Pucam od mladosti. Dva dana ranije ispravio sam matematiku i
pomalo neočekivano ispred mene je ljeto bez obaveza, ljeto koje
će trajati tisuću godina. Jesen je samo nejasna ideja, daleko u
budućnosti. Pred nama je samo ljepota i sve ono dobro što svijet
nudi.
Sjedimo na zidiću Doma JNA, tamo u daljini, desno, čuje se buka
iz lunaparka na kamionskom parkiralištu. Bili smo tamo samo par
trenutaka prije, igrali smo stolni nogomet, iza nas se vrtio
ringišpil, kad je došao Joco i meni i Tomi s leđa namazao oči
tigrovom mašću. Zato me oči još pomalo peku, zato suton izgleda
još crvenije i kao da gore neboderi kod bare s užarenim
odbljescima zadnjeg sunca u nizu prozora.
Valentina sjedi pored mene, ima majicu na R.E.M. i crvenom
gumicom napravljen konjski rep.
“Dusk is dawn is day…
Where did it go?”
Pjevam i namigujem joj.
– Ha? – kaže ona.
– Pa “Low” – odgovaram i prstom pokazujem njenu majicu…
– Aha, haha, ma nisam ja toliki fan, samo mi se sviđa
majica.
– A šta slušaš?
– Balaševića u zadnje vrijeme najviše.
“O daj okreni, taj ringišpil u mojoj glavi…” opet zapjevam,
sada pokazujući prema lunaparku.
Smije se.
Par sata kasnije, Sale, ona i ja i dalje sjedimo, vani je mrkli
mrak, u daljini teče grad. Pričamo o ljetu, o školi, o
moru.
– Izvinite – začuje se glas pa kratko nakašljavanje. Dečko malo
stariji od nas, u uniformi, s nekakvom puškom oko ramena, na
nespretnoj slovenskoj verziji hrvatskog, govori nam da su im
rekli da ne puštaju da ljudi sjede ovdje kad padne mrak.
Pristojan je, neugodno mu je.
– Ja živim ovdje – kaže Sale, pokazujući nebodere u Viktora
Bubnja…
– Ma idemo mi – kažem ja. Sale sliježe ramenima, Valentina šuti i
gleda negdje prema Arhivu.
– Izvinite, tako sad mora – kaže ovaj…
Pozdravlja nas. I mi, nekako malo, klimnemo.
Idemo prema Radićevoj. Negdje kod Suda, opet postoji samo
ljeto.
***
Ljeto je trajalo tisuću godina. Onda je nestalo. I više nikada
nije bilo takvog. Pucneš prstima i prođe četvrt stoljeća.
Mislim o tome dok sjedim na klupi kod Doma HV i pored mene
prolaze rijeke ljudi. Druga su vremena, rijetko ih je toliko na
okupu.
Nebo je isto kao onda, crveni bljeskovi zadnjeg sunca odbijaju se
od prozora novocentarskih nebodera.
Ljeto je još daleko, ali prvi je dan proljeća i meni je u glavi
već ljeto. Takav sam uvijek. Tamo desno, pogled priječi golema
zgrada Kauflanda, tamo gdje smo nekad davno igrali stolni nogomet
u ljetnom lunaparku.
U glavi pjevušim “Ringišpil” iako ne idem na koncert.
Čekam da počne pa ću sjesti na zidić i, eto, samo biti
tako.
Netko mi sklapa ruke na očima, što je jedna od stvari koje sam
oduvijek mrzio i unaprijed sam spreman na neki nadrkani
komentar…
Ali odmah ih pušta… “Znam, znam” kaže dok mi je još iza
leđa.
Malo protrnem. Sjetim se rata, napuštenog autoputa i jednog
drugog zidića na kojem sjedimo dok je nad nama visoko sunce, a
oko nas tišina kakve više nikada neće biti.
Stavila mi je i tad ruke preko očiju, “Valentina jebote…” rekao
sam bezrazložno živčano, ali već u drugom trenutku mi je na uši
stavila slušalice walkmana.
Prvi puta čuo sam “Čoveka sa mesecom u očima” tog kasnog kolovoza
na autoputu kojim nikada nije krenuo promet, par dana prije
odlaska iz grada na faks, bolio me trbuh na prvu, ali ne od
ratnih slika, mislio sam samo na neku sliku iz djetinjstva, ne
znam zašto, vidio sam nas na Dobri, svi su bili mladi i sretni,
tako je dug život bio pred svima, mislio sam na nasmijanu mamu i
zasuzile su mi oči, iako samo najgluplji osamnaestogodišnjaci
plaču pred djevojkama.
Popela se na zidić, sjela skupljenih nogu, otpuhala onaj pramen
koji joj je uvijek padao u oči i nasmijala se.
– Znam. I ja sam tako.
***
– Znam, znam – opet kaže i sjedne pored mene – jel ideš?, upita i
mrdne glavom prema domu.
– Ne idem, šetao sam pa sjeo. I ne ide mi se nekako. Biva mi se
tu dok je unutra koncert.
– Tako i ja. Bar ovo prvo, mislila sam samo prošetati, ali nije
ni ovo loša ideja.
Nekih sat vremena kasnije, do nas dopire “Neki novi klinci”,
pričam joj kako su jednom, zbilja, sadili orah na dan kad sam
rođen, pred mojom starom kućom na Rakovcu. Ne znam tko sve. Ali
orah je tamo, i gusta krošnja, mada nisam baš najsigurniji za
neku novu djecu.
– A jel se sjećaš… – počne ona… a ja odmah odgovaram:
– Da.
Znam na što misli, znam na koga misli.
Šutimo dugo, a onda ona kaže:
– Svaki put kad čujem “Ringišpil” sjetim se prvo tebe, a onda
njega. Nekad želim da je živ. Nekad samo želim da je ostao dobar
i da nikog nije ubio. A nekad ne znam šta je najbolje, nekad
mislim i da postoji neko paralelno vrijeme u kojem je i dalje taj
klinac, samo nema pušku nego je ljeto i smije se, uvijek pomislim
kako se smije, dok leži negdje u travi, a blizu je neka
voda.
Onda ustane i odlazi prema gradu. Na jednom mjestu lagano produži
korak da pređe preko lokvice i kao bljesak javi mi se neka
pradavna zima u kojoj je isto tako lagano preskočila hrpicu
slomljenog stakla i popadane fasade ispred svoje stare rakovačke
kuće.
Ustanem i ja. Odlazim u drugom smjeru, spuštam se prema bari i
samo na trenutak pomislim da više nikada neće doći ljeto.
Otresem misao kao pepeo cigarete i malo preglasno zavičem “Ma daj
okreni….”