Zatvorene su galerije, kazališta, knjižnice, u prvom planu je
briga za sebe i svoje bližnje, ali ni u najgorim vremenima
kultura nije stala niti smije stati težnja za ponekom rječju,
slikom ili skladbom koja nas oplemenjuje i odvodi na trenutak
izvan realnosti.
KAportal vam od danas svakog jutra predstavlja karlovačke
umjetnike, a možda najbolji izbor za početak je Tomislav
Augustinčić, pjesnik koji je neposredno prije početka pandemije
koronavirusa proglašen dobitnikom ovogodišnjeg Gorana za mlade
pjesnike, vjerojatno i najznačajnije hrvatske nagrade za mlade
autore. Donosimo vam četiri njegove pjesme iz ciklusa “Ono što se
mora unaprijed reći”.
DALEKOVOD
Zrak gusne, steže, stišće – sebe u sebe u između: oporno; grubo;
razrjeđuje, gaji ogoljivanje, žilavljenje debla međusobno, potom
poteze pražnjenja, bez ičeg drugog između redovito održavanih
tratina i nužne praznine sa barem jedne, najviše tri strane.
Razdvaja. Stvara dovoljno prostora za modernizam. Konstrukcije
koje su nas fascinirale u djetinjstvu ravnomjerno premjeravaju
udaljenost od ondje do danas, prenose naboj uporno nehrđajućih
presjeka, ako ne sjajnih onda bez patine. Pokreće ga sve
nehrđanje i sve sakupljene tenzije vijaka i zakovica, staklenih
čahura čvrsto uglavljenih stilskom vježbom prečki, dosljednom
elektrifikacijom.
KUPA-KUPA
Šuma prolistala pred tim stanjem, s tim pomakom, uokviruje sve,
ispunjavajući, tako i ono što već osjećaš. Zrak nad glavom, nad
metalnim krovom, šuma tlači: tlači dan u potez autoceste, progara
svoje drvo do gustila, ljepljivosti, tamnosti, tekućine koja
prianja u gipko i krutinu. Zrak je bolji što više ljudi prođe po
njemu, što više ljudi spava dok prolaze, što je razlika zraka
unutra i vani veća. Šumari povremeno pale šipražje, zagrijavaju.
Ta radnja nam remeti čitanje i san. Bi li se sve ovo moglo
zapaliti sa sve četiri strane? Odjednom, rez – praznina. Odjednom
uvjerenost. Voda je jedina suvremena. Prvo ne bude riječ niti
glas niti slika nego voda, potom kanal.
ORLOVAC
Ono što slijedi brani se i ranije: – naznaku grada nazireš na
desnoj strani, pristižući od iza potopljenih kopališta, močvarnih
trava obraslih po rubovima dvorišta; nazireš ondje iza stabala i
privatnosti. Iz punine zvukova slijepih na sve, grad se ograđuje
slojevima, taloženim i tlačenim u trpko brdo dovoljno širokog
ravnog vrha, u oneplođeno, prezrelo tlo i škart, stoljeća rasapa
i padalina. Jesam li ikad legao na sve to da bih premjerio? Na
prvi trenutak nelagodnog primirja trampi se sve silno nepotrebno
– hitro odvaljeni brončani komadi odbačenih paradigmi i
enciklopedije nastale u tim istima – za brzo pretočeno i ispijeno
rasterećenje. Ako igdje, ovdje treba početi tražiti kosti
ostavljene vrelim žudnjama sitnih ptica koje hrane ptiće istom
jetkom istinom.
VUNSKO POLJE
Grad miriše na mokro, mokre tkanine, znojem natopljenu odjeću,
štitnike, majice, uske hlače i gaće potamnjele od znoja, mnoštvo
tijela koje se hlade nakon pregora, koja se postepeno hlade –
stoga i sada ovdje miriše na mokro. Miriše na slabine, titranje
mišića i ligamenta pod dlanovima. Na takmičenje. Nešto nije u
redu s tom riječi. Odnosno, miriše na sitne radnje, hvatanje oko
vratova, cijelim rukama i prsima, gnječenje obraza, ispitivanje
opsega i volumena oko pasa, oko nogu. Miriše na provjeru jesu li
još uvijek tu, da li još uvijek tu to mogu; miriše na provjeru
obijesti i samovoljnosti, samo jer se može, jer je od toga mokro
i neuračunato.
KAportal.hr