Književni krug Karlovac raspisao je ovih dana novi Natječaj za najbolju kratku priču "Zlatko Tomičić". Prijave se primaju do 1. lipnja, a dobra je to prilika za kreativce da skrate vrijeme u karanteni. Mi vam u današnjem kutku, pak, pružamo priliku da pročitate pobjedničku priču prošlog natječaja...
Magdalena Mrčela (Split): “Influenserica”
“A ti nemaš ženu jer si ružan k’o tri Šiptara”, dreknem na
bezobraznoga Pavu Ićinoga koji je pokušavao dokazati da je moja
žena sa mnom samo zbog novca. Prasac maloumni.
“Bolje nikakva nego tvoja!”
“Povuci to!”
“Ma udaraj, slobodno, ako je tebi tako lakše! Vratio se baja iz
Njemačke, posadio gipsane lavove na ogradu, našao petnaest godina
mlađu i sad misli da je tata-mata… A dok si vozio traktor,
jedino žensko što te slušalo bila ti je ona šarena krava.”
Krava mi je prije tri godine uginula, a majka umrla. Mislio sam
da se neću izvući iz toga ponora jada i čemera, jer imao sam samo
njih. Međutim, kad sam se vratio iz Njemačke, sredio kuću i svoju
glavu, pojavila se Jelka. Mlada, lijepa, puna života, a spremna
da se skrasi s boljom polovicom. I našla je mene. A to što se
Pave ljuti donekle i shvaćam. Da sam ja latentna pederčina koja
seosku drlad poučava likovnome za prosvjetarsku plaću, i ja bih
se ljutio. Štoviše, objesio bih se vezicama vlastitih
čizama.
Mirno otkasam kući, bacivši zadovoljan pogled na okućnicu. Neka
oni govore što hoće, ali moji se gipasni lavovi baš lijepo ističu
među njihovim straćarama. Baš sam zbog tih blatnih bijeda
zemljište dobio za šteku duhana. Jelka je nabavila neke
travurine, grmlja, vazurine s cvijećem, i sve je to izgledalo
lijepo i skupo. Kao i ona.
“Šta je, mišu?” obratim joj se dok je pozirala mobitelu nabijenom
na plastičnu štapinu, gledajući si potpeticu cipele iza leđa.
“Stala u govna?”
“Poziram”, ona zakoluta očima. “Ako se svidim dizajneru ovih
cipela i označim ga na postu na Instagramu, mogao bi mi poslati
besplatan par.”
“Šta će ti besplatan par, imaš mene, mi smo par, hehe”, toliko se
iscerim da sam zaroktao.
“Ne budi seljačina.”
“Pa šta će ti još cipela, te su koštale koliko Pave Ićin mjesečno
zaradi!”
“To je Louboutin, kvaliteta košta!”
“Reci LeBotunu da ja na granici kupim takve i obojim im đon u
crveno za 30 kuna.”
*
Prošlo je pola godine, a ja sam izgubio deset kilograma. Ocijedio
sam se kao kuhana nogica, a nisam se, brajko, najeo otkad Jelka
kuha. Bolje rečeno miksa, jer kuhati ne zna. Posadila je u vrt
kojekakve travusine, lukove, nabije to sve u mikser pa taj
bućkuriš koji ja ne bih od srama bacio svinji posluži u
najskupljim šalicama i hitne još šaku bobica na vrh. I onda ne
pojede. Opali sliku za taj svoj Instantgram i uvali sve meni. Da
ne prokrijumčarim noću malo slanine, već bih umro kao gladni
Etipoljanin.
Kaže mi susjeda Darinka da joj sve pustim, da je moja Jelka važna
Instantgram ličnost. I ne znam koji to vrag znači, ali nije dobro
za mene. Kuća nam je puna kao kineski neboder, ljudi joj šalju
svašta.
“Stigli PR uzorci!” Jelka se dere i bubne poštaru vrata u
nos.
“Jelka, mišu, šta će ti tolike stvari?”
A onda ona odvrati da je ne zovem Jelka, da je ona sad Jelly. A
kad joj kažem da je to ime za macaklina, uvrijedi se.
“Što zračiš, to privlačiš, a ti zračiš primitivizam i negativnu
auru!”
“Mo’š li ti to meni prevest?”
“Vortex ti neće donijeti pozitivne rezultate ako se ne fokusiraš
na zakon privlačenja pozitivne energije!”
“Mišu, jesi ti počela pušit one vrtne trave?”
“Eto vidiš. Tebe može čekati samo vrtlog negativne energije iz
druge dimenzije, a ja u tome ne želim sudjelovati.”
*
Danas je moja Jelka potrošila pet somova kuna da bi došla kući
izgledajući kao pavijanova guzica s obrvama jednog bivšeg
predsjednika.
“Što si to napravila?!” uhvatim se za glavu.
“Japanski microblading obrva i hijaluronske filere u
usnama.”
“Majku mu staru, pa kao da si patinom za cipele prošla preko
obrva! De dođi da ti probam to obrisati”, uzmem prvu krpu s reda,
moleći sve svece da mi ne zatreba brus-papir.
“Miči ruke! Ovo je trajno, samo ću podebljati konture svakih šest
mjeseci.”
“T-trajno…” pridržim se za rukohvat, osjetivši slabost u
nogama. “A žvale? Mo’š li njih izvadit?”
“Kako to misliš… Žvale”, pjena joj krene na žvale.
“Žvale, k’o krava kad napući žvale”, mirno objasnim.
“Jesi li ti to mene usporedio s kravom?!”
“Nisam, mišu, samo ta usta…”
“Ne zovi me mišu! Ja sam Jelly!”
E tu sam se već zapitao jelly vrag odnio šalu. Žena mi je počela
izgledati kao da su je pčele izbole, to je koštalo svu silu
novaca, susjedi se nisu mogli načuditi, susjede su je i dalje
pratile na Instantgramu, a ja sam se trudio da se ne sudarimo u
mraku. Kad sam joj rekao da ne planiram trošiti ušteđevinu na
botoksiranje dvadesetpetogodišnjeg čela, udarila je kontru i
počela zarađivati.
Prvi joj je tjedan poznati gradski lanac supermarketa poslao
tisuću kuna i košaru sredstava za čišćenje. Prvo pomislih, ajde
dobro, vidi se da ne znaju kome su poslali, Jelka čisti prašinu
tako da u nju puhne. Ali eto đavla, jedva da si je dva puta
špricnula Domestos u oko, treći ga je već nekako nadubila u
posudu s travusinama i cvjećurinama, obgrlila je nogama u novim
LeBotun cipelama i počela ushićeno skakati kad su krenuli prvi
komentari. Kad mi je susjeda Darinka obznanila da je pet tisuća
instantgramaša oduševljeno fotografijom moje žene koja grli vazu
s Domestosom, počeo sam ozbiljno razmišljati o razvodu.
*
Negdje oko Božića Jelka je objavila cjenik svojih promidžbenih
usluga.
Objava sa spominjanjem PR uzorka – 500 kn.
Fotografija s PR uzorkom – 1500 kn.
Fotografija s PR uzorkom jednom tjedno i link na kupovinu – 4500
kn (popust!)
A reklamirala je svašta. Protusmradne ispodručne parfeme, ulje za
rast trepavica, vosak za nerast dlaka, falšu kosu, djevičansko
kokosovo ulje, slastičarnice, konopljino brašno, centar za strane
jezike, umjetno gnojivo i visoke cipele. Kad se sve zbroji, Jelka
bi u deset dana zaradila koliko Pave Ićin u mjesec dana rada u
prosvjeti. Ponekad bi sve slupala u kiruršku nadogradnju žvala
ili ugradnju guznih umetaka, ali što se može, to je njezin,
pošteno zarađen novac.
“Jelka je svoj hobi pretvorila u biznis. Trebaš biti ponosan što
imaš tako poduzetnu ženu”, Darinka mi je vrtjela ženine slike na
kojima nije bila moja žena.
Sjetih se što mi je Pave Ićin rekao i odlučim mu ne dati gušta da
bude u pravu. Da je Jelka sponzoruša, davno bi otišla od mene.
Mlada je, mogla je naći sebi nekoga drugoga, a izabrala je mene.
Samo djelomično troši moj, odnosno naš novac, a nešto i sama
zaradi. Na selu smo, dosadno joj je. Neka grli vazu s Domestosom
ako treba. Samo nek je ona sretna.
*
Početkom veljače, zajedno s čoporom napaljenih mačaka, Jelka je
počela presti po kući, mahati guzicom i ponašati se opsjednuto.
Stalno me grlila i ljubila, a spominjala je da će se čak i
prebaciti sa svog PR vodenog kreveta u PR welness sobi u moju
sobu. Kad sam je pitao otkud ta nagla promjena raspoloženja,
rekla je da je ona uvijek takva, ali da sam ja već u godinama kad
zaboravljam.
Popodne smo sjeli u auto i otišli na kavu – u grad. Jelka je
odjenula suknju kakvu su nosile pionirke, ali boje aluminijske
folije, vrećasti pleteni džemper, žute planinarske čizme i
slušalice za uši s medvjeđim krznom. U kafiću je na nos nataknula
sunčane naočale i naručila kavu s mlakim sojinim mlijekom, bez
pjene i adjektiva ili što je već rekla. Prije nego što sam
strusio pivo, do nas je došla tinejdžerica koja je počela
vrištati, a za njom još tri takve.
“O Bože, o Bože, presvijetli kralju, tako mi svega svijeta! Pa to
je Jelly93!”
“Koji đavo?”
Jelka ustaje i namješta onu pozu kad se govno zalijepi za cipelu,
a njih se četiri lijepe na nju kao muhe na…
“Jelly, radite li na novom Insta-izazovu?”
“Hoće li biti #valentine #babymaking?”
“Da, da, radimo na tome”, ona odgovorI, a njih se tri razmašu kao
helikopteri.
“Hoće biti curica ili dječak? Kako će se zvati?”
“Kako ćete održavati liniju?”
“Ma surogat majka će roditi, naravno. Ja ne stignem zbog prirode
svoga posla. A ne želim razočarati obožavatelje.”
“Aaaaaah!”
Pljusnem se po obrazu da budem siguran da sam dobro čuo. Odbrusim
mulicama da se izgube i dreknem Jelki da idemo kući.
“Otkud sad to s djetetom? Nismo ni razgovarali o tome!”
“Sve su moje prijateljice trudne, samo ja nisam!”
“Pa kad izgledaš kao hodajuća reklama za kontracepciju otkad si
počela s tim injekcijama!”
“Vidiš koji si ti šljam od čovjeka! Tvoj će vortex biti vrtlog
WC-školjke!”
“Jelko, ovo nije brak, ne možeš ovako. Dijete nije PR
uzorak.”
“A što ću staviti na Instagram ako nemam dijete? Izgubit ću
followere! Moram misliti na svoj posao, ja sam
influencerica!”
“Influe – ne seri!” ispljunem svoj jad iz dubine duše i zaputim
se prema odvjetniku.
*
Darinka mi kaže da je Jelka nekom menadžeru rodila kćer Piju
Maschu Artemiziju. Točnije, doktor im ju je smućkao, neka
studentica nosila, a Jelka preuzela. Mala Pia Mascha već
reklamira kremu za narušenu lipidnu barijeru pelenskog područja.
Samo odmahnem rukom i uđem u svoje dvorište. Krava Šarulja mahne
repom s tolikim veseljem kao da sam joj jedini prijatelj u
svemiru. Jednako veselo s kauča mahne Pave Ićin, i dalje s
prosvjetarskom plaćom. Raznježeno se uvučem pod dekicu, siguran u
jedno – ako nas dvojica ikad nabavimo dijete, nećemo mu dopustiti
da reklamira kremu za narušenu lipidnu barijeru pelenskog
područja.