu.

Živa je istina da smo pomislili na prvu da je vlasnik objekta konobar koji nas je posluživao, a evo još tri stvari koje su nam zapale za oko: na terasi na ulazu u restoran skucao je malu prostoriju samo za osoblje, tu se samo oni druže nakon posla, a u vrijeme posla mogu u miru pojesti. Prošle godine odredio je 31. kolovoza kao dan kada će im svima podijeliti dnevni promet kao znak pažnje. Prihod je toga dana bio 38.000 kuna i sve to pripalo je osoblju. Usred sezone svaki od radnika radio je samo osam sati dnevno i imao je pravo na slobodne dane. Kd ne rade ne moraju cijepati drva ili malati. Začudo, za razliku od drugih, on nema problema s radnom snagom.

Sljedeća dva tjedna nemojte im kucati na vrata - imaju kolektivni godišnji. Nakon toga svakako svratite, pa provjerite je li točno sve ovo što smo napisali.